Hildegard Frieda Albertine Knef (Ulm, 28. decembar 1925. - Berlin, 1. februar 2002.), njemačka glumica, pjevačica, pjesnikinja i književnica. U svijetu poznata i pod imenom Hildegarde Neff.

Biografija Porodica Hildegard Knef rođena je u Ulmu kao kći Hansa Theodora Knefa, trgovca duhanom flamanskog porijekla i Friede Auguste, rođ. Gröhn. Već 1926. otac joj umire od sifilisa, nakon čega se s majkom seli u Berlin koja se 1933. ponovno udala. Hildegard je pohađala licej Friedrich Rückert u tadašnjem Berlin-Schönebergu.

Udavala se tri puta. Od 1947.-1951. bila je u braku s Kurtom Hirschom, filmskim agentom iz Hollywooda i sudetskim židovom, čiji su se roditelji nakon rata preselili u SAD. Od 1962.-1976. bila je udana za britanskog glumca Davida Camerona, koji je s njom nastupao na njemačkoj turneji s predstavom "Nicht von gestern (Born Yesterday)". Cameron je i otac njene kćeri (Christina Antonia, 1968.). Od 1977. do svoje smrti 2002. godine bila je u braku s Paulom von Schell.

Počeci filmske karijere Talentirana Knef, koja je još kao dijete slikala portrete, napustila je školu s 15 godina i započela školovanje za crtačicu u filmskom studiju UFA u Berlinu. Zbog ljepote ju je 1943. godine zapazio šef studija Wolfgang Liebeneiner te joj je osigurao stipendiju za glumačko školovanje pri istom studiju. Veliko zanimanje za Hildegard Knef pokazao je i sam Joseph Goebbels, po čijim joj je napucima izvršena i korekcija nosa. 1944. godine je imala aferu s glavnim filmskim dramaturgom ("Reichsfilmdramaturg") Ewaldom von Demandowsky-im, koji je ujedno bio i glavni producent filmske kuće Tobis. Još prije kraja Drugog svjetskog rata nastupila je s manjim ulogama u nekoliko filmova ("Unter den Brücken", 1944., "Fahrt ins Glück", 1945. i dr.).

1945. Hildegard Knef u razrušenom Berlinu nastupa u kabareu i pozorištu i uskoro upoznaje svog prvog supruga Kurta Hirscha, američkog časnika, za kojeg se udaje 15. decembra 1947. Zapažena u pozorištu dobija ulogu u prvom poratnom njemačkom filmu "Die Mörder sind unter uns" ("Ubice su među nama") iz 1946., koji joj je osigurao međunarodnu karijeru. Za ulogu u filmu "Film ohne Titel" ("Film bez naslova") dodijeljena joj je 1948. godine nagrada za najbolju žensku ulogu na festivalu u Locarnu. Iste godine po prvi put se pojavljuje na naslovnici magazina "Stern" i uskoro postaje prva velika poslijeratna njemačka zvijezda.

Zahvaljujući međunarodnom uspjehu i velikoj reportaži američkog magazina "Life" hollywoodski filmski producent David O. Selznick pozvao ju je u SAD za kojeg početkom 1948. godine potpisuje sedmogodišnji ugovor. U tom razdoblju uči engleski jezik i snima bezbrojne filmske probe, te upoznaje svoju sunarodnjakinju Marlene Dietrich. 1950. postaje i građankom SAD-a.

Između Evrope i SAD-a

Godine 1950. nakratko se vratila u Njemačku i snimila kontroverznu melodramu Willi Forsta "Die Sünderin" ("Griješnica"). Film je izazvao oštre prosvjede Katoličke crkve kako zbog kratke scene s golom Hildegard Knef, tako i zbog svoje teme o prostituciji i samoubistvu, čime je prerastao u jedan od najvećih njemačkih filmskih skandala. Zbog filma su organizirane brojne demonstracije i zatvorena kina u brojnim njemačkim i evropskim gradovima, a zbog njega su vođeni i sudski procesi. Međutim, film je samo u Njemačkoj vidjelo preko 7 miliona gledalaca čime je popularnost glumice dodatno porasla. Istovremeno s uspjehom filma Knef je u oktobru 1951. objavila i svoju prvu ploču ("Ein Herz ist zu verschenken").

Obilježena kao "griješnica" Hildegard Knef bježi natrag u Hollywood, gdje snima cijeli niz filmova za 20th Century Fox. Amerikanci su čak 1952. godine Hildegarde Neff izabrali za najseksipilniju glumicu. Istovremeno sa snimanjem brojnih filmova u Americi, kada upoznaje i slavnu Marilyn Monroe i ostavlja svoje otiske pred legendarnim kinom Chinese Theatre, nastupa i u brojnim njemačkim, britanskim i francuskim filmovima. Ujedno je prva i najuspješnija Nijemica s vlastitim show-om na Broadwayu, gdje je nastupala u mjuziklu Cole Portera "Silk Stockings" ("Svilene čarape"). Upravo zbog sukoba Fox-a i MGM-a oko filmskih prava na navedeni mjuzikal Hildegard Knef 1957. godine iz principa raskida ugovor s filmskom kućom odbivši snimiti preostale filmove. Glumica je time završila blistavu filmsku karijeru na vrhuncu slave i vratila se u Njemačku.

Film i muzika Po povratku u Njemačku i dalje snima filmove sa više ili manje uspjeha, no kasnih 1950tih i ranih 1960tih godina uglavnom snima u Engleskoj i Francuskoj. Sve više se posvećuje pjevanju čime je započela novu, drugu karijeru u životu. Iako je pjevala još u svojim ranijim filmovima, kao pjevačica i glumica posebno se proslavila kao Ninotschka u glavnoj ulozi Cole Porterovog mjuzikla "Silk Stockings" od 1954.-1956. na Broadwayu. 1958. nastupa u BBC-ovom televizijskom show-u "The Hildegarde Neff Show". U Engleskoj objavljuje prve ploče u Evropi, a zatim i nekoliko jazz ploča u Francuskoj. Zahvaljujući pozitivnom odjeku njenih ploča i pjesama u inostranstvu, postiže i prve muzičke uspjehe u domovini.

1962. snima prvu ploču u Njemačkoj i single "Er war nie ein Kavalier" ("Nikad nije bio kavalir") postaje veliki uspjeh. 1963. objavljuje prvi LP "So oder so ist das Leben", a kao pjevačica šansona dobija i prvi show na njemačkoj televiziji. 1965. potpisuje i prvi vlastiti tekst ("Werden Wolken alt?"). Sljedeći LP album "Ich seh die Welt durch deine Augen" s vlastitim tekstovima 1966. godine postiže golemi uspjeh, te kreće na prvu koncertnu turneju.

Ponovno reda uspjeh za uspjehom, a jedan od najvećih hitova zasigurno je optimistično-ironična pjesma "Für mich soll’s rote Rosen regnen".

Ella Fitzgerald nazvala je Hildegard Knef "najboljom pjevačicom bez glasa". Njen senzualni alt, jasan izgovor, jedinstvena interpretacija i tekstovi prožeti ironijom stvorili su od Hildegard Knef neponovljivu pojavu njemačke zabavne muzike. Nijemci, ali i ostali joj se dive i obožavaju je te je počinju nazivati "Die Knef". Poznata kao veliki perfekcionist i profesionalac surađivala je isključivo s vrhunskim muzičarima kao što su Kurt Edelhagen, Hans Hammerschmid, Bert Kaempfert i Gert Wilden.

Autorica 1970. Hildegard Knef objavila je svoje prvo autobiografsko djelo Der geschenkte Gaul (Poklonjeno kljuse), na kojem je radila godinama i koje je ubrzo postalo bestseller. Knjiga je prevedena na čak 17 jezika i postala je najprodavanija knjiga jednog njemačkog autora od 1945. godine. 1970. odnosno 1971. objavljeni su njeni najkvalitetniji albumi Knef i Worum geht’s hier eigentlich?, koji ipak nisu postigli očekivani komercijalni uspjeh. 1975. izdaje novu knjigu Das Urteil (Presuda) i to o bolesti od koje je i sama bolovala (rak dojke) te zbog svoje izravnosti ponovno daje povoda za razne rasprave. 1976. knjiga je zauzela drugo mjesto na ljestvici najprodavanijih knjiga u SAD-u.

Usponi i padovi Od 1977. njene ploče izdaju se u sve manjem tiražu. Nakon borbe s bolešću udala se po treći put za 15 godina mlađeg mađarskog plemića Paula von Schella, zbog čega je često spominjana u "žutoj" štampi. Uvrijeđena je sa mužem i kćerkom 1982. ponovno napustila Berlin i preselila se u Los Angeles. Nakon rata s njemačkim medijima (bolest, razvod, novi brak, face-lifting, svjetska turneja) Knef se potpuno okrenula protiv domovine. U Americi je primljena s oduševljenjem, posebno medija koji su izvještavali o njenom velikom povratku u Hollywood, u kojem ipak nije mogla pratiti zahtjeve savremene filmske produkcijske .

1987. proslavila se uspješnim povratkom na scenu kao "gospođica Schneider" u musicalu "Cabaret" John Kandera i Freda Ebba u berlinskom Theater des Westens. Godine 1989. konačno se vratila u Njemačku gdje je ponovno doživjela staru slavu.

1992. objavila je prvi singl nakon pet godina i to novu interpretaciju hita "Für mich soll's rote Rosen regnen". Istovremeno je dobila brojna priznanja i nagrade za životno djelo, glumila manje sporedne uloge na televiziji i kao legendarna filmska i pjevačka zvijezda gostovala u brojnim TV emisijama. Posljednje godine života ova strastvena pušačica provela je boreći se s bolešću pluća.

Filmografija

1944. Träumerei (scene s Hildegard Knef su izbačene iz filma) 1944. Schauspielschule (UFA-obrazovni film, neobjavljen) 1944. Unter den Brücken 1944./45. Frühlingsmelodie (nedovršen) 1944./45. Die Brüder Noltenius 1944./45. Fahrt ins Glück 1946. Die Mörder sind unter uns (Ubice su među nama), uloge: Ernst Wilhelm Borchert, Erna Sellmer, Arno Paulsen 1947. Zwischen gestern und morgen, uloge: Viktor de Kowa, Winnie Markus, Viktor Staal, Willy Birgel 1947. Film ohne Titel (Film bez naslova), uloge: Hans Söhnker, Irene von Meyendorff, Willy Fritsch, Fritz Odemar 1950. Die Sünderin (Griješnica), uloge: Gustav Fröhlich, Robert Meyn, Aenne Bruck, Jochen-Wolfgang Meyn 1951. Nachts auf den Straßen, uloge: Hans Albers, Lucie Mannheim, Marius Goring, Karin Andersen 1951. Es geschehen noch Wunder, uloge: Willi Forst, Marianne Wischmann, Werner Fuetterer 1951. Decision Before Dawn (Odluka prije zore), uloge: Oskar Werner, Garry Merrill 1952. Diplomatic Courier, uloge: Tyrone Power, Charles Bronson, Karl Malden 1952. The Snows of Kilimanjaro (Snjegovi Kilimandžara), uloge: Gregory Peck, Ava Gardner 1952. La Fête à Henriette (Na pariskim ulicama), uloge: Dany Robin, Michel Auclair, Michel Roux 1952. Night Without Sleep, uloge: Linda Darnell, Garry Merrill, Joyce Mackenzie, June Vincent 1952. Alraune (Unnatural - the Fruit of Evil), uloge: Erich von Stroheim, Karlheinz Böhm, Harry Meyen, Rolf Henniger, Harry Halm 1952. Illusion in Moll, uloge: Herbert Hübner, Sybille Schmitz, Albrecht Schoenhals, Hardy Krüger 1953. The Man Between, uloge: James Mason, Claire Bloom, Aribert Wäscher 1953./54. Eine Liebesgeschichte, uloge: O. W. Fischer, Viktor de Kowa, Karl Ludwig Diehl 1954. Geständnis unter vier Augen, uloge: Carl Raddatz, Ivan Desny, Werner Hinz, Franz Schafheitlin 1954. Svengali, uloge: Terence Morgan, Donald Wolfit, Paul Rogers, Derek Bond, David Kossoff 1957./58. Madeleine und der Legionär, uloge: Bernhard Wicki, Hannes Messemer, Helmut Schmid 1958. La Fille de Hambourg (Djevojka iz Hamburga), uloge: Daniel Gélin, Jean Lefebvre 1958. Subway in the Sky, uloge: Albert Lieven, Vivian Mathalon 1958. Der Mann, der sich verkaufte (Čovjek koji se prodao), uloge: Hansjörg Felmy, Kurt Ehrhardt, Antje Weisgerber 1960. Die geliebte Stimme (TV-film) 1960. La Strada dei Giganti (Die Furchtlosen von Parma), uloge: Chelo Alonso, Dario Michaelis 1961. Golden Boy (TV-film), uloge: Klaus Kammer, René Deltgen, Werner Bruhns 1962. Laura (TV-film), uloge: Anton Walbrook, Hellmut Lange, John Van Dreelen 1962. Lulu, uloge: Nadja Tiller, O. E. Hasse, Mario Adorf, Leon Askin, Charles Régnier, Rudolf Forster 1962. Landru, uloge: Charles Denner, Stéphane Audran 1962. Ballade pour un voyou, uloge: Michel Vitold, Philippe Noiret 1962./63. Caterina di Russia/Cathérine de Russie, uloge: Sergio Fantoni 1962./63. Die Dreigroschenoper (Opera za tri groša), uloge: Curd Jürgens, June Ritchie, Sammy Davis jr., Lino Ventura, Gert Fröbe, Walter Giller 1963. Das große Liebesspiel, uloge: Lilli Palmer, Daliah Lavi, Thomas Fritsch, Peter van Eyck 1963. Gibraltar, uloge: Geneviève Grad, Gérard Barray 1964. Wartezimmer zum Jenseits, uloge: Götz George, Richard Münch, Carl Lange, Heinz Reincke 1964. Verdammt zur Sünde, uloge: Martin Held, Else Knott, Christa Lindner, Michael Ande 1964. Mozambique, uloge: Paul Hubschmid, Vivi Bach, Dietmar Schönherr 1965. Mrs. Dally – Heute ist Unabhängigkeitstag (TV-film) 1967. The Dirty Dozen 1967./68. The Lost Continent, uloge: Eric Porter, Suzanna Leigh 1975. Jeder stirbt für sich allein (Svatko umire sam), uloge: Carl Raddatz, Martin Hirthe, Gerd Böckmann, Brigitte Mira 1978. Fedora, uloge: William Holden, Marthe Keller, José Ferrer, Mario Adorf, Henry Fonda 1979. Der Alte: Illusionen über einen Mord (TV-film)