Celzo (stgrč.: Κέλσος, lat.: Celsus; također Kels, Cels ili Kélsos), grčki platonistički filozof iz 2. stoljeća i najozbiljniji kritičar kršćanstva u ranom razdoblju.Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd) Njegovo djelo Istinski logos (Alethes logos), napisano 178., smatra se prvom sveobuhvatnom filozofskom kritikom kršćanstva.H.Chadwick, Origen: Contra Celsum, CUP 1965. p xxviii Izvorni spis nije sačuvan, a djelo nam je poznato isključivo putem Origenovog pobijanja.
U svome djelu Celzo podvrgava racionalnoj kritici razne judeo-kršćanske mitove, navodeći da su neki, poput mita o potopu, pozajmljeni iz drugih tradicija, dok su neki, poput mita o stvaranju svijeta, u sukobu sa znanošću. On s filozofskog gledišta dalje kritizira antropomorfnu predodžbu Boga, judeo-kršćanski antropocentrizam i vjerovanje u vlastitu izabranost. Kršćansko učenje o uskrsnuću tijela kritizira kao pogrešno shvaćeno filozofsko učenje o seobi duše. Kršćanske zajednice svoga vremena Celzo kritizira zbog protivljenja obrazovanju i zastupanja slijepe vjere umjesto razumnog ispitivanja. On kršćane kritizira i zbog nesudjelovanja u zajedničkim obredima, nepoštovanja zakona i drskog ponašanja prema slikama bogova drugih naroda.
O Celzovom životu ne zna se gotovo ništa. Pretpostavlja se da je pisao u Aleksandriji.Chadwick, H., Origen:Contra Celsum, CUP (1965), p. xxviii-xxix Kao filozof je pripadao tzv. srednjem platonizmu. Živio u vrijeme kada se antička filozofija susrela s novim vjerovanjem, koje je nastupalo kao Bogom objavljena istina, što je za obrazovane Helene, a posebno za filozofe, bilo nepojmljivo. Celzo je nastojao dobro se informirati o kršćanstvu: čitao je evanđelja, starozavjetne knjige, druge kršćanske spise, a tražio je i osobni dodir s kršćanima. Filozof Celzo je u kršćanstvu vidio negaciju svega onoga što je stoljećima bilo prisutno u grčkom geniju.[http://www.scribd.com/doc/24541593/Celzo-Origen Branko Bošnjak, Grčka filozofska kritika Biblije (Kelsos contra apologeticos])
Judaističko viđenje Isusa
Nasuprot kršćanskom viđenju, Celzo navodi i judaističko viđenje Isusa izloženo u Talmudu, svetom spisu judaizma.
Celzo u svoju knjigu uvodi lik Židova, zastupnika judaizma, koji izjavljuje da je Isus pogrešno smatran sinom djevice, i da potječe iz zabačenog sela u židovskoj Svetoj Zemlji. Celzov Židov sumnja u pojavu zvijezde prigodom Isusovog rođenja i također osporava Isusovo navodno podrijetlo od kralja Davida: »Žena stolara morala bi znati ako potječe od tako presvijetlog roda« (II. 32).
mini|250px|Grob vojnika Panthere, kojeg neki povezuju s "Isusovim biološkim ocem" iz Celzovih spisa.
Prema talmudskoj predaji, Isusova majka bila je siromašna židovska djevojka, koju je muž, stolar po zanimanju, otjerao zbog preljuba s rimskim vojnikom po imenu Panthera. Napuštena od muža i prezrena od društva, Marija je rodila Isusa (I. 32).
Zbog bijede i siromaštva Isus je otišao u Egipat, gdje je izučio magiju. Uvjeren u svoje čarobnjaštvo, Isus se vratio u rodnu Palestinu i predstavljao sebe Bogom.Robert E. Van Voorst, Jesus outside the New Testament, Wm. B. Eerdmans Publishing, 2000. pp 64-65 Oko sebe je okupio "10 ili 11 ozloglašenih ljudi", potpuno nedoličnih carinika i lađara (koje Celzo naziva razbojničkom družinom), te s njima išao okolo i bijedno preživljavao. Govoreći o događajima uoči Isusovog pogubljenja kaže:
Celzov Židov predbacuje Isusovim sljedbenicima što smatraju Isusa za Boga, iako je neslavno završio. Celzo navodi da su Isusovi učenici umetnuli kako je Isus prorekao sve što mu se dogodilo i da je tekst evanđelja bio mijenjan 3-4, a i više puta (II. 27).
Celzo piše kako su oni koji vjeruju u Isusovo uskrsnuće žrtve zavedene fantazije. Navodni događaj je vidjela "suluda žena i netko tko je sklon takvim snovima"; koja je stvorila lažnu predstavu (II. 55). Celzo se poziva na Platona koji govori kako su neki ljudi kraj grobova umrlih viđali »sjenovite utvare« (Fedon, c. 30. p. 81 D). Ako Isus nije bio samo priviđenje, nego uskrsli iz mrtvih, morali su ga i drugi vidjeti. Ako je doista htio pokazati božansku moć, tada se morao pojaviti i protivnicima i sucima koji su ga osudili i svim ljudima (II. 63).
Celzo izvodi svoj zaključak o Isusu:
Kritika judeo-kršćanskog mišljenja
Celzo kritizira i judaizam kao preteču kršćanstva s namjerom time oslabjeti kršćanstvo.
Kritika mita o stvaranju
Celzo, ispitujući judeo-kršćansko učenje o nastanku svemira, zabilježeno u Knjizi postanka koja se pripisuje Mojsiju, zaključuje:
Celzo biblijske priče o stvaranju svijeta ne uzima kao znanost, već kao "priče koje pisci komedija iznose kako bi ljude razveseljavali". On oštro kritizira biblijsku priču o stvaranju čovjeka, za koju kaže da je to bajka za babe. Nasuprot judeo-kršćanskom vjerovanju Celzo navodi mišljenja grčkih filozofa i fizičara o postanku svijeta i razvoju čovjeka:
Za Celza je prazno pričanje to što Mojsije izvodi zakonodavstvo iz Boga. On pobija Mojsijevo pisanje o stvaranju svijeta, navodeći mišljenje tadašnje grčke znanosti da je svijet nestvoren, da su ljudi proizišli iz zemlje, da je bilo i prije raznih katastrofa, i da je potop za vrijeme Deukaliona (o čemu govori Platon u svojim Zakonima) jedan od najmlađih.
Božje počivanje u sedmi dan Celzo je komentirao: »Poslije toga djela on je doista kao loš obrtnik umoran i treba mira kako bi se odmorio« (VI. 61). On u duhu platonizma kritizira pripisivanje antropomorfnih obilježja Bogu: »Nije u redu da se prvi Bog umori, ili da radi rukama ili da naređuje«.
Kritika odnosa Boga i svijeta
Celzo primjerima pokazuje kako judaisti i kršćani uopće nemaju jasan pojam Boga niti shvaćaju odnos Boga prema svijetu. Oni govore o Bogu koji odlazi i dolazi, koji postaje čovjek, umire, uskršava i slično. Celsus kao platoničar odbacuje takav način mišljenja o Bogu. U filozofskom smislu, Celzo ustaje protiv mogućnosti bilo kakvog božjeg uplitanja u ljudsku povijest:
Osnovica Celzove argumentacije jest strogo naglašena Božja transcendencija.F. UEBERWEG — K. PRAECHTER, Grundriss der Geschichte der Philosophie des Altertums, Berlin 1920., str. 562 Celzo dalje obrazlaže da će svatko tko bude istraživao doći do spoznaje kako »ništa nije besmrtno što potječe od materije« i kako su besmrtni Bog i truležna tvar odvojeni. Iako su Bog i zlo jedno od drugog odvojeni, u cjelini svijeta sve ima svoje skladno mjesto:
Daljnja kritika judeo-kršćanskog shvaćanja božjeg odnosa prema svijetu zasniva se na stalnosti zla u svijetu:
Ispitujući podrijetlo zla, Celzo zastupa Platonovu teodiceju iz Teeteta prema kojoj zlo ne potječe od Boga, jer Bog nije stvorio ništa loše:
Zlo, međutim, ne potječe ni od nekog drugog božanstva kojeg židovski nazivaju Sotona:
Zlo potječe od uživanja uz stvari i nalazi se u smrtnim bićima. U loše stvari spadaju čuvstva (afekti) jer donose mnoge štetne posljedice. No židovski tekstovi takvu osobinu pripisuju Bogu, što bi značilo da je i Bog podložan zlu kao i svaki čovjek; a to je uistinu bezbožno.
Celzo pita kršćane kako je Bog mogao stvoriti loš svijet, te grdi svoje vlastito umijeće i mrzi i uništava vlastita stvorenja? Celzo smatra da kršćani kao stvoritelja označuju “prokletog Boga”, koji je prokleo zmiju jer je prvim ljudima saopćila spoznaju o dobru i zlu. Celzo zaključuje da postoji suprotnost između najvišeg Boga i Boga tvorca (demijurga), u kojega kršćani vjeruju kao istinskog Boga.
Kritika antropomorfizacije Boga
Judaističko-kršćansko shvaćanje Celzo osporava i zbog antropomorfnih oznaka koje pripisuju Bogu ("Usta Gospodinova su to govorila, i tome slično"). Na to Celzo piše: "Bog nema usta ni glasa", i dalje: "Bog nema ništa od onoga što mi poznajemo" (VI. 62). Celzo kaže da Bog nije čovjeka stvorio kao svoju sliku, niti je sličan bilo kakvom obliku (VI. 63). On citira Platonovo Sedmo pismo (341 CD), gdje piše kako se najviše dobro ne može iskazati riječima, već se stječe dugim vježbanjem (druženjem s njim), i iznenada se u duši upali kao od iskre svjetlo.
Celzo navodi više mjesta iz Platona, gdje se kaže da je samo nekolicini spoznatljivo Dobro. Međutim, Platon iako uviđa tu poteškoću, ipak ne priča bajke, niti zatvara usta ako bi ga tko pitao za objašnjenje, niti zapovijeda da unaprijed treba vjerovati kako je Bog takav i takav, kako ima sina takvih svojstava, kako je sišao na zemlju i s njim razgovarao.
mini|300px|Celzo s filozofskog gledišta kritizira antropomorfnu predodžbu Boga u judeo-kršćanskom mitu o stvaranju.
Celzo prigovara kršćanima da "hoće Boga vidjeti tjelesnim očima, ušima hoće čuti njegov glas i čulnim rukama hoće ga dodirnuti" (VII.34.) On napominje da takvo nešto već imaju na raznim proročištima, gdje se bogovi javljaju ljudima u ljudskom obliku, i to ne samo jedanput, "kao taj što je ljude prevario", već uvijek kad netko želi« (VII. 35). Celzo smatra da kršćani, opterećeni svojim vjerovanjem, jednostavno ne mogu shvatiti bit Boga. Međutim, on im ipak pokušava približiti filozofsko poimanje Boga:
On savjetuje kršćane ako traže duhovnog vođu izbjegavati opsjenare, vračeve i one koji se zaklinju u utvare, jer će inače sebe učiniti smiješnim ako na druge bogove budu hulili kao na utvare, poštujući onoga koji nije ni utvara "nego stvarni mrtvac" (VII 36). Celzo zaključuje da ne obožavaju ni Boga ni božanstvo (demona), nego mrtvog čovjeka”. On napominje da je obožavanjem Isusa Krista razbijen monoteizam, i time je otvoren put prema kršćanskom politeizmu.
Kritika antropocentrizma
Celzo judeo-kršćanskom antropocentrizmu suprotstavlja ideju savršenstva svijeta. Dakle, nije čovjek središte stvaranja, već savršenstvo svijeta. Celzo svojim protivnicima postavlja pitanje: zašto se ne bi moglo reći da smo mi stvoreni zbog životinja, jer ljudi životinje ne mogu loviti bez raznog pribora, a životinje ljude mogu (IV. 78.79). Još navodi da mravi i pčele žive u savršenoj organizaciji te ni tu ljudi nemaju prednost. Celzo piše da se životinje znadu same liječiti, na primjer zmije i orlovi poznaju neku vrstu ljekovitog kamenja, a orao to kamenje odnosi u gnijezdo (IV. 86). Celzovo uspoređivanje čovjeka sa životinjama slijedi platonističko shvatanje da su sve duše jednake, i da duša ide i u druga tijela. On ovim primjerima pokušava pobiti ljudsku umišljenost o iznimnosti u svijetu:
Celzo zaključuje kako svijet nije napravljen zbog čovjeka, kao što nije napravljen ni zbog lava, ni vola, ni dupina, već je taj svijet (svemir) kao djelo Boga u svojim dijelovima potpun i savršen. U odnosu na cjelinu sve je odmjereno. Bog se brine za cjelinu i njegova providnost nikada ju ne napušta. Ne postaje ništa lošije, niti to Bog poslije nekog vremena sebi vraća. Bog se ne srdi zbog ljudi, kao što se ne srdi ni zbog majmuna ili miševa, niti bilo čemu prijeti, jer svaki dio ima na sebi svoje određenje (IV. 99). Prema Celzu, cilj stvaranja nije čovjek, već svijet kao cjelina, red i savršenstvo.
Kritika vjerovanja u izabranost
Celzo kritizira židovsko uvjerenje da su oni izabrani narod. Prema Celzu, Židovi uopće ne spadaju među stare i mudre (božanske) narode, kao na primjer Egipćani, Asirci, Indijci, Perzijanci, Kaldejci i još neki. Celzo pita zašto je božji sin došao baš Židovima i to u obliku samo jednog čovjeka u zabačenom kraju kao što je Palestina:
Celzo pobija ideju da su Židovi izabrani božji narod, a time i kršćani koji tu tradiciju nastavljaju, tvrdeći da židovski zakoni nemaju prednost pred zakonima drugih naroda. Bog nije uzročnik tih zakona, pa stoga i ideja o izabranosti nema nikakvog smisla.