Gajret je bilo društvo za potpomaganje muslimana učenika srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj Monarhiji. Osnivačka skupština "Gajreta" održana je 20. februara 1903. Osnivači "Gajreta" su bili Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić, koji su bili i osnivači časopisa "Behar".
Historija Društvene, političke i kulturne prilike Bošnjaka u austro-ugarskom periodu do osnivanja "Gajreta" Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine predstavlja prijelomni trenutak u historiji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Na prodiranje zapadnoevropske, kršćanske civilizacije i korjenite promjene u društvu Bošnjaci su u početku gledali sa nepovjerenjem i rezervom, te je stoga put prilagođavanja bio spor. Uzrok takvom stanju predstavljao je i državno-politički položaj Bosne i Hercegovine, koja je sve do aneksije 1908. nominalno bila pod vlašću osmanlijskog sultana.
Pro-režimska grupa, kiraethane i list "Bošnjak" mini|lijevo|Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Ipak, usvajanje tekovina zapadne civilizacije bilo je neminovno. Značajnu ulogu u tom procesu odigrala je grupa javnih i političkih radnika, čije je djelovanje došlo do izražaja u 1880-im. Tu grupu činili su feudalci, članovi gradskih vijeća, te nastavnici i službenici u vjerskim i vakufskim ustanovama. Najizrazitiji predstavnici ove grupe su: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Jusuf-beg Filipović, Mustafa Hilmi Hadžiomerović, Ibrahim-beg Repovac, Esad Kulović, Ibrahim-beg Bašagić, Esad Uzunić, Mahmud-beg Fadilpašić i dr. Ova grupa vršila je propagandu za prihvatanje nove vlasti putem književnog i publicističkog rada u kojem se razvijala i učvršćivala ideja o slavenskom porijeklu Bošnjaka, te potrebi približavanja Zapadu uz očuvanje vjerske specifičnosti. Prvi korak u tom pravcu predstavljalo je objavljivanje Ljubušakovog Narodnog blaga u Sarajevu 1887. To je bilo prvo djelo bošnjačkog autora napisano na latinici, koja je u to doba teško prodirala među Bošnjake. Istočno blago, Ljubušakovo djelo objavljeno u Sarajevu 1896, bilo je zbirka prevedenih arapskih, perzijskih i turskih izreka i poslovica. Ovo djelo otvorilo je put prevodilačkoj aktivnosti sa orijentalnih jezika, čime je do izražaja došla posrednička uloga Bošnjaka između Istoka i Zapada.
1888. pojavilo se i prvo izdanje djela Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini Koste Hörmanna, a godinu dana kasnije i drugo. Izdavanje ovog djela imalo je za cilj približavanje bošnjačkog stanovništva austro-ugarskoj upravi, te je troškove pokrila Zemaljska vlada. Pro-režimska grupa okupljena oko Muslimanske čitaonice na Bentbaši i Ljubušaka inicirala je 1891. pokretanje lista "Bošnjak". List je zagovarao Kállayevu politiku, te potrebu savremenog obrazovanja i školovanja Bošnjaka, osporavajući pri tome predrasude koje o njima važe. Oko "Bošnjaka" okupili su se uglavnom pojedinci iz redova begovata i građanstva, kao i većina mlađe inteligencije. U prvim godinama izlaženja u listu su sarađivali skoro svi značajniji bošnjački intelektualci tog perioda: Riza-beg Kapetanović, Jusuf-beg Filipović, Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Fehim Spaho, Omer-beg Sulejmanpašić i dr. Postajući svjesni politike lista, jedan za drugim će odustajati od dalje saradnje. Iako je izlazio sve do 1910, a do 1906. bio jedini bošnjački politički list, "Bošnjak" je, zbog izrazite pro-režimske politike, isticanja uloge begovata u društvu, uske društvene baze te držanja po strani u borbi za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, zadnjih 10-ak godina svog postojanja bio sveden na marginu političkog i javnog života Bošnjaka.
Značajnu ulogu u prilagođavanju Bošnjaka novim prilikama odigrale su muslimanske čitaonice (kiraethane), na čije je postojanje, kao oblik udruživanja na kulturno-prosvjetnoj osnovi, vlast gledala sa nepovjerenjem i nerado ih dozvoljavala. Čitaonice su već imale znatnu tradiciju među Bošnjacima, s obzirom da su prve čitaonice otvorene krajem osmanlijske uprave, a u njima se raspravljalo o unutrašnjim i spoljašnjim političkim pitanjima. Kod drugih naroda tu ulogu su imala pjevačka društva: kod Srba "Sloga", kod Hrvata "Trebević" i kod Jevreja "La Lira". Pro-režimski orijentisana inteligencija otvorila je 19. jula 1888. Muslimansku čitaonicu na Bentbaši. U čitaonici su se okupljale prve generacije bošnjačkih književnika i istaknutih političkih radnika. Držana su predavanja o pitanjima iz političke i kulturne historije Bosne i Hercegovine, a kao gosti često su prisustovali predstavnici vlasti. Iz krugova kiraethane regrutovaće se kasniji saradnici "Bošnjaka". Imala je oko 140 članova i priručnu biblioteku, a predsjednik je bio Mahmud-beg Fadilpašić. Otvaranjem čitaonice započeo je proces kulturno-prosvjetnog udruživanja Bošnjaka. Do 1903. otvoreno je 13 čitaonica, a do 1911. čak 116. "Gajret" je po svom osnivanju dobijao dio prihoda čitaonica.
Školstvo i formiranje bošnjačke inteligencije Odbacivanje vrijednosti nove civilizacije ogledalo se i u odbojnom stavu Bošnjaka prema državnim školama. U cilju približavanja Bošnjaka modernom obrazovanju, formirani su konvikti za učenike srednjih škola. Prvi konvikt otvorila je 1885. vakufska uprava u Morića hanu i u njemu je boravilo 50 učenika Velike gimnazije, preparandije i medrese. Ukinut je već 1887, vjerovatno zbog finansijskih problema. Postepeni rast interesa za školu među Bošnjacima doveo je do otvaranja novih konvikata: 1894. u Sarajevu, 1897. u Mostaru, 1899. u Banjoj Luci i 1904. u Tuzli. Od 1904. do 1913. broj pitomaca u konviktima povećao se sa 116 (52 u Sarajevu, 30 u Mostaru, 18 u Tuzli i 16 u Banjoj Luci) na 214 (89 u Sarajevu, 59 u Mostaru, 35 u Tuzli i 31 u Banjoj Luci). Vakufsko-mearifski sabor otvorio je 1914. i konvikt u Bihaću. Po osnivanju "Gajreta", veliki broj njegovih stipendista naći će svoj smještaj upravo u ovim konviktima, koje "Gajret" 1921. potpuno preuzima u svoju nadležnost.
U posljednjoj deceniji 19. vijeka pojavila se i prva, malobrojna generacija bošnjačkih mladića školovanih u evropskom duhu koji će na sebe preuzeti težak zadatak približavanja Bošnjaka zapadnoj civilizaciji. Broj bošnjačkih studenata na univerzitetskim centrima u Zagrebu, Beču i Grazu bio je mali i većim dijelom ograničen na mladiće porijeklom iz bogatijih porodica. Do 1900. bilo je svega 10 Bošnjaka sa fakultetskom spremom, od čega osam pravnika, te po jedan filozof i veterinar. Najistaknutiji predstavnici ove grupe su: Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i Osman Nuri Hadžić. Grupi naprednjaka, kako su se sami nazivali, pripadali su i dijelovi građanske inteligencije, činovnika i trgovaca, od kojih je najznačajniji primjer Ademaga Mešić iz Tešnja, koji je novčano pomagao kulturne akcije. Naprednjaci su kritikovali "ahmedijaše", konzervativno sveštenstvo, smatrajući da su nedovoljno obrazovani, te da pogrešno tumače osnovna učenja islama. Imali su negativan stav prema pokretu za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, podržavajući mjere koje je poduzimala vlast.
Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Pokret za autonomiju započeo je 1899. kao izraz nezadovoljstva Bošnjaka režimskom politikom, prije svega miješanjem u vjerske i vakufske poslove. Nizom propisa iz 1880-ih, režim je potčinio vjersku i vakufsku organizaciju svojoj vlasti, nastojeći smanjiti veze između Bošnjaka i Istanbula. Pokret nije bio ograničen samo na vjerska pitanja, već se protezao i na agrarnu politiku, sistem okupacione uprave i organizaciju vlasti. Na čelo pokreta stavio se manji dio sveštenstva, te age i begovi. Program pokreta zahtijevao je autonomiju Bosne i Hercegovine pod suverenitetom sultana. Uspostavljena je saradnja sa vođama srpskog pokreta za crkveno-školsku autonomiju na zajedničkoj platformi oslobođenja od Austro-Ugarske, na što je kritički gledala inteligencija koja je većim dijelom prihvatila hrvatsku nacionalnu orijentaciju. Društvena i klasna pozicija vođstva pokreta bitno je uticala na njegov program. Koristeći se zaostalošću bošnjačkog stanovništva, te njegovoj privrženosti Osmanlijskom Carstvu i vjerskim osjećajima, interesi vodećih slojeva promicani su kao opći interesi Bošnjaka.
Pokretanje lista "Behar" mini|desno|Prvi broj "Behara" iz 1900. Zagovaranje prihvatanja austro-ugarske okupacije kao trajnog rješenja i evropeizacije Bošnjaka, te protivljenje pokretu za autonomiju doprinosilo je izolaciji i otuđenosti inteligencije od širih slojeva bošnjačkog društva, koji nisu prihvatali takvu politiku. Iako bez šire podrške, napori inteligencije nisu prošli bez rezultata. Prvo značajno ostvarenje bilo je pokretanje lista "Behar", čime je započeo pokret za kulturni preobražaj Bošnjaka. Pokretači "Behara" bili su Bašagić, Mulabdić i Hadžić. Finansijska sredstva za izdavanje lista preuzeo je Mešić, koji je postao i vlasnik, preuzevši sav rizik oko izdavanja. List je bio koncipiran kao zabavno-poučni list, koji je u programu imao i moralno-vjerski odgoj, a u kojem su bile zabranjene političke teme, što je odgovaralo i Zemaljskoj vladi. Okupio je veći dio muslimanskih književnih snaga koje su u njemu mogle pisati bez nacionalno-političkih etiketa kojima su bili podložni saradnjom sa drugim listovima. Iako su oko lista uglavnom bile okupljene ličnosti koje su se u nacionalnom pogledu izjašnjavale Hrvatima, tek od 1908, odlukom Mešića, list usvaja otvorenu hrvatsku nacionalnu orijentaciju, čime gubi ugled među širokim muslimanskim slojevima neraspoloženim za prihvatanje hrvatstva (kao i srpstva), te se gasi 1911.
Širenje srpstva među Bošnjacima Nacionalno izjašnjavanje muslimana javlja se krajem 19. i početkom 20. vijeka. Širenje srpske nacionalne misli u početku je imalo bolje rezultate izvan Bosne i Hercegovine, nego u njoj samoj. Na pojavu prvih srpski orijentisanih muslimana značajan uticaj izvršila je politička emigracija koja se poslije okupacije, a naročito poslije ustanka 1882, formirala sa centrima u Istanbulu i Beogradu.
Istanbulska i beogradska emigracija Najznačajnije ličnosti istanbulske emigracije bili su muftija Mehmed Šemsekadić i Ibrahim ef. Đumišić. Kasnije se ovoj emigraciji pridružio i Ali Fehmi ef. Džabić, vođa pokreta za autonomiju. Ova emigracija osnovala je i klub koji je brojao oko 500 članova, a čiji predsjednik je bio Ali Šefket ef. Junuzefendić iz Travnika, profesor turskog jezika na Srpskoj gimnaziji u Istanbulu. Ova grupa bila je pro-srpski, a još više pro-turski nastrojena.
mini|desno|Osman Đikić, najistaknutiji predstavnik srpske nacionalne ideje među muslimanima. Uticaj na Bosnu i Hercegovinu vršio se preko muslimana koji su se školovali u Turskoj. Propagiranje srpske ideje vršeno je preko srpskog poslanstva u Istanbulu, Srpske gimnazije i lista "Carigradski glasnik". Značajnu ulogu imao je Aćim Čumić, bivši premijer Kneževine Srbije, koji je materijalno pomagao đake i upisivao ih, uz posredstvo srpske vlade, na istanbulske škole, posebno licej Sulejmaniju. Stipendisti srpske vlade bili su Osman Đikić, Sulejman Abdagić, Hajdar Čekro i dr. Beograd je izbjegavao direktno stipendirati muslimane, te je novac dijeljen preko povjerljivih ljudi. Prema jednom izvoru, vlada je preko popa Stijepa Trifkovića dostavljala novac Tajibu ef. Saračeviću koji ga je potom davao siromašnijim studentima. U ovaj transakciji učestvovao je i Mustaj-beg Halilbašić. Ova aktivnost nije prošla bez uspjeha jer se pored Đikića i Avde Karabegovića Halidbegovog kao Srbi javljaju i: Salih Safvet Bašić, Salim Muftić, Mehmed Remzi Delić, Fehim Musakadić, Velija Sadović, Sulejman Hafizadić, Mustafa Fočo, Ahmed Traljić, Adem Brkić i drugi. Gotovo svi pojedinci iz istanbulskog kruga kasnije će djelovati kao aktivisti "Gajreta".