mini|Muška i ženska crikvenička narodna nošnja Crikvenička narodna nošnja srodna je svim sredozemnim nošnjama. Svečane narodne ženske i muške nošnje na prostoru grada Crikvenice, bile su ovdje u uporabi do kraja 19. stoljeća. Tada se počinje gubiti, a uporabno se zadržala (naročito ženska), samo u svečanim prigodama, do kraja Drugog svjetskog rata.
Povijest mini|Crikvenička narodna nošnja 1905. Način odijevanja ljudi u nekom kraju određuju klimatske prilike, gospodarska moć stanovništva, doticaji s drugim kulturama, poznavanje određenih tehnologija i drugi čimbenici.
Stanovništvo Crikvenice bavilo se poljoprivredom, obrtom, zidarstvom, ribarstvom i pčelarstvom. Kulturno je bilo vezano s područjem Hrvatskog primorja, odakle su s mora dolazili sredozemni utjecaji, a manjim dijelom s dinarskim zaleđem, odakle su se također širili utjecaji. Crikvenička nošnja srodna je svim sredozemnim nošnjama, što se vidi po bijeloj košulji i crnoj suknji s našivenim prslučićem.
Gospodarske promjene događaju se koncem 19. stoljeća, kada se počinje razvijati promet, trgovina i turizam, koji postupno postaje nadmoćna gospodarska aktivnost. Turizam povezuje Crikvenicu s drugim krajevima, približava je srednjoeuropskoj kulturi, što se jako odražava i u načinu odijevanja. Poseban utjecaj ima osnivanje škola za obrazovanje djevojčica. Veliki dio muškog stanovništva se iseljava u potrazi za poslom. Zato se prvo gubi muška nošnja, koja je do konca devetnaestog stoljeća potpuno nestala iz dnevne uporabe. Rabila se samo košulja stomanja.
Ženska tradicijska odjeća održala se puno duže. Starije žene često su pokapali u svečanim nošnjama, u kojima su se vjenčale, te je i to utjecalo na gubitak nošnje. I nakon nestanka iz dnevne uporabe, žene su u privatnim i javnim svečanim zgodama – proslavama, ženidbama i slično – oblačile nošnju čak do iza Drugog svjetskog rata.
Pretežiti dio materijalnih dokaza – dijelova nošnji, kao i sjećanja starijih ljudi prema kojima je stvoren opis crikveničke nošnje odnosi se na sam kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća – od najstarijeg prikaza Nikole Arsenovića, do starih fotografija iz tog razdoblja. Istraživanje crikveničke nošnje obuhvaća zemljopisni prostor od naselja Kotor do mora, od naselja Selce do Svete Jelene.
Sjećanja stanovništva sežu do nešto prije Prvog svjetskog rata, a od tada se javljaju i pisani opisi tradicijskog odijevanja. Od šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća bilo je više pokušaja da se nošnja obnovi.
Stari prikazi nošnje
Mapa Nikole Arsenovića (između 1855. i 1869. godine)
Jedan od najstarijih do sada poznatih prikaza crikveničke nošnje je crtež Nikole Arsenovića, izučenog krojača iz Retfale, danas dijela Osijeka, koji je u Vukovaru imao veliku krojačku radionicu i bio vrsni majstor. Izrađivao je seljačku odjeću, odijela za časnike, svećenike i bogatije ljude. (Braica, 2003.)
Nikola Arsenović je želio likovno prikazati nošnje svih južnoslavenskih zemalja. Proputovao je Sloveniju, sjevernu Hrvatsku, Hrvatsko primorje, Dalmaciju, Istru, Srijem, Crnu Goru i Hercegovinu. Izdržavao se slikanjem, krojenjem i šivanjem, a svoju obitelj i posao u krojačkoj radionici je sasvim zapustio. (Zega, 1923.)
Nikola Arsenović slikao je akvarele. Nije bio spretan u prikazivanju lica i ruku i nije dobro poznavao perspektivu. Ponegdje je koristio usluge boljih akvarelista. Iako nevješti u nekim detaljima, često su nam njegovi prikazi nošnji naših krajeva dragocjeni izvor. Pokušao je u Zagrebu osnovati i zanatsko-umjetničku školu, ali mu to nije uspjelo.
U prikazima je nastojao zabilježiti starije slojeve nošnje, pa se može pretpostaviti da akvareli prikazuju nošnje s početka 19. stoljeća. Mapa je nastajala do 1868. ili 1869. godine, kada ju je počeo nuditi raznim ustanovama za izdavanje, ali bez uspjeha. Naposljetku, mapu otkupljuje srpska Vlada i poklanja današnjem Etnografskom muzeju u Beogradu. Kopija dijela mape, rad slikarice Milice Matlas, likovno na višoj razini od izvornika, nalazi se u Etnografskom muzeju u Splitu (Braica, 2000.).
Mapa Nikole Arsenovića često je spominjana u etnološkim krugovima, ali je do izdavanja djela Silvija Braice Mapa hrvatskih narodnih nošnji Nikole Arsenovića bila prilično nepoznata i teško dostupna.
Muškarac iz Crikvenice, prikazan u Mapi Nikole Arsenovića ima na glavi plitak crni šešir, ukrašen trakom oko šešira, s ravnim, podjednako širokim obodom. Nosi bijelu košulju s klasičnim, presavinutim ovratnikom i maramom vezanom ispod vrata. Na oba kraja marame vidljive su rese. Povrh košulje nosi prsluk i crni kaput uskih rukava s uskim presavinutim reverom i ovratnikom. Na kaputiću su vidljivi kružni ukrasi postavljeni okomito na njega. Muškarac iz Crikvenice ima vezan crveni pojas, čiji jedan kraj visi na lijevoj strani. Na kraju ima rese. Hlače su od tamnoplavog materijala. Postoji usmena predaja da su šivane po uzoru na francuske uniforme, od tamnoplavog materijala zaostalog iz vremena francuske okupacije. Hlače imaju relativno uske nogavice. Na nogama nosi crne cipele.
Crikveničanka iz Mape Nikole Arsenovića ima na glavi dugačko bijelo pokrivalo, lagano vezano ispod brade, sa spuštenim krajevima na prsa i leđa. Prema krajevima je ukrašeno utkanim dvostrukim i jednostrukim crvenim crtama. Na ušima nosi viseće naušnice, crveni prsni nakit u nekoliko niski preko bijele košulje.
Na gornjem dijelu tijela Crikveničanka nosi smeđi kaputić zaobljenih donjih rubova, jako sužen u struku. Bogato nabrana suknja ima na donjem kraju dva vodoravna pregiba. Na dnu ima crvenu vrpcu, a podsuknje vire ispod donjeg ruba suknje. Na nogama nosi bijele čarape i crnu jednostavnu obuću na naticanje.
Narodna i građanska ženska nošnja mini|300px|Članovi Poticajne skupine za obnovu crikveničke nošnje s grupom djevojaka u obnovljenim nošnjama Dubravka Ivančić, Marijan Jurinčić i Anka Pravdica Nazivi dijelova nošnje
U Crikvenici se često javljaju različiti nazivi za iste dijelove nošnje. Nešto je zaboravljeno, a nešto je miješanjem stanovništva došlo iz susjednih mjesta. Podsuknja se najčešće naziva fris, a često se koristi i noviji naziv berhan, kako neki kazivači nazivaju i cijelu suknju sarzu, spojenu s prslukom kasom. Pojam fris se u Vinodolskoj dolini javlja za cijelu suknju s prslukom – sarzu s kasom. U Novom Vinodolskom naziv berhan koristi se za bijelu suknju s prslukom – sarzu s kasom.
Dijelovi crikveničke ženske nošnje su: košulja sa širokim nabranim rukavima stomanja nabranica široka nabrana suknja – sarza prsluk s poramenicama – kas ili bušt platnena podsuknja – fris tkani pojas – kanica dugo usko pokrivalo za glavu – rub kratki kaputić uskih rukava – župica bijele pamučne čarape – hlače obuća sa zapetkom – papuče natikače bez zapetka – natikače cipele – postoli nakit – naušnice – rećini (morčići i bati), ogrlica od koralja – korali
Dijelovi građanske nošnje su: gaće s prorezom – gaće na kotoratu, gaće va keh je strel pukla grudnjak – bušt tanki kaputić – šurka zamjena za košulju – slipica
Ženska košulja - stomanja nabranica mini|Obnovljena šurka, 1995. Ženska košulja – stomanja nabranica izrađivala se prvotno od platna tkanog na tkalačkom stanu krosni, širine 50 do 60 cm, a kasnije, kada je stanovništvo bilo nešto bogatije, od kupljenog finog bijelog platna ujednačene strukture. Za njenu izradu koristile su se tri vrste konca: za šivanje, za nabiranje i za vezenje. Konci su se razlikovali po debljini. U starijim vremenima košulja je bila u jednom dijelu do ispod koljena. Sačuvano je nekoliko starih stomanja koje sežu do struka.
Kroj stomanje nabranice veoma je jednostavan. Sastoji se od kvadrata, koji se spajaju prema priloženom kroju. Košulja se sastoji od prednjeg i stražnjeg dijela iste veličine, samo je prednji dio prorezan po sredini. Tijelo stomanje sastoji se od tri pačetvorine. Leđa su široka 55 cm, a dvije prednjice po 28 cm. Dužina košulje stomanje nabranice je, od ramena do pojasa osobe, oko 43 cm.
Ramena košulje, označena u kroju brojem 3, široka su 30 cm, a dugačka 18 cm od vrha ramena do vrata. Na donjem dijelu, na spoju ramena i rukava, platno se u visini od 1,5 cm ukrašava ažurom, ukrasom izrađenim izvlačenjem niti sa šupljinama opšivenim koncem. Iznad ažura u visini 5 cm izvezu se tanjim koncem razni motivi kao cvjetni vjenčići ili starinski puni vez s rupicama – loh štikeraj.
Na jednoj stranici duljine 30 centimetara napravi se ažur – iz platna se izvuku uzdužne niti, a poprečne se niti vezu u pravilne geometrijske oblike. Na rukavu (broj 4), širokom 86 centimetara, duljine oko 55 centimetara – prema dužini ruke, rade se nabori i širina materijala se s tri niti pamučnog konca broj 10, koji su po visini razmaknuti jedan od drugoga 3 milimetra, stišće s 86 na 30 centimetara. To su jednostavni i plitki nabori, a izgledaju kao mijeh na harmonici. Rukav se sašije na ramena (broj 3), i to na mjestu gdje je izrađen ažur. Nakon toga se ramena spajaju s prednjicom i s leđima.
Kod spajanja ovih dvaju dijelova vidi se vještina žene koja izrađuje košulju, jer ovaj spoj nosi svu težinu širokog rukava. Rukav se na zapešću također nabire i to 5 cm od ruba, prošivanjem dva do tri konca. Nabrani rub se opšije kosom trakom od platna. Na jednom kraju prišiva se putac, a na drugom se od konca izradi petljica za hvatanje puca, šakulica.
Mala pačetvorina (broj 2) naziva se latica i ušiva se ispod rukava, tako da se jednim rubom spoji s prednjim dijelom rukava, drugim rubom s prednjicom košulje, trećim sa stražnjim dijelom rukava, a četvrtim s leđnim dijelom. Latica širi stomanju i omogućuje oblačenje i podizanje ruku.
Dok je na susjednom otoku Krku latica veličine oko 14 cm, na crikveničkoj nošnji ona je znatno veća, oko 23 do 25 cm.
Oblikovanje ovratnika je najzahtjevniji dio košulje. Spajanjem prednjica i leđa dobije se širina oko vrata od 170 centimetara. Platno se nabire s devet niti jakog pamučnog konca, kao na rukavu, prema predlošku 1 (sitniji uzorak) ili predlošku 2 (krupniji uzorak). Kod nabiranja iglom se ubada vodoravno po jednoj liniji, dok se okomito preskače po četiri niti. Širina vratnog ukrasnog dijela iznosi 1 centimetar. Na završetku se ušivam koso krojena traka od platna. Na lijevoj strani ušiva se putac, a na desnoj se od konca izrađuje petljica za putac, šakulica. Duljina izrađenog ovratnika je oko 18 cm. U kasnijim fazama razvoja, u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, dodaje se kupovna ili čipka vlastite izrade.
Prsni izrez ženske košulje, koji seže sve do struka, opšiva se platnenom vrpcom i ukrašava prozračnom kukičanom čipkom širine 8 centimetara merlićima. Čipka je izrađena na volane, a može se nabrati i kupovna čipka. Ista vrsta čipke našiva se na zapešću rukava.
Haljina - sarza s kasom mini|300px|Prslučić kas i jedan od načina uređenja kose Preko košulje stomanje nabranice nosi se gornja vunena haljina crne boje, sarza s kasom. Sastoji se od dva dijela – gornjeg dijela, prsluka s uskim naramenicama spojenog u struku sa suknjom.
Suknja se najčešće naziva sarza, i nekada je izrađivana od crnog teškog platna sarze ili carze, po čijem je nazivu suknja dobila ime. Krojem je slična podsuknji i nešto kraća od nje. Suknja je bila krojena od dva uska i dugačka komada platna, širine 50 do 60 cm, spojenih šavom iznad kojega je cijelom dužinom izrađen pregib sajmrla (prema njemačkom säumen – porubiti, opšivati), od dva do pet centimetara široka. Jedan pregib pokrivao je spoj dvaju komada platna od kojih je sarza bila sašivena, a drugi je služio za podešavanje dužine suknje, koja je trebala biti nekoliko centimetara kraća od podsuknje. Sarza je bila glačana na okomite nabore, falde na kantun, što se kasnije izgubilo.
U dvadesetom stoljeću javljaju se i sarze bez nabora, s našivenim poprečnim crnim trakama, koje oponašaju sajmrle. Te sarze su od boljih, industrijski tkanih kupovnih materijala, koji se zovu svilnica. Tako se i sarze od finijih kupovnih materijala i od svile zovu sarze svilnice.