Rudolfijev kit ili Sej-kit (Balaenoptera borealis) je kit usan i treći najveći brazdeni kit nakon plavog kita i kita perajara. Nastanjuje većinu oceana i obližnjih mora, te odabire najradije duboke vode daleko od obale. Zaobilazi polarne i tropske vode i djelomično zatvorena morska područja. Rudolfijev kit migrira godišnje od hladnijih voda ljeti do umjerenih i suptropskih voda.
Zna doseći veličinu i do 19,5 metara i težinu do 28 tona, te dnevno konzumira prosječno 900 kg hrana, uglavnom kopepoda, krila i zooplanktona. Među najbržim je kitovima, i zna dosegnuti brzinu od 50 km/h na kratko vrijeme. Ime ovog kita potječe od norveške riječi za norvešku ribu Pollachius koja se javlja u isto vrijeme godine kada i Rudolfijev kit.
Zbog rasprostranjenog kitolova u 19. i 20. stoljeću, kada je ulovljeno preko 255.000 kitova,Berzin, A. 2008. The Truth About Soviet Whaling (Marine Fisheries Review), str. 57–58. broj primjeraka Rudolfijevog kita je značajno smanjen te je danas međunarodno zaštićen, iako se ograničen broj lova odigrava zbog kontroverznog programa istraživanja kojeg provodi Japan. 2008. godine, stručnjaci su procijenili da je populacija ovog kita bila oko 80.000 primjeraka, tek trećina broja prije masovnog kitolova.NOAA, Office of Protected Resources - Sei whale.
Etimologija Rudolfijev kit duguje svoje englesko ime (Sei whale) norveškom nazivu za ribu Pollachius, bliskog rođaka bakalara. Ovi kitovi su se javljali u isto vrijeme kao i ta riba u blizini norveške obale, jer se oboje hrane planktonom. Njegovo latinsko ime je borealis, što znači "sjeverni". U Japanu, ovaj kit se zove iwashi kujira, ili sardinski kit.Omura, Hidero. "Review of the Occurrence of the Bryde's Whale in the Northwest Pacific". Rep. Int. Commn. (Posebno izdanje 1), 1977, str. 88-91. Također se katkad zove i manji kit perajar jer donekle podsjeća na tu vrstu kita. Američki prirodoslovac Roy Chapman Andrews usporedio je Rudolfijevog kita s gepardom, jer je sposoban postići veliku brzinu u moru na nekoliko stotina metara, ali "se ubrzo umori ako potjera predugo traje" i "nema snage ili izdržljivosti svojih većih rođaka".Andrews, Roy Chapman. 1916. Whale hunting with gun and camera; a naturalist's account of the modern shore-whaling industry, of whales and their habits, and of hunting experiences in various parts of the world. New York: D. Appleton and Co., str. 128.
Taksonomija 21. veljače 1819., kit od 9,8 metara se nasukao kraj Grömitza, u pokrajini Schleswig-Holstein. Švedsko-njemački prirodoslovac Karl Rudolphi ga je isprva identificirao kao Balaena rostrata (=Balaenoptera acutorostrata). 1823., francuski prirodoslovac Georges Cuvier opisao je Rudolphijev primjerak pod imenom "rorqual du Nord". 1828., Rene Lesson je preveo taj naziv u Balaenoptera borealis, na temelju Cuvierovog opisa Rudolphijeva primjerka i dijelom na ženki od 16,4 metara koja se nasukala na obali Francuske prethodne godine (koji je kasnije identificiran kao mladi kit perajar, Balaenoptera physalus). 1846., engleski zoolog John Edward Gray, ignorirajući Lessonov opis, nazvao je Rudolphijev primjerak Balaenoptera laticeps, nakon čega su se i drugi pridržavali toga.Gray, J. E. 1846. On the cetaceous animals. str. 1-53 u The zoology of the voyage of H.M.S. Erebus and Terror. Vol. 1. Mammalia, birds (J. Richardson and J. E. Gray, eds.). E. W. Jansen, London. 1865., britanski zoolog William Henry Flower nazvao je primjerak od 13,7 metara, koji je nabavljen iz Pekalongana, na sjevernoj obali Jave, Sibbaldius (=Balaenoptera) schlegelii — trebalo je sve do 1946. da ruski znanstvenik A.G. Tomilin stvori sinonime od vrsta S. schlegelii i B. borealis, te stvori podvrste B. b. schlegelii i B. b. borealis.Flower, W. H. 1865. Proc. of the Zool. Soc.1864:25:384-420.Perrin, William F., James G. Mead, Robert L. Brownell, Jr. "Review of the evidence used in the description of currently recognized cetacean subspecies". NOAA Technical Memorandum NMFS (prosinac 2009), str. 1-35. 1884. – 85., norveški znanstvenik G. A. Guldberg prvi je identificirao "sejhval" Finnmarka kao B. borealis.Guldberg, G.A. 1885. On the existence of a fourth species of the genus Balaenoptera. Journ. Anat. and Phys., vol. 19, str. 293-302.
Rudolfijev kit je brazdeni kit (rod Balaenopteridae), u koje spadaju i grbavi kit i plavi kit. Brazdeni kitovi potječu od norveške riječi røyrkval, što znači "brazdeni kit". Brazdeni kitovi razvili su se od kitova usana, od sredine miocena. Ipak, malo se zna o tome kada su se porodice i rodovi ovih kitova razdvojili jedno od drugih.
Dvije podvrste ovog kita su identificirane; sjeverni Rudolfijev kit (Balaenoptera borealis borealis) i južni Rudolfijev kit (Balaenoptera borealis schlegelii). Njihovi se dosezi ne poklapaju.
Opis Rudolfijev kit je treći najveći brazdeni kit, nakon plavog kita (koji zna težiti i do 180-200 tona) i kita perajara (koji zna težiti i od 70-77 tona). Na sjeveru Tihog oceana, odrasli mužjaci imaju prosječnu dužinu od 13,7 metara a odrasle ženke od oko 15 metara, dok na sjeveru Atlantika mužjaci imaju dužinu od 14 metara, a ženke od 14,5 metara. Na južnoj hemisferi dužine su im prosječno 14,5 i 15 metara.Evans, Peter G. H. (1987). The Natural History of Whales and Dolphins. Facts on File. Na sjevernoj hemisferi, mužjaci znaju doseći dužinu i do 17,1 metara a ženke i do 18,6 metara, dok na južnoj hemisferi mužjaci znaju doseći dužinu od 18,6 metara a ženke do 19,5 metara. Autentičnost jednog navodnog primjerka od 22 metra koji je ulovljen 80-ak kilometara sjeverozapadno od St. Kilda u srpnju 1911. je osporena.Skinner, J.D. and Christian T. Chimimba. (2006). The Mammals of the Southern African Sub-region. Cambridge University Press, Third Edition.Thompson, D’Arcy Wentworth. "On whales landed at the Scottish whaling stations, especially during the years 1908-1914 — Part VII. The sei-whale". The Scottish Naturalist, nos. 85-96 (1919), str. 37-46. Najveći priznati primjerci ulovljeni oko Islanda imali su 16,15 metara (ženka) i 14,6 metara (mužjak), a najveći ulovljeni oko Nove Škotske 15,8 metara (ženka) i 15,2 metara (mužjak).Mitchell, E.D. (1975). "Preliminary report on Nova Scotia fishery for sei whales (Balaenoptera borealis)". Reports of the International Whaling Commission 25: str. 218–225.Tamura et al. (2005). "Cruise report of the second phase of the Japanese Research Program under Special Permit in the Western North Pacific (JAPRN II) in 2005 – Offshore component". Rep. Int. Whal. Comn. 58, str. 1-52.Tamura et al. (2006). "Cruise report of the second phase of the Japanese Research Program under Special Permit in the Western North Pacific (JAPRN II) in 2006 (part I) – Offshore component". Rep. Int. Whal. Comn. 59, 1-26 Najveći primjerci osoblja povjerenstva Discovery bili su mužjak od 16,15 metara i ženka od 17,1 metara, koji su oboje ulovljeni u okolici Južne Georgije. Odrasli kitovi teže između 15 i 20 metričkih tona — trudna ženka od 16,4 metara, ulovljena kraj Natala 1966., težila je 37,75 metričkih tona (minus 6% gubitka tekućine prilikom vađenja).Lockyer, C. (1976). "Body weights of some species of large whales". J. Cons. int. Explor. Mer, 36 (3); 259-273. Ženke su značajno veće od mužjaka. Prilikom poroda, mladi kit dugačak je oko 4,4-4,5 metara.
Anatomija
Tijelo ovog kita je tamno sivkasto s bijelo-sivom bojom na trbuhu. Ima oko 32–60 brazda između peraja i pupka, zbog čega mu je povećanje usne šupljine tijekom hranjenja ograničen u usporedbi s drugim vrstama.Brodie P., Víkingsson G. (2009) "On the feeding mechanism of the sei whale (Balaenoptera borealis)". Journal of Northwest Atlantic Fishery Science 42: 49–54. Kljun mu je izdužen a peraje su mu relativno male, tek oko 9%–10% dužine tijela, te izdužene na rubovima. Ima jednu brazdu koja se proteže od kljuna do dišnog otvora koja je karakteristična brazdenim kitovima.
Koža kita je prekrivena rupama ili ranama, koje postanu bijeli ožiljci nakon što zacijele. Danas se zna da ih uzrokuje morski pas Isistius brasiliensis. Ima veliku leđnu peraju čija je visina oko 38–90 cm, a smještena je otprilike na dvije trećine tijela gledano od vrha kljuna.Matthews L.H. (1938). "The sei whale Balaenoptera borealis". Discovery Reports 17: 183–290. Izgled, pigmentacija i ožiljci leđne peraje iskorišteni su radi fotografske identifikacije u nekim istraživanjima. Rep je debeo a stražnja peraja je relativno mala u usporedbi s dužinom tijela.
Odrasle jedinke imaju 300–380 crnih usi na svakoj strani usta, koje su duge oko 80 cm. Svaka us je sastavljena od keratina, koji graniči s vrlo finom, kratkom bijelom čekinjom. Ove vrlo fine čekinje od 0,1 mm su najpouzdanije karakteristike koja razlikuju Rudolfijevog kita od drugih kitova.
Rudolfijev kit izgleda slično kao i drugi brazdeni kitovi. Veliki primjerci katkad se pomiješaju s kitom perajarom ako se ne uoči jasna asimetrična boja glave ovog potonjeg. Kit perajar ima čeljust koja je bijela na desnoj strani, a na lijevoj siva, te ima relativno ravni kljun.
Životni ciklus Rudolfijev kit uglavnom putuje sam ili u zajednici od najviše šest jedinki. Veće skupine mogu se pojaviti na područjima bogatim prehranom. Jako malo se zna o njihovoj društvenoj strukturi. Tijekom ljeta 1986., skupine od najmanje tri Rudolfijeva kita su promatrana u zaljevu Maine kako se "druže" – nasumično su se gibali, okretali i ostali na površini preko 10 minuta. Jedan kit bi uvijek napuštao skupinu tijekom takvih druženja.
Rudolfijev kit je među najbržim kitovima. Zna doseći brzinu i do 50 km/h na kraćim udaljenostima. Ipak, nije izniman ronilac, jer doseže plitka područja tek za pet do petnaest minuta. Između ronjenja, kit izlazi na površinu, te ga se može vidjeti u mirnim vodama. Za razliku od kita perajara, Rudolfijev kit ima tendenciju ne izroniti visoko iz vode nakon ronjenja, te uglavnom samo potone ispod površine. Dišni otvor i leđna peraja se pritom vide vrlo jasno. Stražnja peraja gotovo nikada ne izranja iz vode.
Prehrana
Ovaj kit se hrani filtriranjem hrane iz vode. Otvara usta, grabi veliku količinu morske vode s hranom, i onda filtrira vodu van kroz usi. Preostala hrana ostaje u ustima.
Rudolfijev kit se hrani u blizini površine oceana te konzumira prosječno oko 900 kg hrane dnevno. Za životinju njegove veličine, izvori hrane su mu netipično organizmi koji se nalaze blizu dna hranidbenog lanca: zooplankton i male ribe. Kitove sklonosti su utvrđene analizom želuca, izravnim promatranjem i ponašanjem prilikom prehrane, te analizom izmeta skupljenoga u njegovoj blizini, koji se javlja u obliku razvodnjenog smeđeg oblaka. Fekalije su skupljene u mrežama, te je potom iz njih odvojena DNA i individualno identificirana, te je potvređno podudaranje s poznatim vrstama. Ovaj kit se nadmeće za hranu s haringama, golemom psinom i pravim kitovima.
U sjevernom Atlantiku, hrani se kalanoidom – Calanus finmarchicus – a voli i kril, osobito Meganyctiphanes norvegica i Thysanoessa inermis. U sjevernom Tihom oceanu, hrani se zooplanktonom, osobito vrstama Neocalanus cristatus, N. plumchrus i Calanus pacificus, ali i Euphausia pacifica, E. similis, Thysanoessa inermis, T. longipes, T. gregaria i T. spinifera. Povremeno jede i veće organizme, kao što je japanska leteća hobotnica, Todarodes pacificus pacificus, i male ribe, kao što su inćuni (Engraulis japonicus i E. mordax), srdele (Sardinops sagax), Cololabis saira, Scomber japonicus i S. australasicus, Trachurus symmetricus i Sebastes jordani. Neke od ovih riba su komercijalno važne. U okolici Kalifornije, kitovi se hrane inćunima između lipnja i kolovota, te krilom (Euphausia pacifica) tijekom rujna i listopada. U južnoj hemisferi, poprimaju funkciju predatora i love manje ribe kao plijen: Neocalanus tonsus, Calanus simillimus, Drepanopus pectinatus, kao i Euphausia superba i Euphausia vallentini te rakušac Themisto gaudichaudii.
Razmnožavanje