Program "Saljut"

Program Saljut ( Ruski: Салют, što znači "pozdrav" ili "vatromet") bio je prvi program svemirske stanice koji je pokrenuo Sovjetski Savez . Uključivao je seriju od četiri naučno-istraživačke svemirske stanice s posadom i dvije vojne izviđačke svemirske stanice s posadom u periodu od 15 godina, od 1971. do 1986. godine. Pored ovoga, dva lansiranja Saljuta nisu uspjela. U jednom pogledu, Saljut je imao zadatak da sprovede dugoročna istraživanja problema života u svemiru i niz astronomskih, bioloških eksperimenata i eksperimenata sa zemaljskim resursima, a sa druge strane SSSR je ovaj civilni program koristio kao pokriće za tajne vojne stanice Almaz, koje su letele pod oznakom Saljut. Saljut 1, prva stanica u programu, postala je prva svemirska stanica u historiji svemirskih letova koja je imala posadu.

Saljut letovi oborili su nekoliko rekorda u svemirskim letovima, uključujući rekorde u trajanju misije, i postigli su prvu orbitalnu primopredaju svemirske stanice od strane jedne posade drugoj, te razne rekorde svemirskih šetnji. Program Sojuza koji je uslijedio bio je od vitalnog značaja za razvoj tehnologije svemirskih stanica od osnovne, inženjerske razvojne faze, od jednostrukih lučkih stanica do kompleksnih, višeportnih, dugoročnih orbitalnih ispostava sa impresivnim naučnim mogućnostima, čije se tehnološko naslijeđe nastavlja. Iskustvo stečeno na stanicama Saljut utrlo je put multimodularnim svemirskim stanicama kao što su Mir i Međunarodna svemirska stanica (ISS), pri čemu je svaka od tih stanica u srcu posjedovala jezgro izvedeno iz Saljuta .

DOS-8, konačna letjelica iz serije Saljut, postala je jedan od prvih modula ISS-a. Prvi modul ISS-a, Zarja ruske proizvodnje, u velikoj se mjeri oslanjao na tehnologije razvijene u programu Saljut .

Historija svemirskih stanica Saljut Program se sastojao od civilnih stanica i vojnih stanica : Osnovni moduli (jezgra) svemirskih stanica Almaz-OPS su dizajnirani u oktobru 1964. godine od strane organizacije Vladimira Čelomeja NPO Mašinostrojenija (OKB-52) kao vojne svemirske stanice, mnogo prije početka programa Saljut "Russianspaceweb.com – The Almaz programme".. Za Saljut, male modifikacije su morale biti napravljene na priključnoj luci OPS-a kako bi se uz svemirske letjelice TKS smjestile svemirske letjelice Soyuz. Osnovni moduli (jezgra) civilne svemirske stanice DOS dizajnirala je organizacija OKB-1 Sergeja Koroljeva. Koroljev i Čelomej bili su u žestokoj konkurenciji u sovjetskoj svemirskoj industriji za vrijeme sovjetskog lunarnog programa sa posadom, ali dizajn trupa Almaz-OPS OKB-52 je kombinovan sa podsistemima izvedenim iz Sojuza OKB-1. To je učinjeno počevši od konceptualnog rada u augustu 1969. godine "Encyclopedia Astronautica – Salyut".. DOS se razlikovao od OPS modula u nekoliko aspekata, uključujući dodatne solarne panele, prednje i (u Saljutu 6 i 7) stražnje priključke za svemirske letjelice Sojuz i TKS, i konačno više priključaka za priključivanje u DOS-7 i DOS-8 za pričvršćivanje daljih modula svemirskih stanica.

thumb|175px|desno|Razvoj sovjetskih svemirskih stanica: a) Velike horizontalne strelice prikazuju evoluciju dva programa sovjetskih svemirskih stanica DOS (gore) i Almaz-OPS (dole); b) Tamnosive strelice prate doprinose od programa Soyuz i OPS do DOS-a; c) Pune i isprekidane crne strelice označavaju module namijenjene Miru, koji sadrže utjecaje OPS-a uz dodatak svemirskih tegljača.

Shvatilo se da kasnije civilne DOS-ove stanice ne samo da mogu ponuditi pokriće za vojni program Almaz, već mogu biti gotove u roku od godinu dana, što je bilo godinu dana ranije od Almaz stanica. Program Saljut je započeo 15. februara 1970. godine pod uslovom da lunarni program s posadom ne propadne. Međutim, inženjeri u OKB-1 su shvatili pokušaj L3 lunarnog slijetanja kao ćorsokak i odmah su prešli na rad na DOS-u. Na kraju se ispostavilo da sovjetska raketa N1 "Moon Shot" nikada nije uspješno letjela, pa se odluka OKB-1 da napusti lunarni program i izvede DOS svemirsku stanicu iz postojećih podsistema Sojuza i trupa Almaz/OPS pokazala ispravnom: Stvarno vrijeme od početka DOS stanice do lansiranja prve svemirske stanice Saljut 1 bazirane na DOS-u trajalo je samo 16 mjeseci; prvu svemirsku stanicu na svijetu lansirao je Sovjetski Savez, dvije godine prije nego što je poletjela američka stanica Skylab ili prva Almaz/OPS stanica.

U početku su svemirske stanice su trebale nositi ime Zarja, što je ruska reč za "Zora". Međutim, kako je pripremano lansiranje prve stanice u programu, shvatilo se da će to biti u suprotnosti sa pozivnim znakom Zarya iz Centra za kontrolu misije RKA (TsUP) u Koroljevu – stoga je naziv svemirskih stanica promijenjen u Saljut. malo prije lansiranja Saljut 1 Payson, Dmitri (1 June 1993). We will Build a Space Station for a Piece of Bread (Translated in JPRS Report, Science & Technology, Central Eurasia: Space, June 28, 1993 (JPRSUSP-93-003) ed.). Rossiskiye Vesti. p. 67.. Drugo objašnjenje je da je ime možda uvrijedilo Kineze, koji su navodno pripremali novu raketu za lansiranje, koju su već nazvali Shuguang ili "Zora" Chertok, Boris E. (2011). Siddiqi, Asif A. (ed.). Rockets and People (PDF). NASA History Series. Vol. 4. NASA. p. 306. ISBN 978-0-16-089559-3. SP-2011-4110. Programom Saljut upravljao je Kerim Kerimov Chladek, Jay (2017). Outposts on the Frontier: A Fifty-Year History of Space Stations. University of Nebraska Press. pp. 85–86. ISBN 978-0-8032-2292-2., predsjedavajući državne komisije za misije Sojuza Ivanovich, Grujica S. (2008). Salyut - The First Space Station: Triumph and Tragedy. Springer Science+Business Media. p. 56. ISBN 978-0-387-73585-6..

U programu Saljut lansirano je ukupno devet svemirskih stanica, a šest je uspješno primilo posadu i postiglo neke rekorde u ranim svemirskim letovima. Međutim, stanice Saljut 6 i Saljut 7 postale su predvodnice programa. Od ukupno 1.697 dana popunjenosti koje su postigle sve posade Saljuta, Saljut 6 i 7 su bili nastanjeni 1.499 dana. Dok je Skylab već imao drugi priključak za pristajanje, ove dvije stanice Saljut postale su prve koje su zapravo koristile dva priključka: to je omogućilo da dvije svemirske letjelice Sojuz pristanu u isto vrijeme za razmjenu posade stanice i da svemirski brod Progress ponovo snabdijeva stanicu, omogućavajući po prvi put kontinuirano („stalno“) zauzimanje svemirskih stanica.

Naslijeđe programa Saljut nastavilo je da živi u prvoj višemodulnoj svemirskoj stanici Mir sa jezgrom Mir ("DOS-7"), koja je akumulirala 4.592 dana popunjenosti, i na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS) sa Modulom Zvezda ("DOS-8"), koji je na dan 21. augusta 2012. godine akumulirao 4.310 dana popunjenosti. Nadalje, modul svemirske stanice Funkcionalni teretni blok izveden je iz programa Almaz, a modul Zarya ISS je i dalje u funkciji zajedno sa Zvezdom.

Prva generacija – Prve svemirske stanice Prva generacija služila je kao testni poligon za inženjering svemirske stanice. Od ranih početaka Almaza cilj je bio da se izgrade dugovječne multimodularne stanice Portree, David (March 1995). "Mir Hardware Heritage" (PDF). NASA.

Saljut 1 (DOS-1) Saljut 1 (DOS-1) (ruski: Salût-1) je bila prva svemirska stanica na svijetu; lansirana je u nisku Zemljinu orbitu od strane Sovjetskog Saveza 19. aprila 1971. Program Saljut je nakon toga imao još pet uspješnih lansiranja, te još sedam stanica. Završni modul programa, Zvezda (DOS-8), postao je jezgro ruskog segmenta Međunarodne svemirske stanice i ostaje u orbiti.

Saljut 1 je modificiran iz jednog od avionskih okvira Almaza, a napravljen je od pet komponenti: prijenosnog odjeljka, glavnog odjeljka, dva pomoćna odjeljka i svemirske opservatorije Orion 1. Saljut 1 su posjetili Sojuz 10 i Sojuz 11. Teško pristajanje Sojuza 10 nije uspjelo i posada je morala prekinuti ovu misiju. Posada Sojuza 11 postigla je uspješno čvrsto pristajanje i izvodila eksperimente u Saljutu 1 tokom 23 dana. Međutim, poginuli su od gušenja uzrokovane kvarom ventila neposredno prije povratka i ponovnog ulaska u Zemlju i jedini su ljudi koji su umrli iznad Karmánove linije. Misija Saljuta 1 je kasnije prekinuta i sagorjela je u Zemljinoj atmosferi 11. oktobra 1971. godine.

DOS-2 DOS-2 je bila svemirska stanica, lansirana u okviru programa Saljut, koja je izgubljena u neuspješnom lansiranju 29. jula 1972. godine, kada je kvar drugog stepena njene rakete-nosača Proton-K spriječio stanicu da dostigne orbitu "Central Intelligence Bulletin: USSR 29 Jul 72, 7" (PDF). CIA. 1972.. Umjesto toga, pala je u Tihi okean. Stanica, koja bi dobila oznaku Saljut 2 da je stigla u orbitu, bila je strukturno identična Saljutu 1, jer je bila sastavljena kao rezervna jedinica za tu stanicu. Formirana su četiri tima kosmonauta za posadu stanice, od kojih su dva trebala letjeti: Aleksej Leonov i Valeri Kubasov Vasilij Lazarev i Oleg Makarov Aleksej Gubarev i Georgi Grečko Pjotr ​​Klimuk i Vitalij Sevastjanov

Dok su Saljut 1 pokušale da posjete dvije posade od tri osobe (Sojuz 10 i Sojuz 11), nakon modifikacija svemirske letjelice Sojuz 7KT-OK (koja je rezultirala novim modelom Sojuz 7K-T) nakon smrti posade Sojuz 11, letjelica je mogla da nosi samo dva kosmonauta, tako da je bilo u planu da DOS-2 ima dvije posade od po dvije osobe. Nakon gubitka stanice, posade su prebačene na program DOS-3 Grujica S. Ivanovich (2008). Salyut: The First Space Station. Springer-Praxis. ISBN 978-0-387-73585-6..

Saljut 2 (OPS-1, vojni) Saljut 2 (OPS-1) (ruski: Salût-2) je bila sovjetska svemirska stanica koja je lansirana 1973. u sklopu programa Saljut. Bila je to prva vojna svemirska stanica Almaz koja je letjela. U roku od dvije sedmice od lansiranja, stanica je izgubila visinu i smanjio joj se pritisak u unutrašnjosti, čime je postala neupotrebljiva. Izgubila je orbitalnu visinu i ponovo je ušla u atmosferu 28. maja 1973. godine, a da je nije posjetila posada.

Kosmos 557 (DOS-3) Kosmos 557 (ruski: Kosmos 557), prvobitno nazvan DOS-3, bila je treća svemirska stanica u programu Saljut. Prvobitno je planirano da bude lansirana kao Saljut-3, ali je zbog neuspjeha u orbiti 11. maja 1973., tri dana prije lansiranja Skylab-a, preimenovana u Kosmos-557.

Zbog grešaka u sistemu kontrole leta dok je bila izvan dometa zemaljske kontrole, stanica je upalila svoj potisnik položaja sve dok nije potrošila svo gorivo namijenjenu u te svrhe i ostala bez mogućnosti kontrole, još prije nego što je podigla svoju orbitu na željenu visinu. Pošto je letjelica već bila u orbiti i registrovana je od strane radara zapadnih zemalja, Sovjeti su lansiranje maskirali kao "Kosmos 557" i "tiho" joj dozvolili da ponovo uđe u Zemljinu atmosferu i izgori sedmicu kasnije. Tek mnogo kasnije otkriveno je da je to bila stanica Saljut.

Saljut 3 (OPS-2, vojni) Saljut 3 (ruski: Salût-3; engleski: Salute 3; poznat i kao OPS-2 ili Almaz 2) je bila sovjetska svemirska stanica lansirana 25. juna 1974. Bila je to druga vojna svemirska stanica Almaz, i prva takva stanica koja je uspješno pokrenuta. Uključen je u program Saljuta kako bi se prikrila njegova prava vojna priroda. Zbog vojne prirode stanice, Sovjetski Savez nije bio voljan da objavi informacije o njenom dizajnu i misijama koje se odnose na stanicu.

Postigao je visinu od 219 do 270 km prilikom lansiranja, a NASA je izvijestila da je njegova konačna orbitalna visina bila 268 do 272 km "Salyut 3 - NSSDC ID: 1974-046A". NASA.. Samo se jedna od tri predviđene posade uspješno ukrcala i upravljala stanicom, posadu je doveo Sojuz 14; Sojuz 15 je pokušao da dovede drugu posadu, ali nije uspio da pristane. Iako je objavljeno malo zvaničnih informacija o stanici, nekoliko izvora navodi da je sadržavala više kamera za posmatranje Zemlje, kao i pištolj na brodu. Stanica je deorbitirana i ponovo je ušla u atmosferu 24. januara 1975. Sljedeća svemirska stanica koju je lansirao Sovjetski Savez bila je civilna stanica Saljut 4; sljedeća vojna stanica bila je Saljut 5, koja je bila posljednja svemirska stanica Almaz.