Vaskularne biljke (traheofiti; lat. Tracheophyta) monofiletska su skupina kopnenih biljaka koju obilježavaju specijalizirana provodna tkiva — ksilem i floem — te dominantan i samostalan sporofit. U rangiranim klasifikacijama Tracheophyta se može tretirati kao divizija, dok je u filogenetskim sustavima često nerangirani kladus. ITIS je vodi kao diviziju unutar Embryophyta.ITIS, pristupljeno 8. rujna 2026.

Među živućim vaskularnim biljkama razlikuju se dvije velike evolucijske grane: likofiti i Euphyllophyta. Euphyllophyta se dalje dijele na paprati u suvremenom širokom smislu i sjemenjače. Paprati su, dakle, evolucijski bliže sjemenjačama nego likofitima.One thousand plant transcriptomes and the phylogenomics of green plants, pristupljeno 8. rujna 2026.

Opis Najvažnija značajka vaskularnih biljaka jest razvijen provodni sustav. Ksilem provodi vodu i mineralne tvari te sadržava lignificirane provodne elemente koji ujedno daju mehaničku čvrstoću biljci. Floem prenosi organske tvari nastale fotosintezom između različitih dijelova biljke. Razvoj tih tkiva omogućio je učinkovit unutarnji prijenos vode i hranjivih tvari te rast mnogo većih i složenijih biljnih tijela nego u većine nevaskularnih kopnenih biljaka.

U najvećeg dijela skupine tijelo je jasno razlučeno na korijen, stabljiku i listove, iako su u pojedinim evolucijskim linijama neki od tih organa naknadno reducirani ili izgubljeni. Korijenje ima korijensku kapu i provodna tkiva, dok stabljika povezuje korijenski i lisni sustav. Listovi su također prožeti provodnim snopovima. Kutikula i puči važni su za život na kopnu, ali ih ne treba navoditi kao isključivo obilježje traheofita jer su se odgovarajuće strukture pojavile već među ranijim kopnenim biljkama. Mobot, pristupljeno 8. rujna 2026.

Jedna od važnih razlika između dviju najstarijih živućih grana odnosi se na građu listova. Likofiti imaju likofile, tradicionalno zvane mikrofili, s jednostavnijom nervaturom, dok Euphyllophyta imaju eufile ili megafile, čija je evolucijska povijest povezana sa složenijim sustavom grananja i nervature.Leaf evolution: integrating phylogenetics, developmental dynamics, and genetic insights across land plants, pristupljeno 8. rujna 2026.

Životni ciklus Kao i druge kopnene biljke, vaskularne biljke imaju izmjenu haploidne gametofitske i diploidne sporofitske generacije. Za Tracheophyta je karakteristično da je sporofit dominantna, razgranata i fiziološki samostalna generacija. Gametofit je mnogo manji: u likofita i paprati može biti slobodnoživući, dok je kod sjemenjača snažno reduciran i razvija se unutar tkiva sporofita.

Likofiti i paprati razmnožavaju se sporama i nemaju sjeme. U sjemenjača su se razvili pelud, sjemeni zametak i sjeme, čime je razmnožavanje postalo mnogo manje ovisno o slobodnoj vodi nego u većine sporujućih vaskularnih biljaka.

Evolucija i fosilni zapis Suvremene filogenomske analize uglavnom podupiru briofite i traheofite kao dvije monofiletske sestrinske grane živućih kopnenih biljaka. Molekularne procjene smještaju njihovo početno razdvajanje mnogo dublje u prošlost, vjerojatno u kambrij, premda se jasan makrofosilni zapis vaskularnih biljaka pojavljuje znatno kasnije.Divergent evolutionary trajectories of bryophytes and tracheophytes from a complex common ancestor of land plants, pristupljeno 8. rujna 2026.

Rane vaskularne biljke pojavljuju se u fosilnom zapisu tijekom silura i devona, a u devonu slijedi njihova velika radijacija. Razvoj učinkovitog provodnog sustava, pravih korijena, listova i sve složenijeg grananja omogućio je nastanak visoke kopnene vegetacije i prvih šuma. Širenje vaskularnih biljaka snažno je utjecalo na nastanak tala, kemijsko trošenje stijena, kruženje ugljika i razvoj kopnenih ekosustava.The Silurian–Devonian terrestrial revolution: Diversity patterns and sampling bias of the vascular plant macrofossil record, pristupljeno 8. rujna 2026.

Prvo veliko razdvajanje među živućim traheofitima odvaja likofite od Euphyllophyta. Likofiti danas čine razmjerno malu skupinu, ali su njihovi izumrli drvoliki srodnici bili među dominantnim biljkama karbonskih močvarnih šuma. Euphyllophyta su se podijelile na paprati i sjemenjače, a upravo su se sjemenjače kasnije razvile u najraznolikiju i ekološki najdominantniju skupinu današnjih vaskularnih biljaka.

Sistematika i nazivlje Ime Tracheophyta prvi je uporabio Edgar W. Sinnott 1935. godine. Thomas Cavalier-Smith 1998. dao je latinsku dijagnozu koja je bila potrebna za valjanu objavu prema tadašnjim pravilima botaničke nomenklature, pa se ime u suvremenim bazama često navodi kao Tracheophyta Sinnott ex Cavalier-Smith, 1998. Cantino i suradnici 2007. također su formalno definirali Tracheophyta u okviru filogenetske nomenklature.Towards a phylogenetic nomenclature of Tracheophyta, pristupljeno 8. rujna 2026.

Rang skupine nije posvuda jednak. ITIS je tretira kao diviziju, dok je NCBI vodi bez formalnog ranga. Takve razlike ne znače da se izvori ne slažu o samom opsegu živućih vaskularnih biljaka, nego proizlaze iz različitog načina dodjeljivanja visokih taksonomskih rangova.

Glavne živuće skupine U rangiranoj hijerarhiji ITIS-a Tracheophyta imaju tri neposredne poddivizije: Poddivizija Lycopodiophytina; likofiti ili crvotočnice. Poddivizija Polypodiophytina; papratnjače Poddivizija Spermatophytina; sjemenjače

Njihov evolucijski odnos pojednostavljeno izgleda ovako: Tracheophyta → [likofiti + [paprati + sjemenjače]]. Unutarnja skupina paprati + sjemenjače naziva se Euphyllophyta.

„Pteridophyta” Tradicionalni naziv Pteridophyta okupljao je likofite i paprati zato što obje skupine imaju spore, a ne sjeme. Molekularna filogenetika pokazala je da takva skupina nije monofiletska: paprati su evolucijski bliže sjemenjačama nego likofitima. Zato se naziv „pteridofiti” još može rabiti kao praktičan zajednički izraz za likofite i paprati, ali ne kao prirodna grana ravnopravna sjemenjačama.Editorial: Biology, systematics, and evolution of ferns and lycophytes in the omics era, pristupljeno 8. rujna 2026.

Galerija

Izvori

Kategorija:Divizije kopnenih biljki Kategorija:Biljne divizije