mini|Karta nekontaktiranih naroda svijeta. Nekontaktiranim narodima smatraju se plemena ili narodi koji žive izolirani od globalne civilizacije, bez kontakta s vanjskim svijetom. Malo je naroda koji su izbjegli bilo kakav kontakt s civilizacijom, a vjerojatno će u narednih desetak godina posve nestati. Otkrivanje mnoštva plemena i naroda izvan Starog svijeta počelo je otkrićem Amerike 1492. godine. Do tridesetih godina 20. stoljeća u gotovo sve kutke planeta Zemlje zašla je zapadna civilizacija. Autohtoni aktivisti za domorodačka prava traže da se preostale izolirane zajednice ostavi na miru, jer bi kontakt kršio njihovo pravo na samoodređenje i vodio zamiranju njihove kulture. Većina preostalih kamenodobnih domorodaca nalazi se u gusto šumovitim područjima Južne Amerike (Amazona), Nove Gvineje i Indije. Znanje o navedenim zajednicama dolazi iz rijetkih, često nasilnih susreta ili zračnih snimki. Izoliranim plemenima može nedostajati imunitet na bolesti zapadnjaka, tako da kontakt može biti smrtonosan za cijele narode.news.bbc.co.uk, "Isolated tribe spotted in Brazil", objavljeno 30. svibnja 2008., pristupljeno 6. listopada 2013.www.nzherald.co.nz, "Close camera encounter with 'uncontacted' Peruvian tribe", objavljeno 2. veljače 2012., pristupljeno 6. listopada 2013.
Azija
Dva plemena na Andamanskim otocima u Indijskom oceanu još uvijek izbjegavaju kontakt.
Sentinelci
Sentinelci, narod koji žive na otoku Sjeverni Sentinel u Bengalskom zaljevu. Nikada nisu imali kontakt s vanjskim svijetom. Govore sentinelski jezik koji nije klasificiran. Glede tehnološkog razvoja na dnu su ljestvice. Bave se lovom i skupljanjem plodova. Ne znaju brojiti dalje od tri, ne poznaju vatru ni poljoprivredu. Spadaju u rijetke nekontaktirane domorodačke narode. Po procjenama ih ima oko 250.
Niskog su rasta (oko 160 cm), tamne kože i iznimno kovrčave kose.www.index.hr, "Nepokoreni i neustrašivi: narod skriven u šumama nedostupnog otoka nema nikakav doticaj s vanjskim svijetom", objavljeno 17. lipnja 2013., pristupljeno 6. listopada 2013. O njihovom načinu života zna se vrlo malo, pretpostavlja se da su prije oko 60 000 godina došli iz Afrike. Žive u kolibama. Koriste lukove i strijele, te harpune. Sentinelci koriste svinjsku lubanju, te još neke ornamente, kao i crvenu boju na odjeći, kao ukras.www.klix.ba , "Sentinelezi - najizolovaniji ljudi na svijetu", objavljeno 6. srpnja 2011., pristupljeno 6. listopada 2013. Poznati su po svojoj negostoljubivosti. Sve strance koji se približe ili nađu na otoku pobiju strijelama. Veliki potres i cunami 2004. nije ih uništio. Iz helikoptera uočena je nekolicina muškaraca koja je bacala kamenje i ispaljivala strijele u smjeru letjelice kako bi se obranila od nepoznatog predmeta u zraku. Od 1967. godine indijske su vlasti pokušavale stupiti u kontakt sa Sentinelcima, a te je "kontaktne ekspedicije" predvodio antropolog T. N. Pandit. U pitanju su bili planirani posjeti u kojima bi se domorocima ostavljalo "darove", primjerice kokosove orahe, na obali te ih se na taj način pokušavalo privoljeti na komunikaciju i promijeniti njihov neprijateljski stav prema gostima. Taj je program ugašen 1990-ih godina 20. stoljeća nakon što je par agresivnih susreta završilo tragično. Nekoliko je ljudi ubijeno. Godine 2006. Sentinelci su ubili dva ribara koji su nezakonito lovili ribu u blizini otoka.www.telegraph.co.uk, "Stone Age tribe kills fishermen who strayed on to island", objavljeno 8. veljače 2006., pristupljeno 6. listopada 2013.
Jarawa
Jarawa, domorodački narod koji žive na sjevernoj strani Južnog i Srednjog Andamana u Bengalskom zaljevu. Procjene govore kako ih ima između 250 i 400. Bili su nekontaktirani sve do 1998. godine. Govore jezikom jarawa. Lukom i strijelom love svinje, varane i ribe. Skupljaju sjemenke, bobice i med. Žive nomadski, u skupinama od 40 do 50 ljudi.
1970. izgrađena je autocesta kroz njihovu šumu. Vjeruje se da su preci naroda Jarawa i drugih preostalih naroda andamanskih otoka stigli iz Afrike prije 55 000 do 60 000 godina. Oni sebe nazivaju ang, što znači ljudsko biće, iako ih pohlepni vlasnici turističkih agencija tretiraju kao životinje u rezervatu.www.tportal.hr, "Pleme Jarawa na putu do (ne)sreće", objavljeno 11. srpnja 2010., pristupljeno 6. listopada 2013. Jarawa znači gosti. Kako bi polugole domorotkinje natjerali na ples turisti im bacaju ostatke hrane, a novac koji zarade oduzimaju im korumpirani policajci u zamjenu za duhan.www.jutarnji.hr , "Safari srama - izolirano pleme Jarawa postalo hit među turistima", objavljeno 10. siječnja 2012., pristupljeno 6. listopada 2013. Stoga borci za domorodačka prava vrše pritisak na indijsku vladu da ih ostavi u izolaciji.
Vijetnam
Lovačko-sakupljački narod Chứt prvi je put zamijećen od sjevernovijetnamskih snaga tijekom Vijetnamskog rata. Žive u pećinama u provinciji Quang Binh. Vlada ih je više puta bezuspješno pokušala preseliti.
Oceanija
Australija
Zadnje nekontaktirano pleme bili su Pintupi otkriveni 1984. u Gibsonovoj pustinji u Zapadnoj Australiji.recollections.nma.gov.au, "Colliding worlds: first contact in the western desert, 1932-1984"
Nova Gvineja
Danas na zapadnom indonezijskom dijelu otoka Nove Gvineje žive oko 44 nekontaktirana plemena.www.survivalinternational.org, "BBC: First contact with isolated tribes?", objavljeno 25. siječnja 2007., pristupljeno 6. listopada 2013. Najpoznatiji su Korowai, Asmati, Dani i Yali.
Zbog neprohodnih močvara, planina i džungle, Australce nije zanimala unutrašnjost Nove Gvineje. Naselili su se uz samu obalu. Planinski masiv činio im se nenastanjenim i nepristupačnim, pa nisu imali interesa ni sredstava za poduzeti ekspedicije koje bi ga istražile. Međutim, u središtu otoka nije bio jedan planinski masiv, nego više njih visokih između 3 000 i 4 000 m. Između njih bile su plodne doline. Tamo nije vladala tropska klima nego umjerena, alpska. Nije bilo komaraca ni tropskih bolesti, a travnjaci i crnogorične šume bili su iznimno plodno tlo za poljoprivredu. Tu je sve do tridesetih godina 20. stoljeća izolirano živjelo gotovo milijun ljudi. Poznavali su poljoprivredu na način cikličke obrade tla, gnojenja tla, navodnjavanja, sadili su taro, slatki krumpir i povrće. Od domaćih životinja uzgajali su svinje. Vjerovali su u duhove predaka i često međusobno ratovali.
Mick Leahy je okupio malu momčad bijelaca i velik broj papuanskih nosača, pa se 1930. zaputio u unutrašnjost. Pronašao je plodne doline nastanjene tisućama ljudi koji nikad prije nisu vidjeli strance. Papuanci su zanijemili od užasa misleći da se njihovi preci vraćaju iz svijeta mrtvih. Leahy je zamijetio da svi muškarci nose lukove, strijele i kamene sjekire, da su ukrašeni školjkama te da imaju ožiljke od ratnih ozljeda. Iznenadio se vidjevši uredna i razvijena sela. Imala su dobro tetošene vrtove s grahoricama, krumpirima i šećernom trskom posađenima u pravilnim redovima. Odvodni kanali vodili su kroz vrtove i dalje izvan kućnih ograda. U dvorištima oko kuća bile su posađene banane i raznoliko cvjetno grmlje. U potrazi za zlatom Leahy je poduzeo niz istraživačkih ekspedicija u unutrašnjosti Papuanske Nove Gvineje između 1930. i 1934. godine. Tom je prilikom ostvario prvi kontakt s desecima dotada nepoznatih naroda. Iza njega dolazili su misionari i vladini službenici. Gorštaci Nove Gvineje vremenom su pacificirani i akulturirani. Poneke izolirane doline u kojima su i dalje živjeli Papuanci nalazile su se sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Papuanci su tijekom prvih posjeta bili zgroženi pojavom bijelaca. Isprva su vrištali bježeći glavom bez obzira. Ubrzo su se prvi drznuli približiti i shvatili kako im pridošlice ne žele nauditi. Među crnim nosačima neke bi žene prepoznale preminulog sina. Kad su bijelci podigli kamp, jedan od njih je otišao do potpuno osušenog drveta u blizini i odsjekao ga sjekirom kako bi se naložila vatra. Papuanci su živote provodili na relativno malom prostoru i poznavali su svaki kamen i drvo. Drvo je davno prije posadio starac koji je preminuo. Gorštacima je to bio očit znak da je bijelac koji je posjekao drvo upravo taj starac koji je uzeo što mu pripada. Bijelci su se kupajući u rijeci nasapunali toliko da bi se sve pjenušalo. Brđanima je bilo razvidno kako se radi o gnojnoj pjeni koja izlazi iz tijela mrtvaca. Leahy je jednom otišao do rijeke i u njoj ispirao zlato. Uzimao je prašinu iz rijeke, ispirao ju na pladnju i uzimao neke komadiće. Papuanci su kremirali svoje pretke i pepeo im bacali u rijeke. Stoga su mislili kako su se duhovi predaka vratili uzeti što je njihovo. Njihove je teorije definitivno potvrdio prizor u kojem jedan od bijelaca vadi umjetno zubalo iz usta. To ih je toliko zaprepastilo da su se opet razbježali na sve strane vrišteći. Znali su da se zubi mogu izvaditi iz lubanje mrtvaca, ali nikako iz lubanje živog čovjeka.
Papuanci materijal od kojeg su napravljeni šatori nisu mogli usporediti ni s čim njima poznatim osim oblaka. Stoga su mislili kako su ti bijeli šatori izrađeni od oblaka. Vidjeli su bijelce kako jedu i piju, ali nisu znali kako vrše nuždu kad imaju hlače. Kad je nakon nekoliko dana boravka kod jednog plemena Leahyeva ekspedicija napustila njihovo ozemlje dalje tragajući za zlatom, gorštaci su temeljito istražili sve u krugu kampa. Sve što je ostalo bijelcima (vrećica od čaja, ugasla šibica ili čep od konzerve) stavili su u posebnu torbu (bilum) i posvetili kroz cijeli niz obreda. Vjerovali su kako im kroz te stvari duhovi emitiraju svoju moć i snagu, pa su to posebno koristili kad su išli u rat. Kad su prekopali svu zemlju, pronašli su i zahod. Ustvrdili su kako je koža bijelaca drukčija, ali im izmet smrdi jednako kao i njima.
Mnoga je plemena bunila činjenica da je većina duhova crna poput njih, a nekolicina bijela ni poput čega što po znaju. Stoga su zaključili da su crnci duhovi predaka, jer su nalik njima, a bijelci su mitska bića. Prema mitu o postanku plemena Mikaru, strašni div Souw bio je ljut na svoje ljude. U mitsko doba početaka neke su ga poglavice zatekle kako ima spolni odnos sa svojom kćeri. Souw je postiđeno i pobješnjelo pobjegao, a Mikaru su znali da će se jednom vratiti i da će tada nastupiti kraj svijeta. Stranci su imali velike pse i bijelu zmijsku kožu baš kao i Souw. Mnogi su gorštaci, poput onih iz plemena Asaro i Kafe, mislili da bijelci imaju goleme spolne udove. Njihova je tradicionalna odjeća od lišća pokrivala samo spolni ud. Kad su dakle vidjeli da bijelci imaju hlače do poda, mislili su da im je spolni ud toliko dugačak da ga moraju omotati oko nogu i pokriti ga da se ne vidi. Budući da su bijelci nosili i košulje, vjerovalo se da spolni ud omataju i oko struka. Žene su sumanuto bježale čim bi ugledale bijelca. Prema mitu o postanku plemena Kafe, bijeli div Hefioza živio je u pećini na brdu iznad njihova sela, a imao je golem spolni ud koji mu je onemogućavao kretanje. Jednoga je jutra ugledao ženu u polju i pustio spolni ud da se odmota niz brdo sve do nje. Kad ga je žena osjetila između svojih nogu, zgrabila je kamenu sjekiru i nasjekla spolni ud na komade. Prvi se komad pretvorio u taro, a sljedeći u jam, bananu, tapioku i šećernu trsku. Žena tu nije stala nego je sjekla spolni ud sve dok nije postao normalne veličine. Hefioza je dotada umro, a žena ga je čarobnim napitkom oživjela i vjenčala se s njim, a njihova djeca preci su naroda Kafe. Neka su plemena diljem novogvinejskih planina vidjela bijelce kao stvoritelje.