Andrija-Dušan (Andro) Štambuk (Selca, 25. travnja 1913. – Split, 19. kolovoza 1955.), bio je hrvatski katolički svećenik, pomoćni biskup hvarsko-bračko-viški.
Životopis Štambuk je rođen na Braču u Selcima, u obitelji Kate i Nikole Štambuka, koji su uz njega imali još kćeri Irmu i Lidiju te sina Miljenka.
Teologiju je studirao u Centralnome bogoslovskom sjemeništu za Dalmaciju u Splitu.
Svećeništvo Za svećenika zaređen je u Selcima 8. kolovoza 1937. Obnašao je dužnost župskog pomoćnika u Selcima.
Hvarsko-bračko-viški biskup Miho Pušić uputio ga je na studij u Rim na Papinsko sveučilište Gregorianu. Ondje je i doktorirao.
Po povratku sa studija obnašao je službe prefekta Biskupskog sjemeništa u Splitu, te upravitelja Biskupske kancelarije u Hvaru. Pri organiziranju zbjega u egipatskom logoru El Shattu na Sinaju Štambuk je zajedno s još trojicom katoličkih svećenika upućen sa zbjegom u Bari pa u El Shatt da bi ondje bio dušobrižnik i vodio matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih. U El Shattu je Štambuk imenovan u Centralni odbor zbjega, te je kao dekan vodio Odsjek za vjeru Prosvjetnog odjela. Uskoro je, zajedno sa Zoranom Palčokom, vodio i Prosvjetni odjel, a pri kraju zbjega je 1946. bio i predsjednik Centralnog odbora zbjega.
Nakon rata se vratio na Hvar. Pao je u nemilost mjesnih komunističkih vlasti, te je bio zatvaran i osuđen na dvije godine tamnice zbog navodnog djelovanja protiv društvenog uređenja. Kaznu je izdržavao u Staroj Gradišci, te se vratio u Hvar.
Atentat Neke večeri 1953. skupina prerušenih muškaraca napala je njega i don Juru Belića, s namjerom da ih ubiju. Don Andro Štambuk tom je prilikom brutalno pretučen. Počinitelji nisu nađeni, pa se pretpostavljalo da su bili motivirani politički i da ih je vlast poslala i zaštitila. Iako je smatrao da je samo čudom ostao živ, Štambuk nije želio odlaziti liječniku, nego se sam liječio kako je znao i umio. Nakon toga se rijetko pojavljivao u javnosti.
Biskupstvo Papa Pio XII. ga je 14. svibnja 1955. imenovao pomoćnim biskupom hvarsko-bračko-viškim, te mu je dodijelio naslovnu biskupiju Balaneu (Sirija). Zaredio ga je 3. srpnja tada već nadbiskup (osobni naslov) hvarske biskupije Miho PušićRevue des Ordinations Épiscopales, God. 1955, No 54 koji ga je imenovao svojim generalnim vikarom, a suposvetitelji bili su naslovni biskup Pomarije Dragutin Nežić i naslovni biskup Drinopolja Frane Franić.Andrija Štambuk, catholic-hierarchy.org Dva tjedna kasnije posvetio je novu crkvu Krista Kralja u Selcima.
Smrt Mjesec i pô nakon ređenja, 18. kolovoza iste godine, iznenada mu je pozlilo te je prevezen u Opću bolnicu u Splitu, gdje je umro dan kasnije, možda od posljedica atentata dvije godine ranije. Iz Splita mu je tijelo preneseno u Hvar, gdje su sprovodni obredi obavljeni u stolnici sv. Stjepana, a zatim je sahranjeno u Selcima, u istoj crkvi Krista Kralja koju je posvetio mjesec dana ranije.
Izvori
Literatura
Kategorija:Hrvatski biskupi Kategorija:Životopisi, Selca Kategorija:Diplomanti Papinskog sveučilišta Gregoriana