Bitka za Monte Cassino (poznata još kao Bitka za Rim i Bitka za Cassino), niz sastavljen od 4 napada Saveznika na Zimsku liniju u Italiji koju su držali Nijemci i Talijani. Cilj je bio proboj do Rima.
Početkom 1944. zapadna polovina Zimske linije bila je pod čvrstom rukom Nijemaca koji su nadzirali doline rijeke Rapido, Liri i Garigliano, kao i neke od okolnih vrhova i grebenova. Ovi čimbenici činili su Gustavovu liniju. Monte Cassino, drevna opatija na vrhu brda, koju je 529. osnovao sv. Benedikt, dominirala je nad obližnjim gradom Cassinom i ulazima u doline Lirija i Rapida, ali ju Nijemci nisu zauzeli. Ipak, postavili su vojnike na neke položaje na strmim padinama ispod zidina opatije.
Bojeći se da opatija čini dio njemačkih obrambenih linija, prvenstveno kao mjesto za izviđanje, Saveznici su ju odlučili bombardirati 15. veljače, pa su američki bombarderi bacili 1 400 tona bombi na nju. Ruine koje su ostale nakon bombardiranja sada su nudile još bolju zaštitu od zračnih i topničkih napada, pa su njemački padobranci nakon dva dana zauzeli položaje u ruševinama opatije. Između 17. siječnja i 18. svibnja Monte Cassino i Gustavovu liniju Saveznici su napali četiri puta, a u posljednjem napadu sudjelovalo je 20 divizija na liniji duljine 32 km. Njemački branitelji konačno su potisnuti s njihovih položaja, ali po veoma skupoj cijeni.D. Jordan, (2004), Atlas of World War II, "Barnes & Noble Books", str. 92.
Pozadina
Nakon savezničkog napada na Italiju u rujnu 1943. u kojem su sudjelovale dvije vojske pod zapovjedništvom generala Harolda Alexandera, vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Italiji, uslijedio je napad u smjeru sjevera na dva bojišta, s obiju strana planinskog lanca koji čini "kralježnicu" Italije. Na zapadnom bojištu američka 5. armija, pod zapovjedništvom general-poručnika Marka Clarka, krenula je iz svoje baze u Napulju uz talijansku "čizmu", dok je na istoku Montgomeryjeva britanska 8. armija napredovala uz jadransku obalu.
Zbog teškog terena, kiše i vješte njemačke obrane 5. armija sporo je napredovala. Nijemci su pružali otpor s unaprijed pripremljenih položaja na način osmišljen tako da nanesu najveću moguću štetu, a da se odmah zatim povuku, kupujući vrijeme potrebno za formiranje obrambenih položaja na Zimskoj liniji južno od Rima. Prvobitne procjene kako će Rim pasti do listopada 1943. pokazale su se preoptimističnim.
Iako je 8. armija uspjela probiti njemačku obrambenu liniju na istoku i zauzeti Ortonu, daljnje napredovanje moralo je biti zaustavljeno zbog mećava krajem prosinca koje su onemogućile blisku podršku iz zraka i kretanje po oštrom terenu. Maršruta za Rim s istoka koristeći Autocestu 5 stoga je isključena kao mogućnost, ostavivši u igri dvije ceste iz Napulja prema Rimu, Autocestu 6 i Autocestu 7, kao jedine mogućnosti; Autocesta 7 (stari rimski Apijski put) išla je duž zapadne obale, ali je južno od Rima vodila kroz Pontijsko blato, koje su Nijemci poplavili, dok je Autocesta 6 vodila kroz dolinu Lirija. Nad južnim ulazom u dolinu dominirala su brda iza Cassina. Izvrsno promatranje s vrhova ovih brda omogućilo je Nijemcima uočiti kretanje savezničkih postrojbi, spriječiti bilo kakvo njihovo napredovanje prema sjeveru i usmjeriti zračnu vatru na njih. S linijom savezničkog napada ukrštavala se brza rijeka Rapido (otuda joj i ime), koja izvire u središnjim Apeninima i protječe kroz Cassino te u blizini ulaza u dolinu Lirija (gdje se Liri spaja s Rapidom), nakon čega mijenja ime u Garigliano (koju su Saveznici često zvali "Gari"), pod kojim teče do mora. S jako utvrđenim obrambenim postrojbama na planinama, teškim prijelazima preko rijeka (ne samo da je Rapido bio brz već su Nijemci privremeno skrenuli njegov tok prema vrhu doline kako bi ju potopili i tako bilo kojim napadačima stvorili najteže moguće uvjete za napredovanje kopnom) Cassino je bio ključna točka Gustavove linije i najteži niz obrambenih položaja koji su činili Zimsku liniju.
Zbog povijesnog značaja 14 stoljeća stare benediktinske opatije, u prosincu 1943. vrhovni zapovjednik njemačkih snaga u Italiji, Albert Kesselring, naredio je samu opatiju ne uključiti u svoje obrambene položaje i o tome je obavijestio Vatikan i Saveznike. (potrebna pretplata)
Neki saveznički izviđački zrakoplovi uočili su njemačke postrojbe unutar opatije. Opatija je imala izvrstan pogled na okolna brda i doline i stoga je bila prirodna točka za njemačke zračne promatrače. Postalo je razvidno kako će, ako opatija nekad bude srušena, Nijemci zauzeti te ruševine i iskoristiti ih za formiranje obrambenih položaja. Na kraju, međutim, vojne rasprave u vezi s rušenjem opatije više su se oslanjale na možebitnu prijetnju (stvarnu ili zamišljenu) nego na njeno stvarno zauzimanje.
Prva bitka
Planovi i pripreme
Plan zapovjednika američke 5. armije, Marka Clarka, podrazumijevao je da britanski X. korpus, koji se nalazio lijevo, na bojišnici duljine 32 km, krene u napad 17. siječnja 1944. preko Garigliana blizu obale mora (britanska 5. i 56. divizija). Britanska 46. divizija trebala je napasti u noći 19. siječnja preko Garigliana ispod mjesta njegovog spajanja s Lirijem kako bi s desne strane pružila podršku glavnom napadu koji će izvesti američki II. korpus. Glavni proboj II. korpusa počeo je 20. siječnja kad je 36. divizija (Teksaška) krenula u napad preko nabujalog Rapida 8 km nizvodno od Cassina. Istodobno, Francuski ekspedicijski korpus, pod zapovjedništvom generala Alphonsea Juina, nastavio je sa svojim "desnim krošeom" prema Monte Cairu, vratima za Gustavovu i Hitlerovu liniju. Zapravo, Clark nije vjerovao kako ima mnogo izgleda za rani proboj, ali je osjećao kako će ovi napadi odvući njemačke pričuvne snage od područja Rima na vrijeme za napad na Anzio, gdje je VI. korpus (britanska 1. i američka 3. divizija) trebao izvršiti vodozemni desant 22. siječnja. Saveznici su se nadali kako će ovaj desant, zbog čimbenika iznenađenja i brzog kretanja u unutrašnjost prema Albanskom gorju, koje nadzire obje autoceste (6 i 7), biti prijetnja za pozadinu branitelja Gustavove linije, kao i za rute snabdijevanja, što bi možda uznemirilo njemačke zapovjednike i uzrokovalo da narede povlačenje s Gustavove linije na položaje sjeverno od Rima. Iako bi ovo bilo u skladu s njemačkom taktikom iz prethodna 3 mjeseca, saveznički obavještajci nisu shvatili da se strategija povlačenja koristi samo kako bi se dobilo na vremenu za pripremiti Gustavovu liniju, gdje se Nijemci namjeravaju utvrditi. Procjena savezničkih planova stoga je bila preoptimistična.
mini|350px|Prva bitka: plan napada mini|Britanski inženjeri prelaze Garigliano 19. siječnja 1944.
5. armija došla je do Gustavove linije tek 15. siječnja nakon 6 tjedana teških borbi da probije posljednjih 11 km kroz položaje na Bernhardtovoj liniji, tijekom čega je izgubila više od 16 000 vojnika. Jedva da je imala vremena pripremiti novi napad, da se i ne spominju odmor i reorganizacija koji su zaista trebali 5. armiji nakon 3 mjeseca žestokih borbi sjeverno od Napulja. Međutim, zbog činjenice da bi vrhovni saveznički zapovjednici učinili desantne čamce dostupnima samo do početka veljače, desant na Anzio morao se izvršiti krajem siječnja, uz nadzirani napad na Gustavovu liniju 3 dana kasnije.
Prvi napad: X. korpus slijeva (17. siječnja)
Prvi napad izvršen je 17. siječnja. U blizini obale, britanski X. korpus (56. i 5. divizija) prešao je Garigliano (2 dana kasnije isto je uradila 46. divizija na desnom boku), zadavši generalu Von Sengeru, zapovjedniku XIV. oklopnog korpusa i odgovornom za obranu Gustavove linije na njenom jugozapadnom dijelu, ozbiljne brige u vezi s mogućnošću 94. pješačke divizije obrane linije. Odgovarajući na Von Sengerovu zabrinutost, Kesselring naređuje da 29. pješačka i 90. motorizirana divizija, koje su se nalazile na području Rima, osiguraju pojačanje. Postoje neka nagađanja o tome što je moglo biti da je X. korpus imao dovoljno vojnika u pričuvi da iskoristi svoj uspjeh i izvrši odlučujući proboj. Korpus nije imao viška ljudi, ali sigurno je da bi bilo vremena za promjenu općeg plana bitke i otkazati ili promijeniti središnji napad američkog II. korpusa kako bi vojnici bili dostupni isforsirati stvari na jugu prije nego njemačka pojačanja stignu na svoje položaje. Kako se ispostavilo, zapovjedništvo 5. armije nije obratilo dovoljno pažnje na slabost njemačkih položaja i plan je ostao nepromijenjen. Dvije divizije iz Rima stigle su do 21. siječnja i stabilizirale njemačke položaje na jugu. Međutim, plan je u jednoj stvari ipak bio uspješan jer je odvukao Kesselringove pričuvne postrojbe na jug. Tri divizije X. korpusa izgubile su 4 000 vojnika tijekom prve bitke.
Glavni napad: II. korpus u središte (20. siječnja)
mini|Posada njemačkog Panzera IV pokušava ga osposobiti za kretanje nakon štete pretrpljene u borbama oko Monte Cassina.
Središnji proboj koji je izvršila američka 36. divizija počeo je 3 sata po zalasku Sunca 20. siječnja. Nedostatak vremena za pripremu značio je kako je prilaz rijeci još uvijek bio opasan zbog neočišćenih minskih polja i improviziranih ubojitih naprava, a tehnički jako zahtjevan prijelaz preko rijeke nije bio do kraja isplaniran i uvježban. Iako je jedan bataljun 143. regimente uspio preći Rapido na južnoj strani San Angela, a 2 postrojbe 141. regimente na sjevernoj, bili su izolirani većinu vremena, a savezničke oklopne postrojbe nikad nisu bile u mogućnosti prijeći rijeku, što ih je ostavilo veoma ranjivim na protunapade tenkova i samohodnih topova 15. motorizirane divizije generala Eberharda Rodta. Južna skupina bila je prisiljena vratiti se preko rijeke do sredine jutra 21. siječnja. General bojnik Geoffrey Keyes, zapovjednik II. korpusa, izvršio je pritisak na general-bojnika Freda Walkera iz 36. divizije odmah obnoviti napad. Dvije regimente još jednom su napale, ali ni s malo više uspjeha protiv dobro utvrđene 15. motorizirane divizije. 143. regimenta prebacila je 2 bataljuna preko rijeke, ali opet nisu imali tenkovsku podršku i bili su razoreni kad je Sunce izašlo narednog dana. 141. regimenta također je prebacila 2 bataljuna i usprkos nedostatku tenkovske podrške uspjeli su napredovati 1 km. Međutim, nakon svanuća narednog dana i oni su pokošeni te su do večeri 22. siječnja praktično prestali postojati; samo 40 ljudi vratilo se do savezničkih položaja. Ovaj napad skupo je koštao 36. diviziju: u 48 sati ubijeno je, ranjeno ili nestalo 2 100 vojnika.
Pokušaj II. korpusa sjeverno od Cassina (24. siječnja)
mini|Prva bitka: Sjeverni sektor, 24. siječnja-11. veljače 1944.
Sljedeći napad pokrenut je 24. siječnja. Američki II. korpus, čija je 34. pješačka divizija pod zapovjedništvom generala Charlesa W. Rydera predvodila napad, uz francuske postrojbe na desnom boku, krenuo je u napad preko poplavljene doline Rapida sjeverno od Cassina prema planinama iza njega s namjerom poslije skrenuti ulijevo i napasti Monte Cassino s visine. Iako je prelazak preko rijeke olakšan činjenicom kako je Rapido plići sjeverno od Cassina, poplava je objema postrojbama otežala kretanje prema prilazima. Preciznije, oklopna vozila mogla su se kretati jedino stazama prekrivenim čeličnim pločama i 34. diviziji trebalo je 8 dana krvavih borbi na poplavljenom terenu kako bi potisnula 44. diviziju generala Friedricha Franeka i uspostaviti uporište u planinama.
Francuske snage zadržane na desnom boku