Teorija pravednog rata je jedna od najutjecajnijih teorija o etici rata. O toj teoriji rapravljaju i zastupaju ju velikani svoga doba: Augustin, Toma Akvinski, Hugo Grotius, Suarez, Vattel. Mnogi smatraju Augustina i začetnikom teorije pravednog rata, neopravdano. James. T. Johnson, povjesničar tradicije teorije pravednog rata, smatra da porijeklo teorije možemo pronaći u klasičnim grčko-rimskim, pa i kršćanskim vrijednostima. Neku početnu točku možemo naći kod Aristotela, Cicerona i Augustina. Mnoga pravila su se razvila i kao takva ušla u međunarodne zakonike koji se tiču oružanih sukoba. Ujedinjeni narodi, Haag, Ženevska konvencija samo su neke međunarodne institucije koje se ravnaju prema njima. Tradicija teorije pravednog rata je nedvojbeno od velikog utjecaja i dominira moralnim i legalnim diskursima koji se tiču rata. Teorija pravednog rata može biti podijeljena na tri djela, koji se u literaturi navode na latinskom.
Ti dijelovi su: 1) jus ad bellum, koji se tiče pravde u ratu općenito; 2) jus in bello, koji se tiču pravde u ratu nakon što je počeo; i 3) jus post bellum, koji se tiču pravde u ratu u završnoj fazi rata, po završetku.
Termini jus ad bellum i jus in bello nisu postojali u romanističkoj i skolastičkoj tradiciji. Bili su nepoznati civilnom zakoniku srednjeg vijeka, kao i međunarodnom zakonu. Nije bilo nikakve podjele na dvije vrste pravila, ad bellum i na drugi in bello. Jako je teško pronaći termine jus ad bellum i jus in bello u upotrebi prije 1930. Ni jedan nije spomenut tijekom 1899. i 1907. na Mirovnoj konferenciji na kojoj su se kodificirali ratni zakoni. Termin jus ad bellum koristi se 1928. i 1931. tijekom istraživanja rata. Sam termin dobiva na vrijednosti tek zaslugom Bečke škole. Jedan od prvih koji koristi te termine bio je Josef Kunz, koji ih je navjerojatnije i ″iskovao″. Prvi puta su termini objavljeni 1934. u članku i zatim u knjizi 1935. Dvije godine kasnije, Alfred Verdross koristi termine u istom smislu kao i Kunz, u svojoj knjizi o međunarodnom pravu. Negdje otprilike u isto vrijeme, R. Regout počinje također koristiti oba termina u svojoj knjizi o doktrini pravednog rata. Ipak ni jedan termin u tom razdoblju nije bio objavljen u nekim velikim publicističkim radovima niti se pojavio na nekim tečajevima o ratu i miru na Haškoj akademiji Međunarodnog zakona ili bilo kojoj drugoj akademiji.
Termini se masovno počinju koristiti nakon Drugog svjetskog rata, kada je Paul Guggenheim, učenik Bečke škole, koristio termine jus in bello i ad in bello u prvom velikom međunarodnom sporazumu u postratnom razdoblju. U radovima nastalim pod Guggenheimovim vodstvom, a koji su objavljeni 1956., Kotzsch ih uzima zdravo za gotovo, kao termine koji su u širokoj upotrebi. Kako i vidimo, neke ideje pravednog rata postojale su još u davna vremena, ali sama terminologija koja se danas koristi, javlja se relativno kasno, tek sredinom 20. stoljeća.
Jus ad bellum
Pravila jus ad bellum u prvom redu odnose se na vođe država. Budući da su političke vođe oni koji inauguriraju ratove, pokreću vojske, oni su odgovorni za jus ad bellum principe. Ako ne uspiju ili zakažu, tada su učinili ratni zločin. Prema riječima nürnberških tužitelja, agresivni vođa koji započne nepravedni rat počinio je zločin protiv mira. Ono što konstituira pravedni ili nepravedni rat određeno je pravilima jus ad bellum. Teorija pravednog rata nalaže da svaki rat, da bude opravdan, mora sadržati šest zahtjeva.
Pravedan i opravdan razlog
Ovo je najvažnije pravilo koje određuje sve ono što slijedi. Država može započeti napad samo zbog pravog razloga. Ovaj razlog uključuje: samoobranu od vanjskog napada, obrana drugih od istih događaja, zaštita nevinih od brutalnih, agresivnih državnih sustava. Moderni teoretičari pravednog rata govore o jednom razlogu, otporu protiv agresije. Agresija je upotreba naoružane sile i napad na nečija temeljna prava. Osnovna prava dvije vrste entiteta su ovdje na snazi: državna prava i prava njegovih vlastitih građana.
Internacionalno pravo potvrđuje da države imaju mnoga prava, prvenstveno ona što se tiču političke suverenosti i teritorijalnog integriteta. Primjer agresije je napad Njemačke na Poljsku 1939., i Iraka na Kuvait 1990., gdje je agresor koristio oružanu silu da svrgne njezinu vladu, da zauzme teritorij i uspostavi vlastitu vladavinu. Napadnuta država ima pravo na nasilan odgovor, na obranu, dapače njezina je dužnost da zaustavi nasilnog agresora. Možemo reći da država ima tu dužnost jer treba braniti prava vlastitog stanovništa, uostalom vlada je uspostavljena da osigura osnovna prava ljudi. Ako se država prama tome ravna, onda je ona legitimna; ako ne, onda država nema pravo ni razlog da postoji. S moralnog stajališta samo legitimne vlade imaju prava, uključujući i da idu u rat. Teorija legitimne vlade je nužna da bi imali temelje za teoriju pravednog rata, kao što je dobro primijetio Toma Akvinski. Ova veza s legitimnošću je konzistentna s perspektivom rat: nasilan sukob oko toga kako će se rukovoditi nekim područjem. Temeljeno na međunarodnom zakonu, čini se kako postoje tri osnovna kriterija za legitimnu vladu. Ako su svi uvjeti ispunjeni, država ima pravo na vladavinu i na vlastiti mir. Kao prvo, država je prepoznata kao legitimna od svojih ljudi i od međunarodne zajednice. Država, kao drugo, mora izbjegavati narušavanje prava drugih legitimnih država. Posebice, legitimne države ne vrše agresiju protiv drugih društva. I kao treće, legitimne države moraju napraviti svaki razumni napor da zadovolje ljudska prava vlastitih građana, naročito onih koji se tiču života i slobode. Države koje ne ispunjavaju te kriterije nemaju prava vladavine ili da idu u rat. O državama koje ispunjavaju te kriterije možemo govoriti kao o legitimnim državama ili kao minimalno pravednim.
Bitno je govoriti o tim pravima, jer ta prava daju državi moralnu legitimnost, pokazuju nam zašto je opravdano odgovoriti nasiljem na agresiju. Pravdu u civilnom ratu, gdje nema klasičnog prelaska granica, između zemalja, gdje se oko jedne države bore razne frakcije, također nam osvjetljavaju ta pravila. Pitanja, koja strana ima na sebi bar minimalnu pravdu, koja se strana brani, ili koja se nastoji osamostaliti, pomažu za koju se stranu treba opredijeliti.
Postavlja se i pitanje kako se koncepcija pravednog razloga slaže s naoružanom humanitarnom intervencijom. Kada država ne počini agresiju prelaska granice, nego se brutalno okrene protiv vlastitih ljudi, počinjava masakre protiv velikog broja svojih građana. Takvi događaji desili su se u Kambodži i Ugandi 1970-ih godina, Ruandi 1994. godine, u Srbiji i Kosovu 1998-1999. godine i u Sudanu/Darfuru od 2004 do danas. Naša definicija nam dozvoljava da interveniramo u ime žrtava, da napadnemo takav režim i svrgnemo ga s vlasti. Jer agresija se ne događa samo prelaskom granica, to je upotreba oružane sile protiv tuđih osnovnih ljudskih prava. Taj netko drugi može biti druga osoba (nasilan zločin), druga država (međunarodna ili vanjska agresija), mnogi ljudi unutar vlastite države (domaća ili unutarnja agresija). U svim tim slučajevima, agresor nema nikakva prava zbog kojih ga se ne smije napasti. Agresor ima dužnost da prestane s agresijom te da prihvati svaku kaznu koja mu se odredi zbog agresije. Ako se agresor ne zaustavi, posve je legitimno da se žrtve okrenu upotrebi sile da se zaštite, i svatko tko može pomoći žrtvama ovlašten je za upotrebu sile. Obično, u humanitarnim intervecijama, oružana sila međunarodne zajednice je od vitalne važnosti za efektivni otpor protiv agresora, jer je domaća populacija većinom u nemogućnosti ili bar u nepovoljnijem položaju od agresora. Teroristi također mogu izvršiti agresiju. Nema ništa da bi bilo isključeno, oni također mogu upotrijebiti oružanu silu u namjeri povređivanja nečiji tuđih prava. Nakon takve agresije, odrekli su se svih prava o nenapadanju. Teroristi čak u većini svojih djelovanja čine agresiju, jer terorizam je zapravo upotreba sporadičnog nasilja pravilno odabranog da se maksimizira efekt, naročito upotrebljen protiv civila, sa željom širenja straha među populacijim nadajući se da će strah ubrzati neke njihove političke ili druge zahtjeve. Al-qaida, teroristička skupina, 11. 9. 2001. g, očito je koristila oružanu silu da bi dobila kontrolu nad avionima koje je upotrijebila kao projektile protiv meta u Pentagonu i World Trade Centru. Takav čin agresije je bio akt protiv suverenosti i teritorijalnog integriteta američke države i napad na ljudska prava i živote stanovnika države. Kao takvi, naravno, ako su dobro istražene veze terorista i talibanskog režima u Afganistanu, obrana i napad na talibansku vladu je sasvim opravdan. Postoje mnogobrojne indikacije da je upravo ona sponzorirala teroriste s ljudstvom, novcem i sigurnim mjestom za prebivanje.
Vrlo važan čimbenik u slučaju opravdanog razloga, da bi bilo pravedno ići u rat, je to da se mora aktualizirati agresija, ili u nekim rijetkim slučajevima kada je dozvoljeno napasti da bi se spriječila sigurna agresija. Naravno, ne slažu se svi oko toga. Tvrdi se da je apsurdno kazniti nekoga za zločin koji tek treba biti učinjen. Neki se trude definirati izvanredne slučajeve: ozbiljnost očekivanog napada i agresije, vrsta i kvaliteta zahtjevanih dokaza, brzina kojom moramo odlučiti, i pitanje pravednosti i dužnosti da se zaštite ljudi. Ako se zna da se treba dogoditi užasan napad, treba se spremiti i okrenuti od obrane na napad. Napad je najbolja obrana. Zašto bi agresor bio u povoljnijem položaju od napadnutoga? Ali, to naravno povlači pitanje: možete li napasti prvi, da li ako koristite preventivni napad, niste agresor? Da li se može napad smatrati činom obrane od agresije? Međunarodni zakon, striktno zabranjuje preventivne napade osim ako nisu autorizirani od UN-vog Vijeća Sigurnosti. Ta pitanju su jako aktualna s obzirom na američki preventivni napad na Irak. Sjedinjene Američke Države se rukovode Nacionalnom sigurnosnom strategijom, pravom da udare prvi kao dio rata protiv terora. Mnoge druge države smatraju takvu odluku i strategiju iznimno kontroverznom.
Prava namjera
Država mora imati namjeru voditi rat samo zbog pravednog i opravdanog razloga. Imati pravi razlog da se krene u rat nije dovoljno: motivacija da se krene u rat mora biti i moralno prikladna. Drugi motivi, poput moći, ili otuđivanje zemlje, iracionalni poput etničke mržnje su isključeni. Samo prava namjera u sklopu opravdanog razloga moze priskrbiti ratu pravednost. Sa svakim drugim razlogom dolazi i do moralne pokvarenost. Međunarodni zakoni ne uključuju to pravilo, vjerojatno jer je teško dokazati državnu intenciju napada.
Legitiman autoritet i javna objava
Država može ići u rat samo ako je odluka donesena od legitimnog autoriteta, sukladno pravilnim procesom i donesena javno, sa saznanjem ljudi i neprijateljske države. Legitiman autoritet je obično specificiran u konstituciji te zemlje. Zemlje koje nemaju zahtjeve minimalne zakonitosti, nemaju ni legitimnost poći u rat.
Zadnja opcija
Države mogu krenuti u rat tek kada su iscrpile sve mirne alternative da bi riješile sukob, posebno pregovore na diplomatskoj razini. Kada netko želi objaviti rat, mora biti siguran da je to zadnje praktično i razumno rješenje da se efektivno odupre agresiji.
Vjerojatnost uspjeha
Država bolje da ne ulazi u rat ako nema mogućnosti da promijeni nadolazeću situaciju. Cilj je blokirati masivnu nasilu agresiju koja je neminovna. Međunarodni zakoni ne uključuju taj zahtjev, smatrajući ga razumnim i logičnim.
Proporcionalni zahtjevi