Opsada Novog Zrina, oružani sukob između kršćanske vojske, sastavljene od hrvatskih, austrijskih, njemačkih i ugarskih postrojbi, te tursko-krimskotatarskih snaga, vođen 1664. godine za kontrolu utvrde Novi Zrin, novoizgrađene nizinske fortifikacije hrvatskog bana Nikole Zrinskog na rijeci Muri u Međimurju, sjeverna Hrvatska, na graničnom području prema tada od Turaka okupiranom teritoriju Ugarske. Na čelu kršćanske vojske koja je branila utvrdu bio je Nikola Zrinski, te habsburški carski generali Wolfgang Julius grof Hohenlohe-Neuenstein i Peter grof Strozzi, a islamske osvajače s istoka predvodio je veliki vezir Fazıl Ahmed-paša Ćuprilić (tur. Köprülü), uz pomoć Ismail-paše Bošnjaka i drugih visokih dostojanstvenika. Tursko-krimskotatarska opsada trajala je oko mjesec dana, počevši od prvih dana lipnja pa do kraja tog mjeseca ili do početka srpnja 1664., i bila je posljednji u nizu više oružanih sukoba vezanih za tu strateški važnu utvrdu, jer su je Turci na kraju osvojili i 7. srpnja 1664. razorili do temelja.
Političko-vojna pozadina
Unatoč manjim okršajima i bitkama uzduž granice Turskog Carstva s ondašnjom Hrvatskom, Ugarskom i Transilvanijom (tada u sklopu Habsburške Monarhije), te povremenim pljačkaškim pohodima osmanskih akinđija preko granice, početkom šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća vladao je nestabilan i nesiguran privremeni mir između Habsburške Monarhije i Turaka. Izgledalo je da su obje strane nastojale zadržati razmjerno mirno razdoblje, bez velikih vojnih pohoda i ratnih razaranja, kakvo je i do tada posljednjih desetljeća vladalo. Premda u stagnaciji, osmanska je država ipak još imala moć i apetite za osvajanjem tuđih teritorija. Leopold I. Habsburški, mladi i neiskusni dvadesetogodišnji vladar, nalazeći se pod snažnim utjecajem svoji savjetnika i imajući mnoge državničke interese vezane za odnos snaga s drugim velikim europskim državama, napose jačanjem konkurentske Francuske pod Lujem XIV., izražavao je bojazan da bi Turci u nekom pogodnom trenutku mogli poduzeti vojni pohod na Beč. Stoga je svojim generalima naredio da glavninu vojske drže što bliže glavnog grada Monarhije, a da interveniraju na udaljenijim područjima tek onda kada to bude krajnje nužno. mini|200px|lijevo|Stranica geometrijsko-arhitektonske konstrukcije projekta utvrde Novi Zrin (njemačka bakrena gravura na papiru)
S druge strane, Nikola VII. Zrinski, dugogodišnji hrvatski ban, smatrao je da je sazrelo vrijeme da se neprijatelju zadaju odlučni udarci i da ga se prinudi na povlačenje s daleko na zapadu osvojenih teritorija Hrvatske i Ugarske. On sam je povremeno, na svoju ruku, poduzimao vojne akcije protiv Turaka, zalazeći duboko u njihovu pozadinu. Jedan od najvećih takvih vojnih pohoda zbio se u siječnju 1664. godine i poznat je pod nazivom Zimska vojna Nikole Zrinskog Čakovečkog. Istodobno, Zrinski je učvršćivao obranu, pa je među ostalima 1661. godine, prema nacrtima vojnog graditelja Wassenhovena, izgradio i utvrdu Novi Zrin na strateški važnom položaju na rijeci Muri, na predjelu zvanom Veliki Pažut, blizu njenog ušća u Dravu. Utvrda, s više strana okružena opkopima punim vode, sastojala se od dva dijela, i to od većeg na lijevoj, ugarskoj obali Mure, te od manjeg na desnoj, hrvatskoj strani rijeke, a oba su bila povezana pokretnim mostovima preko riječnog otoka koji se nalazio upravo između njih.
mini|180px|Nikola Zrinski, hrvatski ban, zapovijedao je hrvatskim postrojbama koje su branile Novi Zrin mini|180px|General Wolfgang Julius grof Hohenlohe-Neuenstein bio je na čelu njemačko-austrijskih obrambenih postrojbi prilikom opsade mini|180px|General Peter Strozzi zapovijedao je, uz generala Hohenlohe-Neuensteina, njemačko-austrijskim trupama na početku opsade, ali je poginuo 6. lipnja 1664. mini|260px|lijevo|Prikaz Novog Zrina autora Hieronymusa Orteliusa, na kojem se utvrda nalazi na desnoj obali rijeke Mure; danas prevladava mišljenje da je glavni ili veći dio utvrde bio na lijevoj, a manji na desnoj obali, te na riječnom otoku, sve povezano mostovima mini|180px|Fazıl Ahmed-paša Ćuprilić, veliki vezir, bio je vrhovni zapovjednik tursko-krimskotatarske vojske koja je opsjedala tvrđavu na Muri mini|180px|Ismail-paša Bošnjak, član glavnog stožera velikog vezira Većina ondašnjih vojnih stručnjaka ocijenila je da je, unatoč svojoj kompleksnosti, a možda i zbog nje, velebna kasnorenesansno-ranobarokna nizinska fortifikacija (njem. Wasserburg) bila solidno projektirana i izgrađena, te da ju je zbog toga, kao i zbog strateški mudro izabrane lokacije, bilo teško osvojiti. Bilo je, naravno, i suprotnih mišljenja, a takva su imale i neke ključne osobe na Bečkom dvoru.
Novi je Zrin postao trn u oku osmanskih osvajača, pa su oni, osobito tijekom 1663. godine, poduzeli više vojnih akcija i pokušali ga osvojiti. Veće bitke pod njim odvijale su se u siječnju 1663., zatim 13. srpnja iste godine, pa 13. kolovoza, zatim u rujnu (kada je utvrdu napalo 10.000 Turaka pod vodstvom kaniškog paše), u listopadu (kada je Novi Zrin pokušalo osvojiti 9.000 vojnika bosanskog paše), te na koncu 17. studenog, kojom prigodom su napadači namjeravali izgraditi most preko Mure. U svim tim bitkama hrvatske snage, potpomognute austrijskima i ugarskima, uspjele su obraniti utvrdu.
Godine 1663. došlo je u Transilvaniji (Erdelju), koja je bila u vazalnom odnosu s Turskim Carstvom, do usložnjavanja vojno-političke situacije zbog međusobnih sukoba pretendenata za vlast u toj pokrajini, pa je tamo iz pravca Istanbula stigla ogromna turska vojska pod zapovjedništvom velikog vezira Fazıl Ahmed-paše Ćuprilića kako bi smirila stanje. Ta je vojska na proljeće 1664. nastavila put prema zapadnim dijelovima Ugarske.
Suprotstavljene snage
Kršćanska vojska
Znajući kakva opasnost prijeti Novom Zrinu, Nikola Zrinski se znatno angažirao i animirao utjecajne ljude na bečkom dvoru kako bi dobio što veću pomoć u ljudstvu i vojnom materijalu. Premda Dvor nije bio oduševljen da pomogne obrani novoizgrađene utvrde na Muri, jer se bojao oštre reakcije s turske strane, ipak je, na vijest o dolasku nove mnogobrojne vojske iz Male Azije, odnosno Transilvanije, na čelu s velikim vezirom Fazil Ahmed-pašom, odobrio da se austrijske i njemačke postrojbe (oko 6.000 do 7.000 ljudi) koje su predvodili generali Hohenlohe i Strozzi, početkom lipnja 1664. godine stacioniraju u vojnim taborima na području Novog Zrina i susjednog Legrada. Potonji je bio sjedište Legradske kapetanije, a nalazio se u to vrijeme na lijevoj, međimurskoj strani rijeke Drave (kasnije je, 1710. godine, Drava promijenila tok i prebacila Legrad u Podravinu), tek nekoliko kilometara udaljen od Novog Zrina. U obrambenom stožeru, uspostavljenom nadomak Legrada jedno je vrijeme boravio i glavni carski vojni zapovjednik Raimund Montecuccoli.
Na desnoj, međimurskoj obali rijeke Mure, u blizini same utvrde, istodobno su se smjestile hrvatske i ugarske postrojbe kojima su na čelu bili Nikola Zrinski (sa svojih 8.000 vojnika), njegov brat Petar (koji je u vojni logor stigao nešto kasnije, 22. lipnja, s oko 4.000 hrvatskih ratnika), Ivan IV. grof Drašković Trakošćanski, grof Franjo Nadasdy (mađ. Nadasdy Ferenc), te grof Pavao Eszterházy (mađ. Eszterházy Pál) (potonji na čelu ugarskih četa s ukupno 900 ljudi). Iz ta dva vojna logora, u kojima je tijekom opsade bilo na raspolaganju ukupno oko 30.000 ljudi, svakodnevno su se tijekom borbi u Novi Zrin prebacivale nove svježe postrojbe, koje su zamjenjivale umorne, ranjene ili poginule branitelje. S obzirom na to da su prostorni kapaciteti Novog Zrina bili relativno skučeni, prema mišljenjima nekih povjesničara istovremeno su fortifikaciju aktivno branile snage najviše od oko 3.000 vojnika, a ima ih koji smatraju da ih je bilo manje od 2.000. Obranom Novog Zrina operativno i osobno rukovodili su Zrinski, Hohenlohe i Strozzi, a na borbenim položajima u samoj tvrđavi izvršni zapovjednici su bili kapetan novozrinske straže (kaštelan) Andrija Horvat i, s dolaskom njemačkih pojačanja pristigli, barun d'Avencourt.
Tursko-krimskotatarska vojska
Velika tursko-krimskotatarska vojska, koja je pod zapovjedništvom velikog vezira Fazil Ahmed-paše Ćuprilića stigla do lijeve obale Mure i počela se tamo stacionirati početkom mjeseca lipnja 1664. godine (između 2. i 4. lipnja), imala je više desetaka tisuća ratnika raznih rodova vojske, (janjičari, spahije, azapi i dr.). S obzirom na to da je tursko uporište Velika Kaniža tijekom mjeseca svibnja 1664. bila izložena neuspješnoj opsadi kršćanskih snaga pod vodstvom Nikole Zrinskog, u njoj su već od prije bile stacionirane znatne vojne snage koje su ju obranile, a sada su se mogle pridružiti novopristigloj armadi. Procjenjuje se da je veliki vezir na cijelom širokom prostoru između Novog Zrina i Velike Kaniže ukupno imao na raspolaganju moćnu silu od oko 200.000 ljudi, od čega najmanje 40.000 turskih i 30.000 krimskotatarskih vojnika (moguće i do 100.000), dok su ostalo bile logističke postrojbe, radnici, sluge i drugo pomoćno osoblje.
Pripreme za obranu
Osim što je agitirao i požurivao Bečki dvor za pomoć u obrani Novog Zrina, Nikola Zrinski je i sam vršio pripreme za utvrđivanje i pojačavanje fortifikacijskih objekata, dopremu naoružanja, streljiva, baruta i druge vojne opreme, te opskrbu namirnica za branitelje. Prema dostupnim izvorima, na bedemima je vojna posada postavila čak 24 topa.
Kao ban, Zrinski je sazivao Hrvatski sabor, koji je donosio zaključke o konkretnim mjerama pomoći za obranu Novog Zrina, uključujući pribavljanje novca i mobilizaciju vojno sposobnog stanovništva. Jedno od takvih zasjedanja Sabora održano je u Varaždinu 17. i 18. travnja 1664. kojom prigodom su donesene operativne odredbe o novačenju posebnih postrojbi, obvezi naoružanja pješaka prema broju kuća i sabirnim mjestima za vojsku.
Uz izravne pripreme za obranu tvrđave, koje su uključivale nabavu, postavljanje i skadištenje oružja, opskrbu hranom, te novačenje ljudstva, značajno je za obranu bilo smanjenje turskog pritiska putem povremenih iznenadnih protunapada kršćanskih snaga, pa čak i opsada osmanskih uporišta na širokom prostoru od Hrvatske, preko cijele Ugarske, pa do područja današnje Slovačke. Zabilježeno je da su, na primjer, u travnju 1664. postrojbe Zrinskog i Hohenlohea iznenadnim napadom na turski konvoj zaplijenile nekoliko tisuća zaprežnih vozila s hranom i vojnom opremom, koju su pohranili u skladišta Novog Zrina.
Velika neizravna pomoć obrani Novog Zrina bila je već navedena opsada Velike Kaniže u svibnju 1664. kojom je Zrinski želio rasteretiti izravni pritisak na svoje posjede u Međimurju te presjeći turski teritorij u obliku izbočenog „džepa“ oko Velike Kaniže, koji je s tri strane bio okružen teritorijem pod hrvatskom i ugarskom kontrolom. Hrvatski je ban htio iskoristiti prigodu da osvoji to snažno branjeno sjedište kaniškog sandžaka, nakon što su zimi 1664. na hrvatski sjever pristigle već navedene austrijske i njemačke trupe na čelu s generalima Hohenloheom i Strozzijem, pa su zajedno s Hrvatima pod vodstvom Zrinskog i Draškovića 27. travnja prešle Muru i istog dana započele opsadu Kaniže. Taj pothvat, koji se odužio kroz cijeli mjesec svibanj, nije završio uspješno, jer je približavanje ogromne turske vojske na čelu s velikim vezirom prouzročilo 1. lipnja prekid opsade i povlačenje kršćanskih snaga natrag preko Mure i njihovo stacioniranje na širem području Legrada.
Tijek opsade
Ukopavanje i početak napada