Kubanska raketna kriza (engleski: Cuban Missile Crisis), Karipska kriza (naziv koji se koristi na ruskom govornom području, ruski: Карибский кризис), ili Listopadska kriza (Crisis de Octubre), kako ga zovu na Kubi - bio je jedan od najkritičnijih događaja hladnog rata, te vrlo ozbiljna konfrontacija između SAD-a i SSSR-a u jesen 1962. godine. Povjesničar Arthur Schlessiger Jr., opisao je krizu kao "najopasniji trenutak u ljudskoj povijesti". Kriza je otvorena razmještanjem sovjetskih nuklearnih projektila, borbenih aviona i postrojbi kopnene vojske na Kubi i smatra se istovremeno vrhuncem i prekretnicom u povijesti hladnog rata. Nikada prije u povijesti čovječanstvo se nije toliko približilo nuklearnom ratu i globalnom uništenju kao tada.BITNO.net Sjećanje na Kubansku krizu
Pretpovijest
Od početka hladnog rata obje sile pobjednice iz Drugog svjetskog rata zastupale su suprotstavljene gospodarske i ideološke sustave, te neprekidno demonstrirale jedna drugoj vlastitu nadmoć u novim tehnologijama naoružanja. Američke vojne postrojbe su se u vrlo teškom Korejskom ratu sukobile s vojnim snagama Kine, koje je oružjem i opremom opskrbljivao Sovjetski Savez, ali nisu upotrijebile nuklearno oružje. 1949. godine je Sovjetski Savez izveo prvo uspješno testiranje vlastite nuklearne bombe, te nastavio razvijati nuklearno oružje i sredstva za njegov transport do cilja.
Strateški koncepti su išli tako daleko, da čak nije bila isključena opcija prvog nuklearnog udara. Pri tome je protivnik trebao biti u vrlo kratkom vremenu uništen prvim masovnim udarom nuklearnim oružjem, kako protuudar protivnika također nuklearnim oružjem više ne bi bio moguć. Konvencionalno naoružanje nije odgovaralo za jednu takvu ofenzivu, jer vatrena moć nije bila dovoljna da onesposobi protivnika.
Početkom 1960.-ih su obje velesile raspolagale raketnom tehnologijom (interkontinentalna raketa) koja je omogućavala uništenje ciljeva na udaljenosti od 14.000 km. To je omogućavalo da se teritorij protivničke zemlje dosegne s vlastitog teritorija. Pored toga, imali su na raspolaganju i eskadrile bombarder-a (B-52 Stratofortress odnosno Tupoljev Tu-95) koji su jednako tako mogli obaviti takav napad. Ali obje su metode napada imale i nedostatak, da je ostajalo određeno vrijeme za uzbunu što je pružalo mogućnost neprijatelju da pokrene protumjere.
Kako bi se protivniku što više smanjilo vrijeme za uzbunu, trebalo je nuklearne rakete smjestiti što je moguće bliže teritoriju neprijatelja. Taj preduvjet su SAD ostvarile 1959. stacioniranjem raketa srednjeg dometa tipa Thor i Jupiter u Italiji i u Turskoj.
Prije Kubanske revolucije, SSSR nije imao mogućnosti stacionirati svoje nuklearne rakete srednjeg dometa nadomak teritorija SAD-a. Tek s bijegom diktatora Fulgencija Batiste s Kube u siječnju 1959. i priznanjem pobjede komunističke gerile pod vodstvom Fidela Castra pojavila se mogućnost Sovjetima da nadoknade taj strateški nedostatak.
Castro je ispočetka formirao revolucionarnu vladu od različitih opozicijskih grupa među kojima su bili i komunisti; ubrzo su komunisti preuzeli potpunu kontrolu. SAD su podržavali Batistu, a nova vlada Kube je također održavala odnose sa SAD-om. Novi kubanski čelnik Castro je molio zajam od SAD-a, no američka vlada pod Eisenhowerom Castrovu je molbu ne samo odbila, nego ga je u ožujku 1959. odlučila i svrgnuti ga uz podršku opozicije provodeći sabotaže i atentate. U vrijeme potpune nesnošljivosti između komunističkih režima i dijela svijeta u kojemu je vodeću vojnu i gospodarsku silu predstavljao SAD, komunist Castro za SAD uopće nije dolazio u obzir; procjena je zapravo bila da Castro uz sovjetsku pomoć razvija subverzivnu mrežu diljem Latinske Amerike, s ciljem da potakne komunističke revolucije u svim zemljama tog dijela Svijeta."CASTRO'S SUBVERSIVE CAPABILITIES IN LATIN AMERICA - NUMBER 85-4-62", 11. studenog 1962., CIA. Službene stranice američke Središnje obavještajne agencije. Pristupljeno 4. veljače 2022.
SSSR je nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa u svibnju 1959. pružio značajnu gospodarsku i vojnu potpru Castrovom režimu, a SAD pod predsjednikom Eisenhowera 19. listopada 1960. zabranjuje svaku trgovinu s Kubom, uključujući izvoz nafte koju je Kuba do tada dobavljala iz obližnjih dijelova SAD-a.
SSSR je na ovaj embargo (u to vrijeme je predsjednik Politbiroa bio Nikita Hruščov) regirao javnim obećanjem gospodarske i vojne podrške Kubi. Nakon posjeta sovjetskog vođe Hruščova Kubi u rujnu 1960. godine postalo je jasno da je Kuba izašla iz američke sfere utjecaja i pridružila se sovjetskoj."New Russian Evidence on Soviet-Cuban Relations, 1960-61: When Nikita Met Fidel, the Bay of Pigs, and Assassination Plotting", James G. Hershberg, "Wilson Center", 2019. Pristupljeno 4. veljače 2022. Taj se sovjetski prodor na zapadnu hemisferu danas smatra povodom za provođenje Invazije u zaljevu svinja 17. travnja 1961. Ova vojna akcija je završila katastrofalno po SAD, ali je jasno pokazala na kakve je mjere SAD u vrijeme vlade John F. Kennedya spremna kako bi srušila Castra.
Savez Kube i SSSR-a je bio od obostrane koristi - Sovjeti su sad mogli nadoknaditi strateški nedostatak zbog udaljenosti teritorija SAD-a koje bi s Kube bilo moguće doseći nuklearnim raketama srednjeg dometa, a Kuba je u Sovjetima vidjela najvažnijeg trgovinskog partnera i zaštitni ogrtač koji je osiguravao Castrovu vladavinu.
Neposredna pretpovijest SAD su od 1959. stacionirale u Italiji 30 i u Turskoj 15 atomskih raketa, koje su bile usmjerene prema SSSR-u. Dne 26. i 27. listopada 1960. SAD po prvi put šalju iz zračne baze Laughlin u Teksasu izvidnički avion Lockheed U-2 na let nad Kubom. Dana 5. rujna 1961. prvi put su snimljene rakete protuzračne obrane tipa SA-2 i borbeni avioni tipa MiG-21 Fishbed.
U travnju 1962. američke atomske rakete Thor i Jupiter u Turskoj bile su spremne za korištenje. Njih se moglo koristiti za prvi atomski udar na Sovjetski Savez, nakon čega druga strana ne bi imala mogućnost uzvraćanja.
Pored toga, morima su plovile američke podmornice, opremljene atomskim raketama Polaris. Te rakete su mogle biti lansirane i pod morem, zbog čega ih je bilo vrlo teško otkriti. Imajući sve u vidu, nekoliko je čimbenika nagnalo Sovjete na ideju o razmještanju nuklearnih raketa na Kubi. Prvo, 1962. godine, sovjetske oružane snage nisu još raspolagale raketnim sustavima kojima bi mogli vršiti precizni udar na uži teritorij SAD-a izuzev Aljaske s baza na svom vlastitom teritoriju, pa su imali potrebu za uspostavljanjem ravnoteže snaga. Drugo, Hruščov je htio iskoristiti rakete na Kubi kao sredstvo kojim će ispregovarati povlačenje saveznika iz zapadnog Berlina kojeg su Sovjeti smatrali "trnom u oku" unutar Istočne Njemačke.Allison, Graham and Philip Zelikow (1999). Essence of Decision: Explaining the Cuban Missile Crisis. New York: Addison Wesley Longman. str 92 - 105. ISBN 978-0-321-01349-1. Treće, razmještanjem projektila na Kubu, Amerikance se htjelo odvratiti od pokušaja destabilizacije Kube, te osigurati ostanak ove karipske države u sovjetskoj sferi utjecaja.Mikoyan, Sergo (2012). The Soviet Cuban Missile Crisis. United States: Stanford University Press, str 93. Četvrto, razmještanjem projektila na Kubu, željelo se osigurati "uzajamno zajamčeno uništenje" obiju strana u slučaju izbijanja nuklearnog rata. "Zašto ne gurnuti jednog ježa u hlače ujku Samu"? - Nikita Hruščov u konzultacijama za razmještanje raketa rekao je svom ministru obrane Rodionu MalinovskomTijekom svibnja 1962., pod kodnim imenom Operacija Anadir, počinje tajno dovoženje raketa srednjeg dometa SS-4 koje se mogu opremiti atomskim bombama. Sovjeti u tajnosti razmještaju i 43.000 vojnika Sovjetske armije (od ukupno planiranih 60.000 sovjetskih vojnika koje je trebalo rasporediti na Kubi) radi obrane Kube od prijeteće invazije SAD-a: sovjetske snage uključivale su znatne protuzračne snage, nekoliko desetaka mlaznih aviona, te znatne tenkovske i postrojbe mehaniziranog pješaštva. Time bi SSSR ponovo uspostavio vojnu ravnotežu poremećenu u korist SAD-a stacioniranjem raketa srednjeg dometa u Europi.
Dne 5. i 29. kolovoza 1962. CIA slijedeći informacije svojih agenata na fotografijama koje je snimio izvidnički avion Lockheed U-2, po prvi put u kubanskoj provinciji Pinar del Rio otkriva raketne lansirne rampe.
Dne 8. rujna 1962. sovjetski teretni brod "Omsk" pristaje u Havani s teretom raketa srednjeg dometa SS-4, ali ih ne iskrcava.
Kronologija događaja Do vrhunca krize dolazi u listopadu 1962. mini|desno|400px|Karta pokazuje domet sovjetskih projektila stacioniranih na Kubi u odnosu na teritorij SAD-a. Jedini veći američki grad koji je ostao izvan dometa projektila u trenutku raketne krize, bio je Seattle. mini|desno|350px|Zračna snimka s Kube od 17. listopada 1962. pokazuje mjesta na kojim su razmještene sovjetske lansirne rampe. Nedjelja, 14. listopad: Predsjednik SAD-a John F. Kennedy odobrava ponovno snimanje špijunskim avionom Lockheed U-2. Avioni ponovo polijeću iz baze u Texasu i dva puta nadlijeću raketne baze na Kubi. Otkrivaju sovjetske tehničare i vojnike kako u blizini San Cristobala kreću s postavljanjem lansirnih rampi za sovjetske rakete dugog i srednjeg dometa tipa SS-4 i SS-5. Snimili su više fotografija. Sovjeti otkrivaju avion, ali ga ne ruše. Ponedjeljak, 15. listopad: Analiza fotografija daje neposredni dokaz: rakete postoje, i radi se o SS-4, raketama srednjeg dometa. Nalaze se u blizini San Cristobala na sjeveroistoku Kube, te mogu doseći Washington, i veći dio SAD-a. Utorak, 16. listopad: Savjetnik predsjednika McGeorge Bundy obavještava Kennedyja o rezultatima analize snimki, a Kennedy odmah saziva štab savjetnika. Na sastanku štaba izneseni su različiti prijedlozi: prihvatiti stacioniranje, pokušaj rješavanja krize diplomatskim putem, pomorska blokada Kube, Zračni napad i invazija. Sva savjetovanja i rezultati drže se u strogoj tajnosti. Predsjednik Kennedy daje nalog za daljnje izvidničke letove Lockheeda U-2. Srijeda, 17. listopad: Slijedi još šest izvidničkih letova iznad raketnih baza. Zračne snimke dokazuju postojanje 16 do 32 rakete (tip SS-4 i SS-5) s dometom do 4.500 kilometara. Pored američkog glavnog grada, ove rakete su mogle doseći i najvažnije industrijske centre SAD-a, a vrijeme upozorenja (od polijetanja rakete do udara) bi bilo samo 5 minuta. Pored toga, otkriveni su i bombarderi Iljušin IL-28. Četvrtak, 18. listopad: Ministar vanjskih poslova SSSR-a, Andrej Gromyko dolazi u posjet Kennedyju kao što je bilo već ranije planirano. Kennedy iz taktičkih razloga ne spominje događanja na Kubi jer želi sačuvati u tajnosti spoznaje o tome. Razgovara se o višekratnim zahtjevima SSSRa da se Zapadni Berlin demilitarizira. To potvrđuje američku pretpostavku, da Sovjetski Savez namjerava svojim aktivnostima na Kubi popraviti svoj ishodišni položaj u novim pregovorima o Berlinu. To je pretpostavka koju s Amerikancima dijele i ostali zapadni saveznici, ali koja će se kasnije pokazati pogrešnom. Washingtonom se šire glasine o velikim novim dostavama oružja Kubi, i vojni krugovi postaju nestrpljivi. Američki generali pomorsku blokadu smatraju pre slabim rješenjem: trebalo bi odmah djelovati zračnim napadima, i u nastavku invazijom. General američkih zračnih snaga Curtis LeMay stišće predsjednika insistirajući na napadu: "crveni pas kopa u stražnjem dvorištu SAD-a, i za to mora biti kažnjen". Kennedy daje istražiti pravnu podlogu za pomorsku blokadu Kube. Petak, 19. listopad: Upoznati s pravnom situacijom, štab savjetnika se organizira na više grupa u kojim se razmatraju različite mogućnosti "savladavanja" raketa na Kubi. Subota, 20. listopad: Kennedy i savjetnički štab odlučuju se za pomorsku blokadu Kube usprkos protestima elitnih savjetnika Kenedyjeve porodice koji zahtijevaju invaziju. Nedjelja, 21. listopad: Kennedy odobrava pomorsku blokadu i poziva šefove velikih novinskih kuća kako bi spriječili preuranjeno izvještavanje.