Historiografija ranog islama je sekularna naučna literatura o ranoj historiji islama u 7. vijeku, od Muhammedovih prvih objava 610. godine do raspada Rašidunskog halifata 661. godine, a moguće i kroz cijeli 8. vijek i trajanje Emevijskog halifata, završavajući se nastupajućim Zlatnim dobom islama oko početka 9. vijeka.
Muslimani su razvili metodologije poput "nauke o biografiji" i "nauke o hadisu" kako bi procijenili pouzdanost ovih narativa, dok su istaknute ličnosti poput Ibn Halduna uvele kritičke historiografske metode, naglašavajući važnost konteksta i sistematske evaluacije historijskih podataka.
Primarni izvori
Islamski izvori iz 7. vijeka mini|Birminghamski rukopis Kur'ana () Birminghamski rukopis Kur'ana. Između o. 568. i 645. n. e. Tübingenski fragment. Radiokarbonski datiran između o. 649. i 675. n. e. (iako je napisan post-8. vijeka kufskim pismom) Sanski rukopis. Između o. 578. i 669. n. e. Kur'anski mozaik na Kupoli na stijeni. 692. n. e. Kitab Sulaym ibn Qays. Djelo je rana šijitska zbirka hadisa, pripisana Sulajmu ibn Kajsu (umro 694–714), i često se smatra najranijom takvom zbirkom. Postoji rukopis djela koji datira iz 10. vijeka. Neki šijitski učenjaci sumnjaju u autentičnost nekih obilježja knjige,Sachedina (1981), str. 54–55 * Landolt (2005), str. 59 * Modarressi (2003), str. 82–88 * Dakake (2007), str. 270 dok su zapadni učenjaci gotovo jednoglasno skeptični prema djelu, a većina smješta njegov početni sastav u osmi ili deveti vijek.Gleave, R. (2015). Early Shiite hermeneutics and the dating of Kitāb Sulaym ibn Qays. Bulletin of the School of Oriental and African Studies, 78(01), 83–103. doi:10.1017/s0041977x15000038 Moderni učenjaci djelo općenito smatraju pseudepigrafskim.
Neislamski izvori iz 7. vijeka Postoje brojni rani spomeni islama u neislamskim izvorima. Mnogi su sakupljeni u kompilaciji historiografa Roberta G. Hoylanda Seeing Islam As Others Saw It. Jedna od prvih knjiga koja je analizirala ova djela bila je Hagarism, čiji su autori Michael Cook i Patricia Crone. Hagarism tvrdi da gledanje na rane neislamske izvore pruža bitno drugačiju sliku rane islamske historije nego što to čine kasniji islamski izvori. Datum nastanka nekih ranih neislamskih izvora je sporan. Hagarism su akademici široko odbacili kao suviše spekulativan u svojoj hipotezi i pristrasan u svojim izvorima.
634. Doctrina Iacobi 636. Fragment o arapskim osvajanjima 639. Sofronije, patrijarh jerusalimski 640. Toma Prezviter 643. PERF 558 644. Koptska apokalipsa Pseudo-Šenute 648. Žitije Gabrijela od Kartmina 650. Fredegar 655. Papa Martin I 659. Ješujab III od Adijabene 660. Sebeos, biskup Bagratunija 660. Huzistanska hronika 662. Maksim Ispovjednik 665. Benjamin I 670. Arkulf, hodočasnik 676. Sinod Givargisa I 680. Georgije od Rešaine 680. Tajne rabina Šimona ben Johaja 680. Bundahišn 681. Damaskanski trofeji 687. Atanasije od Balada, patrijarh antiohijski 687. Jovan bar Penkaje 690. Sirijska Apokalipsa Pseudo-Metodija 692. Sirijska Apokalipsa Pseudo-Efrema 694. Jovan od Nikiua
Epigrafika Prema arheolozima Jehudi D. Nevu i Judith Koren, postoje hiljade paganskih i monoteističkih epigrafa ili kamenih natpisa širom Arapskog poluostrva i u siričko-jordanskoj pustinji neposredno na sjeveru, od kojih mnogi datiraju iz 7. i 8. vijeka.Neva & Koren, "Methodological Approaches to Islamic Studies", 2000: str. 437–438 Prema historičaru Leoru Haleviju, muslimanski nadgrobni spomenici iz 30-40. AH / 650-660. n. e. spominju Allaha (arapski za Boga) i odnose se na nazive mjeseci hidžretskog kalendara, ali pokazuju malo drugih naznaka islamizacije. Od 70-110. AH/690-730. n. e., muslimanski nadgrobni spomenici počinju otkrivati dublje znakove islamizacije, prizivajući Muhammeda i citirajući Kur'an.Halevi, Leor. “The Paradox of Islamization: Tombstone Inscriptions, Qurʾānic Recitations, and the Problem of Religious Change.” History of Religions 44, br. 2 (2004): 120–152. https://doi.org/10.1086/429230.
Neki epigrafi pronađeni iz prvog vijeka islama uključuju: Analiza natpisa na pješčaniku pronađenog 2008. utvrdila je da piše: "U ime Allaha/ Ja, Zuhayr, napisao sam (ovo) u vrijeme kada je Umar umro/godine četiri/I dvadeset." Vrijedi istaći da je halifa Umar ibn el-Hattab umro posljednje noći mjeseca zu-l-hidždžeta 23. hidžretske godine, a sahranjen je sljedećeg dana prvog muharrema nove 24. AH/644. n. e. godine. Dakle, datum spomenut u natpisu (gore) slaže se s utvrđenim i poznatim datumom smrti Umara ibn el-Hattaba. Jerusalem 32 – Natpis otkriven na jugozapadnom uglu Haram al-Šarifa u Jerusalemu tokom iskopavanja pod vodstvom profesora Benjamina Mazara sa Hebrejskog univerziteta u Jerusalemu 1968. iz 32. AH / 652. n. e. spominje: "U ime Allaha, Dobročinitelja, Milostivog ... zaštita Allaha i garancija Njegovog Poslanika ... I svjedočio je to ʿAbd al-Rahman bin ʿAwf al-Zuhri, i Abu ʿUbaydah bin al-Jarrah i njegov pisar—Muʿawiya ... godine trideset druge" Natpis u Tajmi, Saudijska Arabija, o. 36. AH / 656. n. e. glasi: "Ja sam Qays, pisar Abu Kutayra. Allahovo prokletstvo na [one] koji su ubili ʿOsmana ibn ʿAffana i [one koji] su doveli do ubistva bez milosti." Grčki natpis u kupalištima Hammat Gader, 42. AH / 662-63. n. e. spominje: "U dane sluge Božijeg Muʿawije (abdalla Maavia), zapovjednika vjernika (amēra almoumenēn), topla kupališta ovdašnjih ljudi su spašena i obnovljena." alt=Grčki natpis u kupalištima Hammat Gader, 42 AH / 662-663 n. e.|mini|213x213px|Grčki natpis u kupalištima Hammat Gader, 42. AH / 662–663. n. e. koji spominje halifu Muaviju
Nadgrobni spomenik žene po imenu ʿAbāssa Bint Juraij, koji se čuva u Muzeju islamske umjetnosti u Kairu, iz 71. AH / 691. n. e. spominje: "U ime Boga, Milostivog, Samilosnog. Najveća nesreća za ljude islama (ahl al-Islām) je smrt Muhammeda Poslanika, neka je mir nad njim." Natpis u Humi al-Numoor, blizu Taifa iz 78. AH / 697–698. n. e. spominje: "Ovo je napisano godine kada je Mesdžid al-Haram izgrađen u sedamdeset osmoj godini."
Tradicionalna muslimanska historiografija
Religijske nauke o biografiji, hadisu i isnadu
Muslimani vjeruju da su se historijske tradicije prvi put počele razvijati u ranom 7. vijeku rekonstrukcijom života Muhammeda nakon njegove smrti. Budući da su narativi o Muhammedu i njegovim drugovima dolazili iz različitih izvora i često jedni drugima proturječili, bilo je neophodno provjeriti koji su izvori pouzdaniji. Kako bi se ovi izvori evaluirali, razvijene su različite metodologije, poput "nauke o biografiji", "nauke o hadisu" i "Isnada" (lanca prenosilaca). Ove metodologije su kasnije primijenjene i na druge historijske ličnosti u islamskom svijetu.
Ilm ar-Rijal (arapski) je "nauka o biografiji" posebno prakticirana u islamu, gdje je prvo primijenjena na siru, život islamskog poslanika Muhammeda, a zatim i na živote četvorice pravednih halifa koji su brzo širili islamsku dominaciju. Budući da je potvrda Muhammedovih izreka glavna studija ("Isnad"), tačna biografija je uvijek bila od velikog interesa za muslimanske biografe, koji su u skladu s tim pokušavali razlučiti činjenice od optužbi, pristrasnost od dokaza, itd. Najranija sačuvana islamska biografija je Ibn Ishakova Sirat Rasul Allah, napisana u 8. vijeku, ali nam poznata samo iz kasnijih citata i recenzija (9–10. vijek).
"Nauka o hadisu" je proces koji muslimanski učenjaci koriste za evaluaciju hadisa. Klasifikaciju hadisa na Sahih (vjerodostojan), Hasan (dobar) i Da'if (slab) čvrsto je uspostavio Ali ibn al-Madini (778. n. e./161. AH – 849. n. e./234. AH). Kasnije je al-Madinijev učenik Muhammad al-Bukhari (810–870) napisao zbirku za koju je vjerovao da sadrži samo sahih hadise, a koja je danas poznata kao Sahih Buhari. Al-Buharijeve historijske metode testiranja hadisa i isnada smatraju se početkom metode citiranja i pretečom naučne metode. I. A. Ahmad piše:
Drugi poznati muslimanski historičari koji su proučavali nauku o biografiji ili nauku o hadisu uključuju Urwu ibn Zubejra (umro 712), Vehba ibn Munebbiha (umro 728), Ibn Ishaka (umro 761), el-Vakidija (745–822), Ibn Hišama (umro 834), el-Makrizija (1364–1442) i Ibn Hadžer el-Askalanija (1372–1449), među ostalima.
Historiografija, kulturna historija i filozofija historije
Prve detaljne studije na temu same historiografije i prve kritike historijskih metoda pojavile su se u djelima arapskog muslimanskog historičara i historiografa Ibn Halduna (1332–1406), kojeg se smatra ocem historiografije, kulturne historije,Mohamad Abdalla (ljeto 2007). "Ibn Khaldun on the Fate of Islamic Science after the 11th Century", Islam & Science 5 (1), str. 61-70. i filozofije historije, posebno zbog njegovih historiografskih spisa u Mukaddimi (latinizirano kao Prolegomena) i Kitab al-Ibar (Knjiga savjeta).S. Ahmed (1999). A Dictionary of Muslim Names. C. Hurst & Co. Publishers. . Njegova Mukaddima također je postavila temelje za promatranje uloge države, komunikacije, propagande i sistematske pristrasnosti u historiji,H. Mowlana (2001). "Information in the Arab World", Cooperation South Journal 1. i raspravljao je o usponu i padu civilizacija.
Franz Rosenthal je napisao u Historiji muslimanske historiografije:
U Mukaddimi, Ibn Haldun je upozorio na sedam grešaka za koje je smatrao da ih historičari redovno čine. U ovoj kritici, prošlosti je pristupao kao stranoj i kojoj je potrebna interpretacija. Originalnost Ibn Halduna bila je u tvrdnji da kulturna razlika drugog doba mora upravljati evaluacijom relevantnog historijskog materijala, razlikovati principe prema kojima bi moglo biti moguće pokušati evaluaciju, i na kraju, osjećati potrebu za iskustvom, pored racionalnih principa, kako bi se procijenila kultura prošlosti. Ibn Haldun je često kritikovao "praznovjerje i nekritičko prihvatanje historijskih podataka." Kao rezultat toga, uveo je naučnu metodu u proučavanje historije, koja se smatrala nečim "novim za njegovo doba", a on ju je često nazivao svojom "novom naukom", sada povezanom s historiografijom.Ibn Haldun, Franz Rosenthal, N. J. Dawood (1967), The Muqaddimah: An Introduction to History, str. x, Princeton University Press, . Njegova historijska metoda također je postavila temelje za promatranje uloge države, komunikacije, propagande i sistematske pristrasnosti u historiji, te se stoga smatra "ocem historiografije"Salahuddin Ahmed (1999). A Dictionary of Muslim Names. C. Hurst & Co. Publishers. . ili "ocem filozofije historije".Dr. S. W. Akhtar (1997). "The Islamic Concept of Knowledge", Al-Tawhid: A Quarterly Journal of Islamic Thought & Culture 12 (3).
Svjetska historija Muhammed ibn Džerir et-Taberi (838–923) poznat je po tome što je napisao detaljnu i sveobuhvatnu hroniku mediteranske i bliskoistočne historije u svom djelu Historija poslanika i kraljeva 915. godine. Ebu el-Hasan 'Ali el-Mes'udi (896–956), poznat kao "Herodot Arapa", prvi je spojio historiju i naučnu geografiju u velikom djelu, Murudž ez-zeheb wa ma'adin el-dževahir (Zlatni livade i rudnici dragulja), knjizi o svjetskoj historiji.
Sve do 10. vijeka historija je najčešće značila političku i vojnu historiju, ali to nije bio slučaj sa centralnoazijskim historičarem Bīrūnījem (973–1048). U svom djelu Kitab fi Tahqiq ma li-l-Hind (Istraživanja o Indiji), nije detaljno bilježio političku i vojnu historiju, već je više pisao o indijskoj kulturnoj, naučnoj, društvenoj i religijskoj historiji.M. S. Khan (1976). "al-Biruni and the Political History of India", Oriens 25, str. 86-115. Uz svoja Istraživanja o Indiji, Bīrūnī je više raspravljao o svojoj ideji historije u svom hronološkom djelu Hronologija starih naroda.
Poznati muslimanski historičari
Urwa ibn Zubejr (umro 712) Hadis o Umarovom govoru o zabrani mut'aha Ibn Šihab ez-Zuhri (umro 742) Hadis o Umarovom govoru o zabrani mut'aha Hadis o zabrani mut'aha kod Hajbera Musa ibn ʿUkba Kitab al-Magazi Ibn Ishak (umro 761) Sirah Rasul Allah Imam Malik (umro 796) El-Muvetta El-Vakidi (745–822) Knjiga historije i pohoda