Autohtoni kultovi u Istri religijski su kultovi u antičkoj Istri koji su se, unatoč mnoštvu orijentalnih, grčkih ili rimskih kultova, održali kroz stoljeća, što govori o snazi domaće duhovne ostavštine na istarskom poluotoku.
Oni su na neki način sprječavali potpunu romanizaciju istarskog domaćeg društva, i u tome uspjeli čak do raspada Rimskoga Carstva. Ti su kultovi danas poznati zbog doseljenika koji su naselili naše krajeve i uzeli domaće bogove za zaštitu te im zavjetovali spomenike.
mini|500px|Karta autohtonih kultova u Istri Geopolitički položaj Istre u antičko doba
O antičkoj Istri i narodu Histra znamo iz djela grčkih i rimskih pisaca, i to otkako su pražitelji Histri počeli komunicirati s Grcima, Etruščanima i Rimljanima, što ih dovodi u civilizacijski krug Sredozemlja i Europe.
O Istri znamo i iz (grčkih) mitova o zlatnom runu i Argonautima, gdje se spominje kako su Kolhiđani nakon smrti njihovog vođe Apsirta putovali Dunavom (Istros) prema Jadranskom moru, tamo naišli na područje Istre te naselili njezinu obalu i kvarnerske otoke, utemeljivši na tom putovanju grad Polai (današnja Pula). Podaci o Istri još se mogu naći u pisanim djelima Kvinta Enija, Hostija i Tita Livija. Girardi Jurkić, Vesna. Duhovna kultura antičke Istre, Zagreb, Školska knjiga, 2005., str. 12, 16., 20, 24., 28., 38., 39., 43., 113., 121., 122, 123, 124. 125., 126., 127., 128., 129., 130., 131., 132., 133., 134., 135., 136., 137.
U antičko doba Istra se smatrala područjem južno od linije Trst-Rijeka, koja je išla prirodno brdovitim lancem, koji je pak bio unutrašnjim dijelom Istre i visokog krškog područja Ćićarije. Na jugoistočnom dijelu Istru presijeca masiv Učke. Što se tiče geopolitičkog položaja, granice Istre išle su od zapada kod rječice Timave, na granici kolonija Akvileje i Tergeste, pa sve do rijeke Raše i masiva Učke na istoku.
Za vrijeme protopovijesti i antike, u Liburniju je spadalo područje od Raškog zaljeva do Rijeke. Takva upravna podjela postojala je od 1. stoljeća pr. Kr., sve do 2. stoljeća po. Kr. Na području između Timave i Raše nalazila su se plemena Histra, a istočni su dio poluotoka naseljavala plemena Liburna. Glavni su putovi u Istri išli kroz riječne doline Mirne (Ningum), Dragonje (Argaone) i Raše (Arsia) gdje su i postavljene granice između Istre i provincije Dalmacije.
Jako dobar položaj Istre, razvedenost obale, a osobito južne i zapadne te velik broj otočića, bili su razlog dobroj trgovini i razmjeni dobara. Postojala je velika morska komunikacija sa sjevernom Italijom te na jugu s Dalmacijom, Grčkom i Apulijom. Istra je tako kroz sva razdoblja bila podložna utjecaju raznih trgovačkih i kulturnih utjecaja, ali je svejedno zbog svog specifičnog kopnenog položaja sačuvala svoje protopovijesne, prapovijesne i tradicijske značajke.
Istra u antičko doba
Već u 3. stoljeću pr. Kr. Rimljani pokazuju težnje prema istarskom poluotoku i to zbog gospodarskih i političkih razloga. Godine 221. pr. Kr., histarska plemena počinju gubiti samostalnost, a na njihov teritorij dolazi rimska vojska s ciljem kažnjavanja histarskih gusara, što će dovesti do razrušavanja naselja Histra uz obalu. Tit Livije u svojim spisima spominje Histre za vremena rimskog odlučujućeg pohoda - u tim spisima se spominju dva kralja iz 2. stoljeća pr. Kr., što dovodi do zaključka da su Histri bili na pragu oblikovanja vlastite države.
Zbog konstantnih sukoba s Histrima, Rimljani 181. godine pr. Kr. kao vojnu bazu osnivaju Akvileju. Godine 177. godine pr. Kr. pada Nezakcij, kada je i prekinut samostalan razvoj Histra. To područje otada se nadzire sporazumnim dogovorom između Rimljana i histarskih zajednica – doduše, u to vrijeme Istra nije bila u cijelosti rimska, ali su Rimljani uspjeli osigurati odgovarajući nadzor u njezinom većem dijelu. Također su oteli veći dio zemljišta od autohtonog stanovništva kojeg je naselilo kolonijsko stanovništvo, gdje su se organizirala prostrana imanja. Preostalo zemljište pripalo je autohtonom stanovništvu, ali uz određene uvjete, konkretnije, za korištenje za lov i(li) ispašu.
lijevo|mini|160px|Amfiteatar u Puli Histri su bili ograničeni sužavanjem gospodarske i političke autonomije, imali su zabranu gusarenja, pristupa rimskoj vojsci te zabranu razmjene dobara sa susjednim plemenima, s kojima su razmjenjivali osnovne predmete za život. U 1. stoljeću pr. Kr., za vrijeme Cezara, na već naseljenim mjestima, utemeljene su mnoge rimske kolonije (colonia Iulia Pola), gdje je naseljeno do tristo stanovnika.
Gradovi na istarskoj obali uvijek su bili lojalni rimskoj upravi i nisu sudjelovali u građanskim ratovima. Za vrijeme Oktavijana, grade se poznati spomenici poput slavoluka Sergijevaca, amfiteatra u Puli te Augustova hrama, kroz koje možemo pratiti procvat rimskog urbanizama i graditeljstva i u kolonijama. U tom uglavnom mirnom razdoblju, istarski poluotok doživljavao je i gospodarski i društveni procvat. Car August proširit će područje Italije priključenjem većeg dijela istarskog poluotoka sjevernoitalskoj pokrajini Veneciji, čime nastaje i deseta italska regija – Venetia et Histria. Istra je podijeljena na tri dijela prema kolonijskim gradovima Pule, Poreča i Trsta.
mini|Augustov hram u Puli Proces romanizacije u Istri, koji je kulminirao prihvaćanjem latinskog pisma, umjetnosti i kulture, ne širi se samo iz novoutemeljenih posjeda u unutrašnjosti Istre već i iz priobalnog područja gdje su vlasnici bili carevi i članovi carske obitelji. Za vrijeme rimske vladavine, privreda u Istri se temeljila na uzgoju pšenice, maslina i vinove loze, a uz obalu na ribolovu i uzgajanju školjaka, o čemu govore i antički pisci Plinije i Kasiodor.
Društveni i javni život odvijao se na forumima kao i ostatku antičkog svijeta, a u vilama rustikama i manjim vilama postojali su larariji i domaća svetišta gdje su nađeni zavjetni žrtvenici grčkim, italskim, orijentalnim te autohtonim božanstvima. Romanizacija je postupno utjecala na starosjedilačko stanovništvo, prekinula je razvoj tradicijske autohtone kulture i stopila se s tekovinama rimske civilizacije. Prvo je napredovala u obalnim područjima, ali se s Augustom širi i u unutrašnjost Istre.
Na području pulskog agera otkriven je velik broj zavjetnih žrtvenika koji spominju autohtona božanstva. Većinu tih žrtvenika dali su posvetiti orijentalci, koji nakon naseljavanja više vjeruju u snagu autohtonih kultova, nego u službena rimska božanstva. Autohtono stanovništvo očuvalo je običaj pokapanja, odnosno spaljivanja pokojnika te unošenja pepela izravno u jamu bez ikakvih urni.
Pod ostalim carevima Istra se nije previše mijenjala. U doba Hadrijana u 2. stoljeću po. Kr. podijeljena je na četiri upravna područja kojim su upravljali konzuli. Nakon 395. dijeli sudbinu zapadnih pokrajina Carstva, kada je dolazak barbara započeo gospodarsku i društvenu dekadenciju.
Autohtoni istarski kultovi
Bogat duhovni život kod autohtonog stanovništva antičke Istre bio je odraz njihove kulture i društvenog života koji su se razvijali kroz stoljeća. Zahvaljujući duhovnoj ostavštini mogu se složiti neki od djelića svakodnevnog života domaćeg stanovništva. Autohtoni su kultovi na istarskom tlu u rimsko doba bili popularni i istodobno se štovali kao i carski kultovi, odnosno autohtoni i carski kultovi imali su isto značenje. Tome je pridonijela rimska tolerancija na nerimsku religiju. Koloni, oslobođenici ili robovi brzo su prihvatili domaću religiju zajedno s rimskom državnom i stavljali se pod njezinu zaštitu, najvjerojatnije radi osiguranja boljih životnih uvjeta na novim prostorima.
Najuvjerljiviju analizu autohtonih istarskih kultova načinio je J. Medini koji je opisao pojedina božanstva, izvršio katalogizaciju spomenika, njihova podrijetla te podrijetla dedikanata. Sanader, Mirjana. Imago Provinciarum, Zagreb, Alfa, 2008., 171., 172., 173.
Rimska okupacija Istre bila je 177. godine pr. Kr., a do dolaska Rimljana na njezinu su se području uglavnom štovala ženska autohtona lokalna božanstva. Iako je u 12. godini pr. Kr. došlo do graničnih i etničkih podjela – naime, tada je granica carstva pomaknuta na rijeku Rašu, čime su zapadna, srednja i južna Istra postale dijelom desete italske regije Venetia et Histria, a istočna je ušla u sastav provincije Dalmacije (kasnije Liburnija) – religija i kult autohtonih stanovnika još od prapovijesnog vremena u odnosu s grčkim i rimskim religijama može se pratiti na području cijele Istre kroz antičko doba. Autohtona božanstva poznajemo s ostataka votivnih spomenika i njihovih natpisa podignutih u rimsko vrijeme. Iznimka je momumentalna prapovijesna skupina skulptura žene koja rađa (Magna Mater) i muškog božanstva (jahač).
lijevo|mini|Ruševine Nezakcija Skulpture su pronađene u Nezakciju, poznatom utvrđenom gradinskom naselju nastanjenom još od prapovijesti, koji se smatra glavnim gradom plemena Histra. Prema Titu Liviju, Rimljani su osvojili Nezakcij 177. godine pr. Kr., kada su se sukobili histarski kralj Epulon i vojnik rimskog vojskovođe Marka Klaudija, Pulhra. Histri su se inače nalazili na prostoru cijelog Istarskog poluotoka i bili u dodiru s ostalim plemenima, kao npr. s Karnima – granica na zapadu do rijeke Rižane, ili s Japodima, gdje je granicu predstavljala Ćićarija na sjeveru.
Jedan od najbitnijih razloga za napad Rimljana na Histre bilo je gusarstvo kojim su ometali plovidbu sjevernim Jadranom. Rimljani su ih napali već 221. godine pr. Kr., ali su se tada zadovoljili samo usmenim obećanjem o nenapadanju. Rimljani će kasnije, 177. godine pr. Kr., postaviti niz vojnih točaka duž obale. Ipak, u to vrijeme još nije zapravo započela romanizacija Istre, jer još nema tragova naseljavanja.Matijašić, Robert, Buršić-Matijašić, Klara. Antička Pula s okolicom, Pula, Zavičajna naklada "Žakan Juri", 1996., str. 35.
Nakon 1. stoljeća po. Kr. Nezakcij stječe status municipija, a osim tog važnog statusa, on nosi status i najstarijeg autohtonog kulturnog i kultnog središta Istre. Postojala je velika povezanost s helenističkim svijetom, što je vidljivo iz ukrasa na kamenim pločama, odnosno arheološkim materijalnim dokazima. Tamo je zastupljen jedan od najznačajnijih kultova od prapovijesnih vremena – kult plodnosti (Magna Mater), koji je došao s Istoka, a manifestira se u obliku žene koja rađa, a kako se ta skulptura u Nezakciju kao dvojstvo nalazi sa skulpturom jahača kojem je reljefno istaknut falus, definitivno se povezuje uz kult oplodnje i rađanja. Takvo prikazivanje u antičkoj umjetnosti u monumentalnoj kamenoj skulpturi nigdje nije prikazano na takav realističan način.
Na području Istre samo nađen je samo jedan spomen na jedino muško autohtono božanstvo, što je začuđujuće jer je u antičko doba bilo poznato puno muških božanstava. Radi se o Melosoku Augustusu, a smatra se da ranije spomenuti prapovijesni nalaz konjanika možda predstavlja ovo autohtono božanstvo. Postoji još jedan prapovijesni nalaz koji pokazuje autohtone božanske značajke, a to je Dvojna glava. Prikazan kao skulptura sa sijamski spojenim glavama, s dva lica, a podsjeća na Jan(us)a Bifronsa, najstarije latinsko božanstvo, boga svih početaka. Skulptura je napravljena tako da podsjeća na likove Kora s atenske Akropole, u čemu je zamjetan grčko-arhajski utjecaj, ali smatra se, uzmemo li u obzir da su Histri bili povezani s Etruščanima, kao i neke sličnosti sa skulpturom Apolona iz Veja, da bi izvor ove skulpture mogao biti italski.
Svi navedeni bitni nalazi nađeni su u Nezakciju, koji pokazuje da je kroz prapovijest i antiku bio središte kulturnih, trgovačkih i religioznih putova u Istri i to zahvaljujući Histrima. Tamo se kroz antiku, ali i svojevrsni autohtoni proces, štuje i kult plodnosti povezan s Magnom Mater, odnosno štovanjem Velike Majke. Taj kult rasprostranjen je po cijeloj Istri pa ga nalazimo i u Puli na zavjetnim natpisima, a nađen je i natpis iz naselja Jesenovik u kojem se navodi taj kult.