Španjolsko osvajanje Iberskog dijela Navare je započeo Ferdinand II. Aragonski (Ferdinand Katolički), a završio Karlo I. od Španjolske u nizu vojnih pohoda su razdoblju 1512. – 1524., dok je rat u Donjoj Navari trajao sve do 1528.

Ferdinand Katolički je 1512. bio i kralj Aragona i regent Kastilje. Kada je papa Julije II. proglasio Svetu ligu protiv Francuske krajem 1511., Navara je pokušala ostati neutralna. Ferdinand je to iskoristio kao izgovor za napad na Navaru, osvajivši je dok je njezin potencijalni zaštitnik Francuska bila opsjedana od strane Engleske, Venecije i Ferdinandovih talijanskih vojski.

Bilo je nekoliko pokušaja za oslobađanjem iberijske Navare od kastiljske vlasti nakon invazije (1512.), osobito neodlučni pokušaj rekonkviste godine 1516. i punopravni francusko-navareški pohod godine 1521. Svi su bili poraženi od Španjolaca, a sukobi su zaustavljeni na sjeveru Pirineja godine 1528., kada su se španjolski vojnici povukli iz onoga što je danas Donja Navara. Sporazumom iz Cambraia između Španjolske i Francuske 1529. Zapečaćena je podjela Navare duž Pireneja, dok je neovisna Kraljevina Navara preživjela u Donjoj Navari gdje su nastavili vladati nasljednici Albreta ujedinjeni sa svojom kneževinom Béarn, pokazujući bliske veze s Francuskom. Kraljevstvo se integriralo u Francusku godine 1620. (iako nominalno tek 1790. nakon francuske revolucije i ukidanja starih feudalnih entiteta). Pozadina

Navara je zaglibila u nestabilnosti oko prijestolja od sredine 15. stoljeća. Istodobno Navara je bila podijeljena na dvije glavne i zaraćene strane: na Beaumonte i Agramonte, s posljedicama kako unutar tako i izvan Navare te je podlijegala vanjskim uplitanjima.

Kad se Katarina I. od Navare udala za Ivana III. Albreta, mnogi u Navari su osporavali ovaj aranžman. Počevši 1474. kralj-pratitelj Kastilje, Ferdinand II. od Aragona pokrenuo je kombinaciju saveza i vojnih pritisaka s ciljem zauzdavanja susjednih kraljevstava, de facto pretvarajući Navaru godine 1476. u protektorat Kastilje. Međutim, sljedeće desetljeće, aragonski kralj i kraljica Izabela I. od Kastilje usmjerili su svoju vojnu inicijativu na definitivno pokoravanje Granade nakon desetogodišnjeg rata (1492.), tako da je Kastilja pripojila emirat i privela kraju rekonkvistu. Nakon pada Granade, pritisak na Navaru se intenzivirao.

Nakon smrti Izabele I. od Kastilje godine 1504., Ferdinand II. od Aragona neočekivano se oženio francuskom princezom Germaine od Foixa, kćeri potražitelja na prijestolje Navare, Ivana Foixa, vikonta od Narbonne, tako da je bilo koje od djece iz Ferdinandova braka moglo zahtijevati krunu Navare. Od godine 1507., s Ferdinandom opet u ulozi regenta Kastilje, prkosni grof od Lerína Louis Beaumont, Ferdinandov ključni saveznik u Navari, pobunio se, zajedno s drugim velikašima iz stranke Beaumont, ali kraljevska vlast – Katarina i Ivan III. – upozorila je Ferdinanda da ovaj put zahtjevi od grofa od Lerina ne će biti prihvaćeni. Nakon godine primirja, godine 1508. kruna je pokrenula ofenzivu da uguši grofov ustanak. Lerín je bio okupiran, a grof teško poražen. Monreal, G./Jimeno, R. :20 – 21

Navareške vlasti su se borile za postizanje diplomatske ravnotežu na dva fronta, ali su nepovoljni novi vjetrovi puhali i iz Francuske. Ferdinand i kralj Luj XII. su se slagali nakon Ferdinandove ženidbe s Germaine od Foix. Francuski kralj je vršio pritisak na Albretse da odustanu od svojih kneževina izvan Navare - Béarna, Bigorre, Foix, itd. - ali je naišao njihovo jako odbijanje. Godine 1507. Sabor Navare je imenovao diplomatsku radnu skupinu za Francusku na čelu s Juanom de Jaso - predsjednikom kraljevskog vijeća Navare i ocem sv. Franje Ksaverskog i biskupom od Lescara, ali su taj i drugi diplomatski pokušaji bili od slabe koristi. : 21 Luj XII. žudio je za teritorijima Albretsa i sazvao Sabor u Toulouseu, gdje su njegove ambicije uobličene u ukaz o zapljeni. Kada su Sabor Navare (tri države) i Béarna bili suočeni s mogućnošću francuskog osvajanja godine 1510., proglašena je vojna mobilizacija i izglasan je zakon o stvaranju Béarnsko-Navarske konfederacije osiguravajući trajnu zajedničku obranu odredba protiv bilo kakvih vanjskih napada. Ferdinand II. je čekao i gledao, zabilježio njihove strahove, i opet tražio saveznike za svoje planove u navareškoj stranci Beaumont stranci. : 21, 87

No, u ljeto 1510. međunarodnoj sceni izbio je oštar zaokret u talijanskim ratovima. Papa Julije II. bio je jedan od najambicioznijih papa tog doba. On je proglasio „Svetu ligu“ protiv Venecije godine 1508. i uspješno je porazio. Nekad saveznice Papinska država i Francuska ušle su međusobno u rat, a Julije II. proglasio novu „Svetu ligu“ protiv Francuske 4. kolovoza 1511. nakon stavljanja na stranu kralja Ferdinanda u francusko-španjolskoj borbi za vlast u Italiji. Navara se odbila pridružiti i zadržavala je neutralnost u drhtavoj ravnoteži. Međutim, Ferdinand II. je objavio rat Francuskoj u ožujku 1512. Samo mjesec dana kasnije, Gaston Foix je umro, pa je tako potpuni zahtjev za prekopirinejske teritorije Albretsa pao u ruke Ferdinandove supruge Germaine od Foixa.

Kralj Luj je tada počeo pokazivati pomirljivi ton s kraljicom Katarinom i kraljem Ivanom III., priznavajući odustajanje od svojih teritorijalnih zahtjeva. Katarina i Ivan III. nastavili su pregovore i s Ferdinandom, koji je ispreplitao prijedloge, pritiske i prijetnje sa stvarnom kretanju vojnika ispred vanjskih granica Navare. :. 23. veljače 1512. Ferdinand se udružio s Engleskom u pokretu koji je doveo do hitre vojne intervencije u francuskom kraljevskom teritoriju Guyenne, današnja regija Akvitanije, ali je jedva mogao prikriti svoje namjere da na neodređeno vrijeme zauzme nezgodno kraljevstvo za svoje ambicije. Bustillo Kastrexana, J.:. 18 Navareške vlasti su dogovarale obranu Navare, dok je Ferdinand osmišljavao plan napada na kraljevstvo, uključujući i propagandnu shemu u kojoj će Navara biti označena kao heretična zemlja papinskom bulom Julija II. : 23 U tu svrhu, kastiljanski diplomati su mjesecima pregovarali s Rimom.: 18

Kastiljsko-arangonska invazija iz 1512. Napad na Navaru

U lipnju 1512., nastala je napetost kad je Sveta Liga službeno zatražila slanje engleskih i kastiljanskih vojnika kroz Navaru u Francusku. Istodobno navareško diplomatsko izaslanstvo je poslano u Francusku održavši rundu pregovora s Lujom XII. koja je trajala mjesec dana, dok je Ferdinand prijetio da će prijeći granicu, ako se ne postigne sporazum. Razgovori su doveli do 4. Ugovora iz Bloisa 18. srpnja 1512., koji predviđa uzajamnu pomoć za održavanje neutralnosti Navare, a obraća i pozornost na predstojeću englesku prijetnju Francuskoj nakon iskrcavanja u Hondarribiji, Gipuskoa (na granici baskijskog teritorija podložnog feudalni Kruni Kastilje ) :. 23, 88-91 Sutradan je Ferdinand poslao svoje trupe preko granice Alave u Navaru, pod zapovjedništvom generala Don Fadriquea de Toleda, vojvode od Albe, koji je sudjelovao u osvajanju Granade (1492.) Međutim, do tog vremena gipuskoanske paravojske su provalile u Navaru sa sjeverozapada i zauzele Goizuetu, naselje i utvrdu na granici s Gipuskoom (10. srpnja 1512 ) :. 17

U nekoliko dana kastiljanski vojnici su napredovali bez otpora do periferija Pamplone, gdje je Ferdinandov saveznik grof Ivan Beaumont bio domaćin napadačkim vojnicima u svom utvrđenom dvorcu Arazuri. Jurišne trupe ekspedicije imale su 6.000 veterana, ali je cijela karavana uključujući zaštitnicu iznosila 15.000. Stanovništvo Pamplone nije prelazilo 10.000 stanovnika. Katarina i Ivan III. ostavio otišli su za Tudelu/Tuteru u potrazi za vojnicima među vjernim velikašima, ali su uspjeli dobiti samo 500 :. 18 Pod navalom daleko brojnije španjolske ekspedicije, lojalisti su skrenuli na istok do Lumbiera (Irunberri), i prema Donjoj Navari. Katarina, Ivan III. i njihovi vojnici povukli su se Orthez u Béarnu.

Obrambeni zidovi Pamplone bili su krhki, a opasnost od pljačke koju je proglasio vojvoda od Albe nadvila se nad gradom. S obzirom na povlačenje kraljevske obitelji u Lumbier, lokalne su se vlasti predale 25. srpnja 1512. Bez odgađanja, Kastilijanci su poslali glasnike po glavnim utvrdama diljem širom Navare sa zahtjevom da slijede taj primjer. Većina njih se predala, osim Amaiura (Baztan), Estelle-Lizarre, Tudele i St-Jean-Pied-de-Port. :21 - 22 Od vlasti u Pamploni se zahtijevala prisega na odanost Ferdinandu, ali su oni tvrdili da ne mogu mogli zato što su već prisegnuli na odanost kralju Ivanu III., svom prirodnom gospodaru koji je bio živ. Španjolski kralj je tvrdio da je on kralj Navare de jure propio(kasni kolovoz 1512.)

Tudela opet je bila pod opsadom i opirala se aragonskim pritiscima pod vodstvom Alfonsa od Aragona, nezakonitog sina Ferdinanda II., i nadbiskupa od Zaragoze, koji je zapovijedao vojskom od 3000 pješaka i 300 konjanika :. 29 Odlučna odanost lokalnih vlasti kruni Navare krunu nije mogao sakriti svoj nizak moral na račun Papina bule i beznadnost njihovog otpora. Predali su se 9. rujna 1512., kako bi se izbjegle daljnje pljačke i po gradu i uzaludno krvoproliće. Alfonso je prisegnuo taj dan da će poštovati navareške zakone po uputama svog oca Ferdinanda. :30 – 31

Do kraja kolovoza 1512. gotovo sva Iberijska Navara je bio pod španjolskim utjecajem. Vojvoda od Albe, zapovijedajući snagom od 3000 pješaka i 300 konjanika podržanih s 400 topnika, zauzeo je pirinejske doline Aezkoa, Salazar, i Roncal, a preuzeo je prelaze na sjeveru, zauzevši kapelu Roncevalles na iznenađenje i zapalivši selo. Kastilijske snage predvođene brigadirom Villalbom (ili knezom Martinom od Ursue Beaumont stranke, ovisno o izvorima) stigle su u St-Jean-Pied-de-Port 10. rujna 1512 samo da bi otkrile da je njegova posada pod knezom Miossensom (Albretom) bila napustila uporište :. 43 Nezadovoljne s preuzimanjem položaja i grada, kastiljanske snage su započele s pljačkom, paležom i širenjem terora po selima Donje Navare, taktikom koju je kastiljanski zapovjednik pokušao opravdati u svojim pismima. Katolička Crkva je, čini se, odobravala porobljavanja i ponižavanja navareških stanovnika.:44

Kastilijanci su zahtijevali podređivanje svih kneževa u Donjoj Navari (Ultrapuertos, Deça-Ports), dok je vojvoda od Albe naredio rušenje svih tornjeva u području. Voćnjaci u području St-Jean-Pied-de-Port ( Donibane Garazi) su posječeni, ostavljajući lokalno stanovništvo u borbi za opstanak :. 44. U tom trenutku, Ferdinand je zahtijevao kapitulaciju Katarine i Ivana III., ali je ponudio pregovare oko njihova zadržavanja na prijestolju, uz uvjet da pošalju svog nasljednika Henrika na odgoj na dvor Kastilije. Taj prijedlog je odbijen.

U međuvremenu francuska vojska je bila stacionirana u Bajoni (Guyenne) pazeći na moguće engleske ili kastiljske poteze na terenu. Ferdinand se još uvijek držao plana o napadu Guyenne, dom i Albretsovih posjeda i francuskih kraljevskih zemalja, ili barem Bajonu, stratešku luku za Navaru. Međutim, vrijeme je istjecalo za Kastilijance u Donjoj Navari, s nedostacima hrane, pomagala i u nepovoljnim vremenskim uvjetima. Nezadovoljni veterani u St-Jean-Pied-de-Port, njih oko 1000, su se pobunili, ali su uspjeli ispregovarati s vojvodom od Albe njihovo uklanjanje u manje neprijateljsku zaštitnicu od Burguia i Salazara i tako prekinuli pobunu. :. 47-48

Navareški protunapad minijatura|dvorac Xabier