mini|<center>Omarova džamija u Jeruzalemu mini|<center>Kalež iz Iraka, 9. stoljeće mini|<center>Mezquita u Cordobi mini|<center>Taj Mahal u Agri mini|<center>Mozaik u Meknesu Islamska umjetnost podrazumijeva umjetnost i arhitekturu koje su snažno obilježene islamom. Središnje područje njezina rasprostiranja su oni prostori koji su pali pod vladavinu muslimana na samom početku 7. stoljeća: Bliskog Istoka, sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španjolske.
Podrijetlo i osobitosti
Dvije dominantne značajke islamske umjetnosti i arhitekture, važnost kaligrafske ornamentalnosti i oblik džamije, su prvotno bili povezani uz islamsko vjerovanje, te su se razvili u rano doba religije.
Utemeljitelj islama poslanik Muhamed bio je trgovac iz Meke koji je u četrdesetoj godini života iskusio duboki niz objavljenja te je počeo javno propovijedati novi zakon. Njegova učenja ili objavljenja sadržana su u Kuranu (Qur'anu), jednoj od najvećih knjiga religijskog nadahnuća. Središnje mjesto te knjige u islamskoj kulturi, i gracioznost arapskog pisma doveli su do širenja pisane riječi, posebice putem odlomaka Kurana, natpisa na džamijama i razvoja kaligrafskih stilova i ornamenata u svim granama islamske umjetnosti.
Godine 622. od koje počinje islamski kalendar, Muhamed bježi u grad Jatrib (kasnije Medinu). U svojoj složenoj kući okuplja skupinu vjernika koji oblikuju džamiju, sastavljenu od pravokutnog zatvorenog dvorišta s barakama (kućama za Muhamedove žene), zidom s jedne strane i trijemom za hlad za siromašnije sljedbenike. Zato skoro sve džamije prate plan Muhamedove kuće, koja je u osnovi sastavljena od zatvorenog dvorišta, zgrade za molitvu na jednom kraju, i arkada sa strane.
Prvi sljedbenici Muhameda, koji dolaze s Arapskog poulotoka, nisu imali prirodne umjetničke tradicije kao carstva koja su kasnije pokorili, i uzeli kao svoja uporišta. Kako se islam širio, njegova umjetnost se razvijala, tako da su na nju utjecali različiti vremenski uvjeti i dostupnost materijala u osvojenim zemljama, te je upijala i prilagođavala urođeničke stilove umjetnosti. Motivi iz jednog područja uskoro postaju univerzalni u cjelokupnom muslimanskom svijetu.
Islamska se umjetnost tako razvila iz nekoliko izvora. U ranu su islamsku arhitekturu prenijeti rimski, ranokršćanski, i bizantski stilovi; utjecaj sasanske umjetnosti – arhitketure i ukrasne umjetnosti predislamske Perzije pod Sasanidima je bila iznimno značajna; srednjoazijski stilovi su doneseni s turskim i mongolskim prodorima; a kineski je utjecaj imao tvorno djelovanje na islamsko slikarstvo, lončarstvo, i odijevanje.
Danas sa sigurnošću znamo da su mnogi gotički oblici kršćanske Europe nastali u islamskoj arhitekturi te preneseni posredstvom sve češćih provala križara.
Povijest Slijed razvoja u islamskoj umjetnosti – od 7. do 18. stoljeća – se može podijeliti na tri perioda. Razdoblje formiranja islamske umjetnosti je grubo koegzistirao s pravilima prvih vođa islama, omejidskih kalifa (661. – 750.), koji su proširili islam od Damaska u Siriji, do Španjolske. Omejidi su u blizini Eufrata 762. godine podigli potpuno novi glavni grad – Bagdad. Podignut je na kružnoj osnovi s dvostrukim prstenom zidina između kojih su stambene četvrti nižih društvenih slojeva. Zidine su otvorene vratima prema četiri strane svijeta, a u sredini grada su vjerske i političke zgrade vladara kalifa. Grad je zamišljen apstraktno kao „pupak svijeta“ preko kojega se čovjek treba povezati sa svemirom.Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2., Školska knjiga, Zagreb U prvo vrijeme Islamskog carstva podignute su i brojne palače-gradovi po uzoru na Sasanide (npr. Kusair Amra, ) koje su bile opasane visokim zidinama s kulama, sa simetričnom, kvadratnom palačom koja je imala ulaznu dvoranu, džamiju, veliko dvorište, dvorane za prijeme, jedinice za stanovanje (bajt), i hareme. Originalan je i svod koji nije polukružan, nego šiljast.
Kasniji islamski gradovi su slobodno organizirani oko glavnog trga i mnogih ulica (čaršije) gdje se ističu brojne zgrade namijenjene javnom korištenju (džamija, medresa – vjerska škola, bazar (sokak) – natkrivena tržnica, hamam – javnakupatila, hanovi i karavan-saraji – gostionice i svratište, čak i imaret – besplatna kuhinja), te vladarske palače i mauzoleji (turbe).
Centralna vjerska građevina – džamija, dobila je osnovni oblik u to vrijeme: uzdužna pravokutna velika prostorija s mnoštvom stupova (ponekad nadsvođena kupolom) ima naglašeno mjesto za molitvu okrenuto prema Meki u obliku ivana (niše) – mihrab, zdenac u dvorištu za ritualno pranje ruku prije molitve i visoke minarete, tanke visoke tornjeve kružnog ili poligonalnog tlocrta, s unutrašnjim sa stubama koje vode do balkona, s kojeg mujezin poziva na molitvu.
Srednji period obuhvaća vrijeme abasidskih kalifa (750. – 1258.), koji su islamom upravljali iz Bagdada u Iraku, do vremena mongolskih osvajanja. Ovaj je kalifat, poznat po svojem unaprjeđenju na područjima učenja i kulture, bio najslikovitiji u povijesti islama. Upravo je u ovom razdoblju osnažio utjecaj oblika iz iranske umjetnosti. U to vrijeme, u 9. stoljeću, Turkijski narod Seldžuci zauzimaju Bagdad i postaju najjača sila na Srednjem istoku, dok se carstvo dijeli na abasidski zapad, mamelučki Egipat, seldžučki bliski istok, i perzijski istok. Vrhunac umjetnosti postignut je u lončarstvu, tepisima i sjajnim ukrasima džamija i njihovih kupola. Najljepša je keramika ukrašena posebnim načinom slikanja kojeg su naučili od Egipćana (emajl – metalni sjaj), a koja je predstavljala figurativne teme iz perzijske poezije.
Razdoblje od mongolskih osvjanja do 18. stoljeća bi se, zbog prikladnosti, mogao nazvati kasnim periodom islamske umjetnosti. Iz spoja Mongola i islama, u Indiji će kasnije nastati Mogulsko Carstvo. Najočuvanija građevina iz vremena prvog mogulskog osvajača – Timura, koji je osvojio i Arabiju, je Timurov mauzolej u Samarkandu iz 14. stoljeća. To je masivna građevina odbojnih formi, ali osvježen geometrijskim i kaligrafskim ukrasima, kao i bogatom kupolom s tirkiznim pločicama.
God. 1453. Osmanlije zauzimaju Carigrad (Istanbul) i donose kraj Bizantskom Carstvu, upadaju na Balkan i prijete kršćanskoj Europi. Godine 1683. su čak opsjedali Beč. Iako Osmansko Carstvo od tada lagano opada, ono će nestati tek krajem I. svjetskog rata 1918. godine. Kad su Turci zauzeli Konstantinopol toliko su bili očarani Justinijanovom Aja Sofijom da su je pretvorili u džamiju, i kopirali je i usvojili središnju kupolu koja se pojavljuje na svakoj kasnijoj džamiji. Npr. džamija Ahmedija u Istanbulu (plava džamija), najvećeg osmanlijskog graditelja Sinana (1609. – 16.).
U 16. st. sa središtem u Agri i Delhiju i nastaje osobita indo-islamska umjetnost džamija i palača (npr. Širvan. Zapanjuje činjenica da veličanstvena građevina Taj Mahal u Agri (1630. – 1648.) nije palača za užitak, nego mauzolej koji je Šah Džahan podigao svojoj voljenoj ženi Mahal. Ovdje je organska plastičnost hinduističke arhitekture usklađena s islamskom apstrakcijom i čistoćom linija. Bijeli mramorni zidovi, raskošno ukrašeni reljefima i umetnutim obojenim kamenjem s dubokim nišama punim sjena, izgledaju tanki poput papira, skoro prozirni, a čitava građevina ostavlja utisak kao da jedva dodiruje tlo i kao da visi o kupoli koja liči na balon. Atmosfera pjesničkog sanjarenja pojačana je okvirom – dugim umjetnim jezerom u kojem se građevina ogleda, obrubljeno tamnozelenim grmljem, ističe hladnu bjelinu paviljona na veleban način.
Arhitektura
Nekoliko je relativno jednostavnih obreda islama pospješilo jedinstvenu religijsku arhitekturu, koja uključuje džamije (mošeje), mjesta društvenog okupljanja i molitve, i medrese, ili škole religioznosti. Važni među različitim svojstvenim oblicima islamske sekularne arhitekture su palače, karavan-saraji, i gradovi, čije je planiranje uvijek uključivalo brigu o prevažnim izvorima vode te o stvaranju prikladnih zaklona od vrućine. Treći tip zgrada koje su bile značajne u muslimanskom svijetu su mauzoleji, koji su služili kao grobnice za vladara ili sveca, ali i kao simboli političke moći. Sve te strukture, religijske i sekularne, dijele mnoštvo svojstava.
Dekorativna umjetnost mini|lijevo|<center>Arapsko pismo mini|<center>Perzijski manuskript Mansur-ibn Muhamada Ahmadiza s prikazom anatomije iz 17. stoljeća mini|<center>Boca iz Irana, 12. stoljeće Islamski propisi dozvoljenih motiva u umjetnosti slični su onima tijekom ikonoklastičkog pokreta u vrijeme Bizantskog Carstva, koji je promicao ideju zabrane oslikavanja svetaca i proroka, te njihova obožavanja. Zabranjeno je bilo i prikazivanje reprezentativnih slika jer samo Bog može dati život. Umjetnost je uvijek bila promatrana u religijskom kontekstu, no u sekularnoj dekorativnoj umjetnosti, koja je uvelike ovisila o ortodoksnosti pojedinog vladara, to nije uvijek bio slučaj. Posljedica tih zabrana je bila da se, čak i pri prikazivanju figura ljudi i životinja, izbjegavalo korištenje ukrasnog okvira te, za razliku od europskih umjetnika, muslimanski umjetnici nisu razvili poznavanje anatomije, muskulature i perspektive. S druge pak strane, su ovakva ograničenja usmjerila umjetnike na općeprihvatljivi razvoj ukrasnih uzoraka, koji su bili temeljeni na geometrijskim oblicima, arapskom pismu i lističavim stiliziranim oblicima.
Drugi važni propis koji je uvjetovao razvoj islamskih dekorativnih umjetnosti bio je zabrana upotrebe skupocjenih materijala. Tako je, za razliku od drugih kultura u kojoj su prevladavali plemeniti metali, islamska umjetnost bila usmjerena na keramiku, ukrašavanje brončanih vaza, i rezbarije u drvetu. Islamska umjetnost jer prije svega umjetnost bogatih uzoraka i intenzivnih boja, čime se tvore predivne dekorativne površine zgrada od kamena i mramora u boji; sjajne obojene keramike, metalnog ručnog rada i bogatih tkanina i tepiha. Svugdje pronalazimo bogatstvo uzoraka geometrijskih i organskih oblika.
Turski tepisi pokazuju trajan muslimanski osjećaj za dizajn. Oni su uvijek s apstraktnim ili biljnim motivima, ograničenih boja, s crtežima koji počivaju na stoljetnoj tradiciji tkanja iz Turske centralne Azije. Njih su toliko poštivali Europljani da su ih umjesto na podove stavljali na stolove i zidove (tzv. Holbein stil ukrašavanja zidova).
Lončarstvo
Najbolji izraz islamske umjetnosti je svakako lončarstvo, koje pokazuje najviši stupanj kreativnosti i inovacije. Prvi period u lončarstvu započinje pojavom uvezenog kineskog porculana u Bagdadu, koje je potaklo rad abasidskih lončara i majstora. Ispočetka su uspješno imitirane boje, a da bi postigli porculanski učinak izumljena je kremasta glazura. Ona je kasnije plavo bojana i rezbarena raznim natpisima u visokom reljefu. Druga tehnika koja se raširila u sve dijelove svijeta bila je bojenje metalnom otopinom nakon što je keramika pečena, što joj je davalo karakteristične boje.
Neke od posuda koje su pronađene u Iranu su bile ukrašene figurama životinja ili ispunjenim ornamentima i kaligrafskim elementima, dok su kod drugih ukrasi uglavnom ograničeni na monumantalne natpise s malim dekorativnim motivima.
Staklarstvo Muslimanski su umjetnici također radili sa staklom, ispočetka u tehnikama koje su zatekli u Bizantu i sasanidskom Iranu, a kasnije korištenjem novih načina. Rezana, lijepljena, bojana i rezbarena stakla su bila iznimno visoke kvalitete. Pocakljeno staklo iz Sirije u 12. stoljeću bilo je vrlo cijenjeno i uglavnom uključuje pehare i urešene voštane svjetiljke koje često nalazimo u džamijama.
Rad s broncom Zbog propisa oko dozvoljenih materijala, bronca je bila najviše korišteni materijal. Neki od najboljih uradaka očuvani su u europskim ckvenim zbirkama. Ispočetka su prihvaćeni isključivo dekorativni sasanidski oblici, ali kasnije se izrađuju figurativni predmeti: posude u liku životinja, svijećnjaci i tanjuri. Važne primjerke, ukrašene bakrom i srebrom, nalazimo u Iranu i Iraku.
Slikarstvo