Pamćenje ima sposobnost kodiranja, pohranjivanja i prisjećanja informacija. Sjećanja daju organizmu sposobnost učenja i prilagođavanja iz prethodnih iskustava, kao i izgradnje odnosa. Kodiranje omogućava da se percipirani predmet upotrebe ili interesa pretvori u konstrukt koji se može pohraniti u mozgu i kasnije prizvati iz dugoročnog pamćenja. Radna memorija pohranjuje informacije za trenutnu upotrebu ili manipulaciju, što se postiže povezivanjem s prethodno arhiviranim stavkama koje su već prisutne u dugoročnom pamćenju pojedinca.
Historija thumb|alt= Hermann Ebbinghaus|Hermann Ebbinghaus (1850–1909) Kodiranje je još uvijek relativno novo i neistraženo, ali porijeklo kodiranja seže do drevnih filozofa poput Aristotela i Platona. Važna ličnost u historiji kodiranja je Hermann Ebbinghaus (1850–1909). Ebbinghaus je bio pionir u oblasti istraživanja pamćenja. Koristeći sebe kao subjekt, proučavao je kako učimo i zaboravljamo informacije ponavljajući listu besmislenih slogova u ritmu metronoma sve dok ih nije zapamtio.Ebbinghaus, H. (1885). Memory: A Contribution to Experimental Psychology. Ovi eksperimenti su ga naveli da predloži krivu učenja. Koristio je ove relativno besmislene riječi kako prethodne asocijacije između značajnih riječi ne bi uticale na učenje. Otkrio je da su liste koje su omogućavale stvaranje asocijacija i da semantičko značenje bude očigledno lakše za pamćenje. Ebbinghausovi rezultati utrli su put eksperimentalnoj psihologiji u pamćenju i drugim mentalnim procesima.
Tokom 1900-ih postignut je dalji napredak u istraživanju pamćenja. Ivan Pavlov je započeo istraživanje o klasičnom uslovljavanju. Njegovo istraživanje je pokazalo sposobnost stvaranja semantičkog odnosa između dvije nepovezane stavke. Godine 1932. Frederic Bartlett je predložio ideju mentalnih shema. Ovaj model je predložio da to da li će se nove informacije kodirati zavisi od njihove konzistentnosti s prethodnim znanjem (mentalne sheme).Bartlett, F. C. (1932). Remembering: A study in experimental and social psychology. Cambridge, England: Cambridge University Press. Ovaj model je također sugerirao da bi informacije koje nisu bile prisutne u vrijeme kodiranja bile dodane u pamćenje ako bi se zasnivale na shematskom znanju o svijetu. Na taj način je utvrđeno da je kodiranje pod utjecajem prethodnog znanja. S napretkom Gestaltove teorije došlo je do spoznaje da se pamćenje kodiranih informacija često doživljava kao drugačije od stimulusa koji su ih pokrenuli. Na njega je također utjecao kontekst u koji su stimulusi ugrađeni.
S napretkom tehnologije, pojavilo se područje neuropsihologije, a s njim i biološka osnova za teorije kodiranja. Godine 1949., Donald Hebb proučavao je neuronaučni aspekt kodiranja i izjavio da se "neuroni koji se aktiviraju zajedno povezuju", implicirajući da se kodiranje događa kada se veze između neurona uspostavljaju kroz ponovljenu upotrebu. Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća došlo je do prelaska na pristup pamćenju zasnovan na obradi informacija zasnovan na izumu računara, nakon čega je uslijedila početna sugestija da je kodiranje proces kojim se informacije unose u pamćenje. U 1956., George Armitage Miller je napisao svoj rad o tome kako je kratkoročno pamćenje ograničeno na sedam stavki, plus ili minus dva, pod nazivom Magični broj sedam, plus ili minus dva. Ovaj broj je dodan kada su studije provedene na Komadiranje otkrile da sedam, plus ili minus dva također može označavati sedam "paketa informacija". Godine 1974., Alan Baddeley i Graham Hitch predložili su svoj model radne memorije, koji se sastoji od centralnog izvršnog dijela, vizuo-prostorne skicirke i fonološke petlje kao metode kodiranja. Godine 2000., Baddeley je dodao epizodni bafer. Istovremeno, Endel Tulving (1983) je predložio ideju specifičnosti kodiranja pri čemu je kontekst ponovo naveden kao utjecaj na kodiranje.
Tipovi Postoje dva glavna pristupa analizi načina na koji mozak kodira informacije: fiziološki pristup i mentalni pristup. Fiziološki pristup proučava kako neuroni u mozgu predstavljaju stimulus, dok mentalni pristup proučava kako stimulus predstavlja u umu. Postoji mnogo tipova mentalnog kodiranja koje se koriste, kao što su vizualno, elaborativno, organizacijsko, akustično i semantičko. Međutim, ovo nije potpuna lista.
Vizualno kodiranje Vizualno kodiranje je proces pretvaranja slika i vizualnih senzornih informacija u memoriju pohranjenu u mozgu. To znači da ljudi mogu pretvoriti nove informacije koje su pohranili u mentalne slike (Harrison, C., Semin, A., (2009). Psychology. New York, p. 222). Vizualne senzorne informacije se privremeno pohranjuju unutar našeg ikonskog pamćenjaBaddeley, A., Eysenck, M.W., & Anderson, M.C. (2009). Memory. London: Psychology Press. p. 27, 44-59 i radnu memoriju prije nego što se kodiraju u trajnu dugoročnu memoriju.Sperling, G. (1963). A model for visual memory tasks. Human Factors, 5, 19-31.Sperling, G. (1967). Successive approximations to a model for short term memory. Acta Psychologica, 27, 285-292. Baddeleyjev model radne memorije sugerira da se vizualne informacije pohranjuju u vizualno-prostornoj skicirnoj pločici.
Vizuelno-prostorna skicirna pločica povezana je s centralnim izvršnim dijelom, koji je ključno područje radne memorije. Amigdala je još jedna složena struktura koja ima važnu ulogu u vizualnom kodiranju. Prihvata vizualni unos pored unosa iz drugih sistema i kodira pozitivne ili negativne vrijednosti uvjetovanih stimulusa.Belova, M.A., Morrison, S.E., Paton, J.J., & Salzman, C.D. (2006). The primate amygdala represents the positive and negative value of visual stimuli during learning. Nature; 439(7078): 865-870.
Elaborativno kodiranje
Elaborativno kodiranje je proces aktivnog povezivanja novih informacija sa znanjem koje je već u pamćenju. Sjećanja su kombinacija starih i novih informacija, tako da priroda bilo kojeg određenog sjećanja ovisi koliko o starim informacijama koje su već u našim sjećanjima toliko i o novim informacijama koje dolaze putem naših čula. Drugim riječima, način na koji nešto pamtimo zavisi od toga kako o tome razmišljamo u tom trenutku. Mnoge studije su pokazale da se dugoročno pamćenje uveliko poboljšava detaljnim kodiranjem.Brown and Craik (2000)
Semantičko kodiranje Semantičko kodiranje je obrada i kodiranje senzornog unosa koji ima određeno značenje ili se može primijeniti na kontekst. Mogu se primijeniti različite strategije, kao što su komadiranje i mnemotehnika, kako bi se pomoglo u kodiranju, a u nekim slučajevima omogućila dubinska obrada i optimizacija pronalaženja.
Riječi proučavane u semantičkim ili dubokim uslovima kodiranja bolje se pamte u poređenju sa lahkim i teškim grupama nesemantičkih ili plitkih uslova kodiranja, pri čemu je vrijeme odziva odlučujuća varijabla.Demb, JB., Desmond, JE., John Gabrieli, Gary H. Glover, Vaidya, CJ., & Wagner, AD. Semantic encoding and retrieval in the left inferior prefrontal cortex: a functional MRI study of task difficulty and process specificity. The Journal of Neuroscience; 15, 5870-5878. Brodmannova područja 45, 46 i 47 (lijevi donji prečeoni korteks ili LIPC) pokazala su značajno veću aktivaciju tokom uslova semantičkog u poređenju sa uslovima nesemantičkog kodiranja, bez obzira na težinu predstavljenog zadatka nesemantičkog kodiranja. Isto područje koje pokazuje povećanu aktivaciju tokom početnog semantičkog kodiranja također će pokazati smanjenu aktivaciju sa ponovljenim semantičkim kodiranjem istih riječi. Ovo sugerira da je smanjenje aktivacije sa ponavljanjem specifično za proces, a javlja se kada se riječi semantički reproduciraju, ali ne i kada se nesemantički reproduciraju. Studije lezija i neurosnimanja sugeriraju da je orbitočeoni korteks odgovoran za početno kodiranje i da je aktivnost u lijevom lateralnom prefrontalnom korteksu u korelaciji sa semantičkom organizacijom kodiranih informacija.Frey, S., & Petrides, M. (2002). Orbitofrontal cortex and memory formation. Neuron, 36(1), 171-176.
Akustično kodiranje Akustično kodiranje je kodiranje slušnih impulsa. Prema Baddeleyu, obrada slušnih informacija potpomognuta je konceptom fonološke petlje, koja omogućava da se unos unutar naše ehoične memorije subvokalno uvježba kako bi se olakšalo pamćenje. Kada čujemo bilo koju riječ, to činimo slušajući pojedinačne zvukove, jedan po jedan. Stoga se sjećanje na početak nove riječi pohranjuje u našoj ehoičnoj memoriji sve dok se cijeli zvuk ne percipira i prepozna kao riječ. Studije pokazuju da leksički, semantički i fonološki faktori međusobno djeluju u verbalnom radnom pamćenju. Efekat fonološke sličnosti (PSE) modificiran je konkretnošću riječi. Ovo naglašava da se performanse verbalnog radnog pamćenja ne mogu isključivo pripisati fonološkoj ili akustičkoj reprezentaciji, već uključuju i interakciju lingvističke reprezentacije.Acheson, D.J., MacDonald, M.C., & Postle, B.R. (2010). The Interaction of Concreteness and Phonological Similarity in Verbal Working Memory. Journal of Experimental Psychogy: Learning, Memory and Cognition; 36:1, 17-36. Ono što ostaje da se vidi jeste da li se lingvistički prikaz izražava u trenutku prisjećanja ili da li korišteni načini predstavljanja (kao što su snimci, video zapisi, simboli itd.) učestvuju u fundamentalnijoj ulozi u kodiranju i očuvanju informacija u pamćenju. Mozak se prvenstveno oslanja na akustično (tj. fonološko) kodiranje za upotrebu u kratkoročnom skladištenju i prvenstveno semantičko kodiranje za upotrebu u dugoročnom skladištenju.
Ostala čula Taktilno kodiranje je obrada i kodiranje kako se nešto osjeća, obično putem dodira. Neuroni u primarnom somatosenzornom korteksu (S1) reaguju na vibrotaktilne stimuluse aktiviranjem u sinhronizaciji sa svakom serijom vibracija.Crawley, AP., Davis, KD., Mikulis. DJ. & Kwan, CL. (1998). Function MRI study of thalamic and cortical activation evoked by cutaneous heat, cold, and tactile stimuli. Journal of Neurophysiology: 80 (3): 1533–46 Mirisi i okusi također mogu dovesti do kodiranja.
Organizacijsko kodiranje je proces klasifikacije informacija koji omogućava povezivanje unutar niza pojmova.
Dugoročna potencijacija right| Rani LPT mehanizam
Kodiranje je biološki događaj koji počinje sa percepcijom. Svi opaženi i upečatljivi osjećaji putuju do talamusa mozga gdje se svi ti osjećaji kombiniraju u jedno jedinstveno iskustvo.Mohs, Richard C. "How Human Memory Works." 8 May 2007. HowStuffWorks.com. <http://health.howstuffworks.com/human-memory.htm> 23 February 2010. Hipokampus je odgovoran za analizu ovih unosa i konačno odlučivanje hoće li se oni pohraniti u dugoročno pamćenje; ove različite niti informacija pohranjene su u različitim dijelovima mozga. Međutim, tačan način na koji se ovi dijelovi identificiraju i kasnije prisjećaju ostaje nepoznat.