Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu ili Sovjetske deportacije (rus.: Депортации народов в СССР, ukr.: Депортація народів у СРСР, bje.: Дэпартацыі ў СССР tj. Deportacije naroda u SSSR-u; polj. Zesłania w ZSRR, tj. Progon u SSSR-u; lit.: Sovietiniai trėmimai; lat.: Padomju deportācijas, tj. Sovjetske deportacije) odnosi se na razdoblje tijekom vladavine Josifa Staljina, od 1930-ih do 1952., kada je Sovjetski Savez provodio prisilna raseljavanja i razmjene stanovništva. Mogu se razvrstati u sljedeće kategorije: deportacije protusovjetskih skupina, tzv. neprijatelja radnika; etničko čišćenje cijelih naroda i narodnosti kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici, a tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a, selidbe radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se izmiješale razne republike i time pojačao njihov „sovjetski karakter”. NKVD-ovi postupci prilikom deportacija uglavnom su slijedili sljedeći obrazac: naoružani agenti opkolili bi rano ujutro ili usred noći neko selo, dali obitelji 15 – 20 minuta za pakiranje, ukrcali ih na kamione odakle bi ih se odvezlo do obližnje željezničke postaje gdje bi ih se ukrcalo u vagone za stoku i odande poslalo u središnju Aziju ili Sibir, ovisno o pojedinačnim skupinama.

U većini slučajeva njihova odredišta bila su udaljena, nenastanjena područja ili gulazi. To uključuje i deportacije nesovjetskih građana iz inozemstva i raseljavanja iz teritorija pod sovjetskom okupacijom. Preko 20 većih skupina zahvaćeno je deportacijama. Od njih je osam naroda potpuno uklonjeno iz svojih domova i iskorijenjeno. Od tih osam, jedan je narod bio katoličke vjeroispovijesti (Nijemci na Volgi), jedan budističke (Kalmici), a ostalih šest bili su muslimani (Čečeni, Inguši, Karačajevci, Balkarci, Krimski Tatari i Mešketski Turci). U tim posebnim naseljima deportirani su stavljeni pod strogi nadzor vlasti i bilo im je zabranjeno napustiti ta područja. Uvjeti u žurno sklopljenim nastambama za deportirane uglavnom su bili nepovoljni pa je prvih godina u radnim kolonijama značajno povećana smrtnost od hladnoće, gladi ili iscrpljenosti. Prema nekim su procjenama sovjetske prisilne migracije raselile oko 6 milijuna ljudi. Broj poginulih zbog posljedica deportacija predmet je procjena zbog toga što su same sovjetske vlasti vodile tek krnje evidencije o smrtnosti među deportiranim skupinama: brojevi ukupno sežu od najmanje , preko milijun, do visoke procjene od umrlih.

Deportirani ljudi dobili su dozvolu za povratak nakon što je 1956. Nikita Hruščov održao tajni govor u kojemu je osudio Staljinove zločine, ali mnogi nisu preživjeli te godine prognanstva u Sibiru. Povolški Nijemci i krimski Tatari dobili su dozvolu za povratak tek od 1989. u doba Mihaila Gorbačova, a raspadom SSSR-a neovisna Gruzija 1990.-ih odbila je dati dozvolu Mešketskim Turcima za masovni povratak u njezina područja čime je taj narod osuđen na trajno izgnanstvo u Kazahstanu i Uzbekistanu. Posljedice ovih deportacija osjećaju se i danas te doprinose međuetničkim napetostima i uzrokuju teritorijalne sporove. Suvremeni povjesničari smatraju da su ove operacije etničkog čišćenja bile oblik asimilacije i etnocida prema raznim manjim narodima u bivšem SSSR-u. u Latviji i Estoniji 1990.-ih i 2000.-ih nekoliko je bivših agenata NKVD-a zbog ovih deportacija osuđeno za zločin protiv čovječnosti. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada nije priznala deportacije kao zločin protiv čovječnosti niti je ijednoj obitelji žrtava isplatila odštetu. Države Istočne Europe i bivšeg tzv. sovjetskog bloka, osobito u Poljskoj, baltičkim državama i Moldaviji, redovito obilježavaju sjećanje na žrtve deportacija te im odaju počast u raznim komemoracijama.

Raseljavanje društvenih slojeva

right|thumb|245px|Smjer raseljavanja kulaka po SSSR-u 1930-ih. Kulaci, bogati seljaci različitih narodnosti, su bili najbrojnija društvena skupina koju su sovjetske vlasti prisilno raselile. U 1930-ima, skoro milijun kulaka raseljeno je diljem SSSR-a, uglavnom u radne kolonije i logore. Državne pismohrane Ruske Federacije navode da je 631 000 seljaka deportirano 1930. Taj se broj kasnije još i povećao. Gotovo 40 % ukupnog broja deportiranih bili su djeca mlađa od 16 godina, koja su morala naučiti snositi odgovornost za vlastiti opstanak.

Genrih Jagoda informirao je Josifa Staljina da je 32 905 osoba naseljeno u Lenjingradu i Murmanskoj oblasti do kraja 1931. Prema tajnoj direktivi SSSR-a iz 20. travnja 1933., kulaci su deportirani u radne logore. 973 693 kulaka deportirano je do siječnja 1935. Među njima je bilo Rusa, Nijemaca, Bjelorusa, Ukrajinaca i drugih naroda. Između 1932. i 1937. čak 632 860 kulaka u izgnanstvu pobjeglo je iz lokacija u kojima su naseljeni, dok ih je 36 700 ponovo vraćeno natrag.

Uvjeti opstanka kulaka u izgnanstvu bili su teški, a 25 % njihovih nadnica oduzeto im je pokrivanje troškova za njihove usluge. Lišeni su ljudskih prava, premda su im 25. siječnja 1935. njihova prava vraćena. U pismu datiranom 23. travnja 1930., sekretar KPSS-a I. A. Serkin pisao je svom nadređenom S. A. Bergavinovu sljedeće: "Na početku, kada se prvi put spomenulo pitanje preseljenja, mnogi od nas nisu to razradili do kraja i nisu ni mogli zamisliti koliko će to biti složeno." Dodao je da, iako je zamišljeno da glavno zanimanje doseljenih kulaka u nova područja bude poljoprivreda, nitko nije proveo studije o sastavu tla, niti jesu li neke površine na zemljovidu nenastanjive u praksi, potpuno nedostupne ili se nalazile usred močvare. Uz to, obrada zemlje u tim zabačenim područjima zahtijevala je ogroman trud kako bi pripremili čak i osnovne uvjete za poljoprivredu. Stoga je upozorio da u prvoj godini dobar dio doseljenika neće moći uzgojiti dovoljno hrane niti za vlastito preživljavanje. Najgori primjer takvog nemarnog planiranja bio je slučaj iz 1933., kada je oko 6000 osoba iz europskog dijela SSSR-a deportirano i ostavljeno na riječnom otoku gdje se spajaju rijeke Ob i Nazino u zapadnom Sibiru, gdje su jednostavno ostavljeni da se sami snalaze. Budući da nisu sa sobom imali dovoljno hrane, niti uvjeta, ni alata za vlastito preživljavanje, oko 2000 ih je preminulo, velik dio njih pobjegao je u sibirske tajge, a javili su se i slučajevi kanibalizma i nekrofagije zbog pojave masovne gladi na otoku (→Afera Nazino).

Posebne odredbe za kulake iz zapadne Bjelorusije i dalje su izdavane sve do proljeća 1952. Tako je do 22. travnja 1952. određeno da se 6000 ljudi premjesti u Irkutsku oblast i Kazahstan. To je vjerojatno bila posljednja Staljinova deportacija. Dana 23. prosinca 1938. djeca kulaka dobila su putovnice, te pravo da se presele gdje god žele. dana 13. kolovoza 1954., novo sovjetsko vodstvo usvojilo je zakon kojim se ukidaju posebna restrikcija deportiranih kulaka.

Raseljavanje etničkih skupina

Uvod Kao posljedica osvajanja velikih prostranstva u Aziji, SSSR je bio etnički izrazito mješovita i neujednačena država. Prema popisu stanovništva iz 1926., Rusi su činili tek 54 % stanovništva te države. U 1930-ima i 1940-ima, uslijedilo je razdoblje izrazite rusifikacije u školama. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, razni narodi su kolektivno optuživani za suradnju s nacistima i nevjernost prema sovjetskom sustavu. Deportacije su bile glavni instrument Staljinova suzbijanja pobune stanovništva osvojenih teritorija. Ironično, svojedobno je i sam Staljin — između 1902. i 1917. — sedam puta osuđen od carskog režima zbog političkih razloga te deportiran u udaljeni Sibir.

Deportirane skupine smještene su u tzv. "posebne nastambe" (spetsposelki) u udaljenim i nedostupnim regijama kao oblik represivnih mjera protiv "problematičnih skupina" koje su se protivile sovjetskoj politici. Ova je praksa započela još 1920-ih, ali je masovnost doživjela tek od 1930-ih, te trajala sve do 1950-ih. Stanovnici tih posebnih nastambi trpjeli su značajna ograničenja njihovih građanskih prava, poput ograničenja slobode kretanja jer su bili pod stalnim nadzorom NKVD-a. Za njih je također bio predviđen prisilni rad najtežih fizičkih poslova kao i odsutnost bilo kakvog jasnog vremenskog roka u odsluživanju ovog izgnanstva. Do listopada 1940., registrirano je 1645 posebnih nastambi u kojima je živjelo 959 472 osoba, a taj je broj do 1953. porastao na 2 753 356 osoba. Kazaška SSR postala je glavni pokusni teren na kojem su sovjetske vlasti masovno odlagale razne narode. To je išlo toliko daleko da su sami Kazasi postali manjina u vlastitoj republici, te se u 1980-ima tamo nalazilo čak 50-ak različitih etničkih skupina.

Djelomično uklanjanje "problematičnih" i "nevjernih" naroda bila je česta Staljinova tehnika: njegov je cilj bio usitniti jedan narod tako da ga se izmiješa s drugim narodima i to na više udaljenih lokacija, čime jedna nacija više ne bi mogla biti jedinstvena i snažna zbog svoje raspršenosti. Bio je to oblik asimiliranja u kojoj su deportirani neruski narodi tretirani kao građani nižeg reda bez perspektive za društveno napredovanje. Glavni su ciljevi bili Poljaci (1939. – 1941., te opet 1944. – 1945.), Rumunji (1944. – 1953.), Nijemci na Volgi (prognani su uglavnom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata), Finci (1929. – 1931. te 1935. – 1939.), Krimski Tatari, Krimski Grci, Balkarci, Čečeni, Inguši i drugi. Sveukupno je preko dvadesetak naroda bilo obuhvaćeno ovim planom, što je uvelike promijenilo etničku strukturu države. Od toga, čak je osam naroda potpuno uklonjeno deportacijama iz njihovih vjekovnih ognjišta.

Razlozi deportacija u udaljene krajeve središnje Azije i Sibira ležali su u tome što je SSSR htio imati na raspolaganju osobe za prisilni rad u zabačenim područjima u koje nitko nije htio dobrovoljno otići. Drugi je razlog i Staljinov strah od opasnosti od "petokolonaša" uz granična područja. Međutim, u nekim slučajevima deportacije manjih naroda nisu slijedile nikakvu logiku. Pretpostavlja se da su jednostavno bili žrtve Staljinovih stalnih paranoidnih razmišljanja.

Poljaci

Već je u sklopu Staljinove kampanje protiv kulaka između 1930. i 1933. 10 000 Poljaka deportirano iz Ukrajinske SSR prema unutrašnjosti SSSR-a, a godine 1935. u strahu za zapadne sovjetske granice, deportirano je prema istoku dodatnih 40 000 sovjetskih Poljaka. Godine 1936. pokrenut je dodatni val izgnanstva Poljaka s tog područja, čime je u sedam godina sveukupno raseljeno 120 000 Poljaka. Od 1937. do 1938. deportirano je novih 20 000 Poljaka iz Bjeloruske SSR. U istom razdoblju je 143 810 Poljaka optuženo za različite "antisovjetske aktivnosti", te ih stoga neki smatraju prvim primjerom jedne nacionalne skupine koja je proganjana u SSSR-u samo na temelju svoje etničke pripadnosti. Poljaci su činili desetinu svih žrtava 'velike čistke'.

right|thumb|225px|Deportirane poljske obitelji ukrcavaju se na vlakove za Sibir.