Hrvatsko konjaništvo (Croati à cavallo, Crovati, Cappelletti, Cavalleria Oltramarina, Cavalleria leggera Croata) bila je elitna konjanička postrojba Mletačke Republike. U početku su bili ustrojeni u sklopu korpusa dalmatinskih oltramarina kao lako konjaništvo za nadzor mletačke granice u Dalmaciji, ali i kao policijska postrojba u Veneciji i Terrafermei.

Zapovjedno osoblje Hrvatsko su konjaništvo predvodili domaći zapovjednici Hrvati. To nije bio nuždni uvjet, jer su osim Hrvata bili i pripadnici drugih naroda, primjerice zabilježeni su zapovjednici iz ugledne albanske obitelji Kruta, onda vjerojatno već kroatizirane. Jezik kojim se zapovijedalo i govorilo u hrvatskom konjaništvu bio je hrvatski jezik (lingua illirica). Časničko je osoblje djelomice bilo uvježbavano po vojnim kolegijima diljem mletačke Terraferme. Od 1740. godine časnici Hrvatskog konjaništva uvježbavaju se i uče u Vojnome učilištu (Militar Collegio) u Zadru.

Povijest Vojne elite istočnoga Jadrana, milicije dalmatinskih gradova, te ratne družine hrvatskih plemića Istre i Dalmacije ratovat će pod mletačkom zastavom već od 13. stoljeća u ratovima protiv Genove, u dinastičkim ratovima za kontrolu Dalmacije protiv Ugarske te u uvodnim ratovima protiv Osmanskog Carstva. Upravo će iz ovih ratničkih elita, krajem 15. stoljeća izaći prvi zapovjednici i najamnici mletačkih profesionalnih postrojbi mornaričkog pješaštva i lakog konjaništva podrijetlom iz Istre i Dalmacije, ali i šireg hrvatskog prostora, tzv "Schiavoni".

Pad zadarsko-biogradskoga zaleđa pod osmansku vlast u 16. stoljeću, za posljedicu je imao preseljavanje hrvatskog plemstva (Vitezovi iz Posedarja i Bribira) u obalne gradove (Zadar, Biograd, Šibenik) koji su sa sobom poveli članove svojih dotadašnjih vojnih družina. Iz te hrvatske vojničke jezgre ustrojavaju se elitne vojne jedinice koje pod mletačkim stijegom kao cappelletti, odnosno kapeleti, nastavljaju protutursku borbu. Osim utvrđenih obalnih gradova kasnije su osnivane i konjaničke kasarne u Zemuniku, Benkovcu, Ostrovici, Kosovu, Kninu, Vrlici i Sinju. Iz ovih isturenih položaja kapeleti su patrolirali područje dalmatinskog zaleđa, održavali red, pratili karavane te nadzirali granicu. Kapeleti su se posebno istakli u Ciparskom (1570. – 1573.), Kandijskom (1645. – 1669.) i Morejskom ratu (1684. – 1699.). Ratovali su diljem dalmatinske bojišnice te dalje, na jugu sve do ulcinjskog zaleđa. Pokazali su se vrlo učinkovitim, te su istjerivali osmanske postrojbe dalje od mletačke granice odnosno pridonijeli su osvajanjima zemalja pod osmanskom vlašću. Poslije im se djelokrug proširio na cijelu mletačku Terrafermu. mini|307x307px|Vitez iz Dalmacije, 15. stoljeće|lijevo Vjerojatno najpoznatiji pripadnik dalmatinskih kapeleta bio je zadarski plemić i pjesnik Brne Karnarutić koji je kao kapetan hrvatskog konjaništva (Capitaneus equitum Croatorum) sudjelovao u Četvrtom Mletačko-osmanskom ratu.

Kapeleti su još od 15. stoljeća bili naziv stradiote unovačene u Dalmaciji. Ime su dobili zbog karakterističnog pokrivala za glavu (dalmatinski kalpak) koje su nosili. Gubitkom grčkih posijeda u 16. stoljeću Venecija gubi mogućnost novačenja grčkih stradiota, a kapeleti, kasnije crovati, postaju primarna konjanička postrojba za nadzor duge granice s Osmanskim Carstvom. U Zadru 1675. godine s oltramarinima osnivaju bratovštinu sv. Jeronima. Organizirani su po satnijama odnosno kumpanijama (compagnia) koje su imale garnizone po utvrđenim gradovima Dalmacije ali i Italije.

Za vrijeme Drugog morejskog rata i Sinjske bitke, postrojbe hrvatskih konjanika se i dalje naziva kapeletima tako da možemo smatrati da je ustaljeni naziv za dalmatinsku konjicu i dalje ostao kapeleti . Za vrijeme opsade Sinja, postrojbom kapeleta zapovijeda poručnik Šurić, koji u bitci pogiba. Početkom 18. stoljeća i reorganizacijom mletačkih oružanih snaga, konjaničke snaga se dijele na laku i tešku konjicu. Sve pukovnije broje po 300 konjanika. Tešku konjicu čine 2 pukovnije kirasira, dok se lako konjaništvo dijeli na 4 puka draguna (rodom iz Terraferme) i 2 puka Croati à cavallo iz Dalmacije.

Ustroj mini|Crovato, Giacomo Ceruti, 1736. godina Organizacija hrvatskog konjaništva pratila je organizaciju mletačke vojske, svaka pukovnija (regimenta) uzimala je ime svog domaćeg pukovnika (kolunela). Kao i kod pješačkih postrojbi novačenih u Dalamciji, pukovnik bi po zapovjedi providura skupljao dobrovoljce za službu. Za vrijeme Rata za španjolsku baštinu ustrojavaju se prve regimente, do tada su se novačile samo satnije kojima bi zapovijedali kapetani, a poseban čin brigadira koristio se za zapovjednika svih dalmatinskih konjaničkih satnija. Po opremi i načinu djelovanja najsličniji su dragunima ostalih europskih država. Nakon ustroja pukovnija čin brigadira se gubi u izvorima, tj pukovnici postaju najviši konjanički činovi. Regimente je činio veći broj satnija (kumpanija), sedam do devet. Svaka je kumpanija brojila je u prosjeku oko pedeset konjanika, a do 1718. biti će ustrojeno 4 pukovnije hrvatskog konjaništva;

26x26px Reggimento Croati a Cavallo Detrico (Detriko) 26x26px Reggimento Croati a Cavallo Nassi (Našić) 25x25px Reggimento Croati a Cavallo Difnico (Divnić) 25x25px Reggimento Croati a Cavallo Rados (Radoš)

Svakom je konjaničkom satnijom Croati a cavallo zapovijedao je kapetan, a podređeni su mu, pored konjanika, bili poručnik (tenente), kornet (cornetta), vodnik (maresciallo) i dva kaplara. Uz njih je bilo i nekoliko specijaliziranih vojnika kao što su, trubač (trombetta), potkivač (favro), kapelan i sedlar (seller). Tijekom većine 18. stoljeća jedna pukovnija bila je stacionirana u Dalmaciji, druga u Veneciji, a pred pad Venecije, obe su pukovnije bile stacionirane u Veneciji. mini|223x223px|Odore iz 1771. godine 1.) svečana odora pješaka (Oltramarini) 2.) odora konjanika (Croati a cavallo) 3.) odora pješaka (Oltramarini)Činovi pukovnije (regimente)

Colonello – pukovnik (kolunel) Tenente Colonello – potpukovnik Sargente Maggiore – bojnik (major) Aiutante – pobočnik/ađutant (časnički namjesnik)

Činovi satnije (kumpanije)

Capitano – kapetan Tenente Capitano – natporučnik / kapetan-poručnik (tenant kapetan) Tenente – poručnik (tenant) Cornetta – konjanički zastavnik (kornet) Maresciallo – vodnik (maršal) Furiere – kvartirmajstor/konačar (furir) Capolare – skupnik (kaplar) Cadetto – kadet

Naoružanje mini|280x280px|Sablja Kapetana Mandusica, VisovacNaoružanje kapeleta bilo je raznoliko, kroz dugu povijest postojanja mijenjali su brojna oružja. U početku su bili naoružani kao konjanici kasnog srednjeg vijeka, da bi se pod utjecajem mađarskih husara i grčkih stradiota postupuno preoblikovali u laku konjicu, uvođenjem vatrenog oružja kapeleti dobivaju dvojnu ulogu; draguni, koji će ratovati daleko izvan Dalmacije, od Bergama do Krete, te graničari za nadzor duge i surove granice Venecije i Osmanskog Carstva u Dalmaciji.

Schiavonesca – osnovni mač hrvatskih vitezova i konjanika na području Dalmacije od 14. stoljeća. Ugarskog porijekla, u italiji poznat pod imenmom schiavonesca upravo zbog dalmatinskih vojnika u mletačkoj službi. Schiavona – standardni mač svih dalmatinskih vojnika u mletačkoj službi, zastupljeniji u pješačkim jedinicima zbog težine. Mač se koristio sve do doba Francuske revolucije. Sablja ili Sciabola – glavno oružje kapeleta od 16. stoljeća, prateći napretke i opremu ostale lake konjice po europskim bojištima, poljski i ugarski husari, i hrvatski konjanici postupno uzimaju sablju kao glavno oružje, te odbacuju mačeve. Sablje su husarskog tipa.

Iatagan ili turski jatagan – dugi turski noževi s blago zakrivljenom oštricom, izrađeni isključivo za blisku borbu. Drška im je zbog stabilnijeg držanja račvasta, s dva uha, načinjena od drva ili goveđe kosti. Jatagani su predstavljali svojevrsan simbol iskustva, među ostalim vojnicima, uzimali su ih od poraženih muslimanskih vojnika, a poseban prestiž imali su janjičarski jatagani.

Martello ili Nadžak – bojni čekić, oružje s kljunom i čekićem. Vješao se na sedlo ili se zaticao o pojas.

Maca ili buzdovan – oružje koje se sastoji od drvenog ili željeznog drška na koji je nataknuta željezna glava koja može biti različito oblikovana. Kasnije su se buzdovani zbog svojih dekorativnih oblika počeli upotrebljavati kao znak časti i vojničkog položaja.

Kubura – kubure su bile oružje časnika i dočasnika, često ukrašavano, proizvodili su ih domaći majstori po narudžbi, simbol časti, časnik je nosio dvije kubure koje su obično bile smješteni u futrole od konjskog sedla ili oko pasa. Karabin – tijekom 17. stoljeća konjaništvo usvaja skraćenu verziju arkebuze i kasnije muškete.

Ljudstvo Popunjavana je domaćim hrvatskim ljudstvom iz mletačkih posjeda na istočnoj jadranskoj obali. Prvotni su sastav činili izbjeglice i prognanici sa širega zadarskog područja, a vremenom se postrojba popunila i Hrvatima iz drugih krajeva: s poluotoka Istre, iz zaljeva Boke kotorske te ostalih dijelova Dalmacije. Zapovjedni kadar ovih postrojbi činili su isključivo plemići iz starih zadarskih obitelji kao što su Posedarski, Benja, Nassi, Detrico i druge. Osim Hrvata, u nešto manjoj mjeri bili su i pripadnici drugih naroda koji su došli u ove postrojbe, a to su albanski i crnogorski iseljenici iz Mletačke Albanije. Potonji su bili najviše iz dijela koji je bio pod osmanskom vlašću, od grada Bara prema sjeveru današnje Albanije.

Galerija

Poznati pripadnici fra Filip Grabovac, hrvatski pisac i pjesnik, profesor, franjevac, pretpreporoditelj, bio ja kapelan u ovoj konjaničkoj postrojbi Ivan Dalla Costa, brat Anđela Dalla Coste, bio je časnik u ovoj konjaničkoj postrojbi Brne Karnarutić (Kapetan konjice u Četvrtom Mletačko-osmanskom ratu, ratovao u Moreji i Dalmaciji, kasnije književnik)Skripte FFZG Starija hrvatska književnost - renesansa

Vitez Šurić (Kapetan u Sinjskoj bitci) Vuk Mandušić (Kapetan konjice i morlački zapovjednik) Šimun Bartolazzi (Pukovnik oltramarina i croata a cavalo) Lujo Detrico (Kapetan u Morejskom ratu, kasnije pukovnik konjice i Sopraintendante Oltramarina)

Povezani članci Oltramarini Draguni Černide Serdar Banderija Harambaša Panduri Husari

Izvori Lovorka Čoralić i Maja Katušić: Andrija Mladinić i Mihovil Anđelo Filiberi – časnici postrojbe Croati a Cavallo (iz društvene i vojne povijesti Dalmacije u XVIII. stoljeću, Povijesni prilozi 37., 247. – 282. (2009.)

Vanjske poveznice Zemljovid Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata Lovorka Čoralić: Šibenski plemić Nikola Divnić (1654. – 1734.), pukovnik hrvatske lake konjice (Cavalleria Croati), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br.54 prosinac 2012. Lovorka Čoralić i Nedjeljka Balić-Nižić: Iz hrvatske vojne povijesti – Croati a cavallo i Soldati Albanesi, njihova bratovština i gradivo o njezinu djelovanju od 1675. godine do sredine XVIII. stoljeća, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti / Zbornik Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU / Zbornik Historijskog zavoda JA / Zbornik Historijskog instituta JA, sv.24 prosinac 2006. Lovorka Čoralić: Zadarski patricij Šimun Nassi - pukovnik hrvatskih konjanika u mletačkoj vojsci (početak 18. stoljeća), Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe, sv.4 br.5 srpanj 2013. Lovorka Čoralić i Maja Katušić: Kotorski plemići Frano Buća, Gabrijel Vraćen i Nikola Paskvali – zapovjednici mletačkih prekomorskih vojnih postrojbi (prva polovica XVIII. stoljeća), Povijesni prilozi, sv.42 br.42 srpanj 2012.

Kategorija:Hrvatska povijest (1527. – 1790.) Kategorija:Hrvatske povijesne vojne postrojbe Kategorija:Povijest Dalmacije Kategorija:Oružane snage Mletačke Republike