thumb|Obezglavljivanja u iluminaciji iz „Hronika“ Froissarta, s početka 15. stoljeća – pogubljenje Guillaumea Sansa i njegovog sekretara u Bordeauxu, po naređenju Thomasa Feltona. thumb|Persej koristi odsječenu glavu Meduze da pretvori kralja Polidekta u kamen thumb|Prikaz etiopijskog cara koji pogubljuje ljude, 18. stoljeće Dekapitacija je naučni zermin za obezglavljivanje, tj. potpuno odvajanje glave od tijela. Ova povreda je fatalna za ljude i sve kičmenjake, jer lišava mozak oksigenirane krvi, presijecanjem jugularne vene i zajedničke karotidne arterije, dok su svi ostali organi lišeni nevoljnih funkcija koje su potrebne za funkcionisanje tijela. Termin dekapitacija odnosi se na čin namjernog odsjecanja glave osobi, bilo kao sredstvo ubistva ili kao pogubljenje; može se izvršiti sjekirom, mačem ili nožem, ili pak mehaničkim sredstvima kao što je giljotina. Egzekutor koji izvršava pogubljenja odsjecanjem glave ponekad se naziva dželat. Slučajno odrubljivanje glave može biti posljedica eksplozije, saobraćajne ili industrijske nesreće, nepravilno izvršenog pogubljenja vješanjem ili druge nasilne povrede. Nacionalni zakoni Saudijske Arabije i Jemena dozvoljavaju odrubljivanje glave. Prema Šerijatu, koji se isključivo primjenjuje na muslimane, odrubljivanje glave je također zakonska kazna u državnoj zajednici Zamfara, Nigerija Slučajevi odrubljivanja glave samoubilačkim vješanjem, samoubistvom odrubljivanjem glave pod vozom i giljotinom, što je dokumentirano. Rjeđe, dekapitacija se može odnositi i na uklanjanje glave s tijela koje je već mrtvo. To se može učiniti kako bi se glava uzela kao trofej, kao sekundarna faza pogubljenja vješanjem, za javno izlaganje, kako bi se otežala identifikacija pokojnika, za krioniku ili iz drugih, ezoteričnijih razloga.Francis Larson. Severed: a history of heads lost and heads found Liveright, 2014.
Etimologija Riječ dekapitacija vuče korijene iz kasnolatinske riječi lat. decapitare. Značenje ove riječi može se razaznati iz njenih morfema de– (dolje, od) + capit– (glava). Particip prošli od decapitare je decapitatus koji je korišten za stvaranje riječi decapitatio, imeničkog oblika od decapitatus, u srednjovjekovnom latinskom, odakle je nastala francuska riječ fr. décapitation.
Historija thumb|Odin pronalazak obezglavljenog tijela Mímira – epizoda iz nordijske mitologije thumb| Odrubljivanje glave – faksimil minijature na drvetu u Cosmographia od Sebastiana Münstera (1488–1552), Basel, Švicarska, 1552 thumb|upright"Odrubljivanje glave Svetoj Barbari" od Giulia Quaglia Mlađeg (1721–1723) thumb|right| Prikaz javnog pogubljenja u Brueghelovom djelu Trijumf smrti, 1562–1563 thumb|right| Prikaz javnog pogubljenja pirata (Kleina Henszleina i njegove posade) u Hamburgu, Njemačka, 10. septembra 1573. Ljudi su praktikovali smrtnu kaznu odrubljivanjem glave milenijumima. Na Narmerovoj paleti (oko 3000. godine prije nove ere) nalazi se prvi poznati prikaz odrubljenih leševa. Izrazi "smrtni prekršaj", "zločin koji se kažnjava smrtnom kaznom", "smrtna kazna" potiču od latinskog caput = "glava", što se odnosi na kaznu za teška krivična djela koja uključuju oduzimanje glave; tj. smrt odrubljivanjem glave.Webster's Revised Unabridged Dictionary, edited by Noah Porter, published by G & C. Merriam Co., 1913
Neke kulture, poput starog Rima i Grčke, smatrale su odrubljivanje glave najčasnijim oblikom smrti. U srednjem vijeku, mnoge evropske nacije su nastavile koristiti ovu metodu samo za plemstvo i kraljevsku porodicu. U Francuskoj, Francuska revolucija učinila je odrubljivanje glave jedinom legalnom metodom pogubljenja za sve kriminalce bez obzira na klasu, što je bila jedna od mnogih simboličnih promjena tog perioda.
Drugi su smatrali odrubljivanje glave nečasnim i prezrivim, poput japanskih trupa koje su odrubljivale glave zarobljenicima tokom Drugog svjetskog rata. U novije vrijeme, odrubljivanje glave se povezuje s terorizmom.
Ako je dželatova sjekira ili mač oštar i njegov cilj precizan, odrubljivanje glave je brzo i smatra se relativno bezbolnim oblikom smrti. Ako je instrument tup ili je dželat nespretan, mogu biti potrebni ponovljeni udarci da bi se glava odrubila, što rezultira produženom i bolnijom smrću. Za Roberta Devereuxa, i Mariju, kraljicu Škotske za pogubljenje su bila potrebna tri udarca. Isto se može reći i za pogubljenje Johanna Friedricha Struenseea, miljenika danske kraljice Caroline Matilde od Velike Britanije. Kaže se da je za Margaretu Pole, 8. groficu od Salisburyja, bilo potrebno do 10 udaraca, prije nego što je postignuto odrubljivanje glave. Međutim, ova konkretna priča može biti apokrifna, jer postoje vrlo različiti izvještaji. Historičar i filozof David Hume, naprimjer, navodi sljedeće o njenoj smrti: thumb|Odrubljivanje glava Kuzme i Damjana, autora Fra Angelica
Da bi se osiguralo da udarac bude fatalan, mačevi dželata su obično bili teški mačevi s oštricama i podešeno za dvije ruke. Slično tome, ako se koristila sjekira, gotovo uvijek se držala s obje ruke.
Fiziološki aspekti
Fiziologija smrti odrubljivanjem glave Odrubljivanje glave je brzo fatalno za ljude i većinu životinja. Gubitak svijesti nastupa u roku od nekoliko sekundi bez cirkulacije oksigenirane krvi (moždana ishemija). Ćelijska smrt i nepovratno oštećenje mozga javljaju se nakon 3–6 minuta bez kisika, zbog ekscitotoksičnosti. Neke anegdote ukazuju na duže trajanje ljudske svijesti nakon dekapitacije,Gabriel Beaurieux, writing in 1905, quoted in , cited by ali većina ljekara smatra ovo malo vjerojatnim i smatraju takve izvještaje pogrešnim shvatanjima refleksnog trzanja, a ne namjernog pokreta, budući da nedostatak kisika mora uzrokovati gotovo trenutnu komu i smrt („[Svijest je] vjerovatno izgubljena u roku od 2-3 sekunde, zbog brzog pada intrakranijske perfuzije krvi“). Cited in
Laboratorijska studija koja je testirala humane metode eutanazije kod budnih životinja koristila je EEG monitoring za mjerenje vremena nakon dekapitacije potrebnog da pacovi postanu potpuno nesvjesni, nesposobni da osjete patnju i bol. Procijenjeno je da je ova tačka dostignuta u roku od 3-4 sekunde, što je usko povezano s rezultatima pronađenim u drugim studijama na glodarima (2,7 sekundi i 3-6 sekundi). Ista studija je također sugerirala da masivni val koji se može snimiti EEG monitoringom otprilike jednu minutu nakon dekapitacije u konačnici odražava moždanu smrt. Druge studije pokazuju da je dokazano da električna aktivnost u mozgu traje 13 do 14 sekundi nakon dekapitacije (iako je sporno da li takva aktivnost podrazumijeva da se osjeća bol). a studija iz 2010. godine izvijestila je da je dekapitacija pacova generirala odgovore u EEG-indeksima tokom perioda od 10 sekundi koji su povezani s nocicepcijom kod brojnih različitih vrsta životinja, uključujući pacove.
Neke životinje (kao što su bubašvabe) mogu preživjeti obezglavljivanje i uginuti ne zbog direktnog gubitka glave, već zbog gladovanja. Poznato je da i brojne druge životinje, uključujući zmije i kornjače, preživljavaju neko vrijeme nakon što im se odsiječe glava, jer imaju sporiji metabolizam i njihov nervni sistem može nastaviti funkcionirati određenim kapacitetom ograničeno vrijeme čak i nakon što se izgubi veza s mozgom, reagujući na bilo koji obližnji stimulus. Osim toga, tijela kokoši i kornjača mogu se privremeno nastaviti kretati nakon odrubljivanja glave.
Iako je transplantacija glave ponovnim spajanjem krvnih sudova imala vrlo ograničen uspjeh kod životinja, Potpuno funkcionalno ponovno pričvršćivanje odsječene ljudske glave (uključujući popravak kičmene moždine, mišića i drugih kritično važnih tkiva) još nije postignuto.
Tehnologija Giljotina left|thumb| Aristokratske glave na kopljima – karikatura iz Francuske revolucije.
Rane verzije giljotine uključivale su Halifax Gibbet, koja se koristila u Halifaxu, Engleska, od 1286. do 17. stoljeća, i "Maiden", koja se koristila u Edinburghu, od 16. do 18. stoljeća. Moderni oblik giljotina izumljen je neposredno prije Francuske revolucije s ciljem stvaranja brze i bezbolne metode pogubljenja koja zahtijeva malo vještine od strane operatera. Odrubljivanje glave giljotinom postalo je uobičajen mehanički potpomognut oblik pogubljenja.
Francuzi su poštovali strogi kodeks bontona koji se odnosio na takva pogubljenja. Naprimjer, čovjek po imenu Legros, jedan od asistenata pri pogubljenju Charlotte Corday, bio je zatvoren tri mjeseca i otpušten jer je udario žrtvu po licu nakon što je oštrica pala kako bi vidio da li je ostao i najmanji tračak života.François Mignet, History of the French Revolution from 1789 to 1814, (1824). Giljotina je korištena u Francuskoj tokom Francuske revolucije i ostala je uobičajena sudska metoda i u mirnodopsko i u ratno vrijeme sve do 1970-ih, iako je u određenim slučajevima korišteno streljanje. Francuska je ukinula smrtnu kaznu 1981. godine.
Giljotina je također korištena u Alžiru prije nego što se Francuska odrekla kontrole nad njom, kao što je prikazano u filmu Gilla Pontecorva Bitka za Alžir (film).
Giljotina left|thumb| Francuski anarhista Auguste Vaillant neposredno prije giljotine 1894. Mnoge njemačke države koristile su uređaj sličan giljotini poznat kao Fallbeil ("padajuća sjekira") od 17. i 18. stoljeća, a odrubljivanje glave giljotinom bilo je uobičajeno sredstvo pogubljenja u Njemačkoj, sve do ukidanja smrtne kazne u Zapadnoj Njemačkoj 1949. godine. Posljednji put je korištena u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj 1966. godine.
U nacističkoj Njemačkoj, Fallbeil bio je rezervisan za obične kriminalce i osobe osuđene za političke zločine, uključujući izdaju. Članovi pokreta otpora Bijela ruža, grupe studenata u Minhenu, među kojima su bili i braća i sestre Sophie i Hans Scholl, pogubljeni su odrubljivanjem glave.
Suprotno uvriježenom mišljenju, pogubljenja se uglavnom nisu izvodila licem prema gore, a glavni dželat Johann Reichhart je insistirao na održavanju "profesionalnog" protokola tokom cijele ere, izvršavajući smrtnu kaznu tokom ranije Vajmarske Republike. Ipak, procjenjuje se da je oko 16.500 osoba pogubljeno giljotinom u Njemačkoj i Austriji između 1933. i 1945. godine, broj koji uključuje borce otpora i unutar same Njemačke i u zemljama koje su okupirale nacističke snage. Budući da ovi borci otpora nisu bili dio nijedne regularne vojske, smatrani su običnim kriminalcima i u mnogim slučajevima su prevoženi u Njemačku radi pogubljenja. Odrubljivanje glave smatrano je "nečasnom" smrću, za razliku od pogubljenja streljanjem.
thumb| Freska Ambrogia Lorenzettija.
Historijski običaji po nacijama Afrika Kongo U Demokratskoj Republici Kongo, sukob i etnički masakr između lokalne vojske i pobunjenika Kamuina Nsapu uzrokovao je nekoliko smrti i zločina poput silovanja i sakaćenja. Jedan od njih je odrubljivanje glave, što je i zastrašujući način zastrašivanja žrtava, ali i čin koji može uključivati ritualne elemente. Prema izvještaju UN-a od kongoanskih izbjeglica, oni su vjerovali da milicije Bana Mura i Kamuina Nsapu imaju "magične moći" kao rezultat pijenja krvi odrubljenih glava žrtava, što ih čini nepobjedivim.
Pored masovnih odrubljivanja glava (poput odrubljivanja glava 40 pripadnika državne policije), globalno ozloglašen slučaj dogodio se u martu 2017. godine švedskoj političarki Zaidi Catalán i američkom stručnjaku UN-a Michaelu Sharpu, koji su oteti i pogubljeni tokom misije u blizini sela Ngombe u provinciji Kasaï. UN je navodno bio užasnut kada su se u aprilu iste godine pojavili video snimci pogubljenja, gdje su neki sumorni detalji naveli na pretpostavku o ritualnim komponentama odrubljivanja glava: počinioci su prvo odrezali kosu objema žrtvama, a zatim je jedna od njih odrubila glavu samo Katalanu, jer bi to "povećalo njegovu moć", što može biti povezano s činjenicom da su kongoanske milicije posebno brutalne u svojim nasilničkim djelima prema ženama i djeci.