mini|200px|desno|Oldovanski sjekači stari oko 1.7 milijuna godina iz nalazišta Hadar u Etiopiji. mini|200px|desno|Ašelejenski sjekač iz nalazišta Saint-Acheul, predgrađu Amiensa u sjevernoj Francuskoj. mini|200px|desno|Orinjasijenske oštrice. mini|200px|desno|Solitrejenski šiljci. mini|200px|desno|Izgled drevnog pluga. mini|200px|desno|Sibirski haski i danas svojim izgledom pokazuje srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, šiljaste i uspravne uši i četvrtasta građa tijela. mini|200px|desno|Izgled natufijenskih kamenih ručnih žrvanja za mljevenje žitarica. mini|desno|200px|Vučedolska golubica je nastala između 2800. i 2400. g. pr. Kr. mini|desno|200px|Rekonstrukcija bakrene sjekire Ledenog čovjeka (oko 3300. pr. Kr.). mini|desno|200px|Gospodarski temelj prvih civilizacija je novi oblik poljodjelstva, različit od neolitičkog poljodjelstva ili stočarstva, općenito putem umjetnoga navodnjavanja. 200px|mini|desno|Ljubljanski drveni kotač je najstariji drveni kotač s osovinom na svijetu i star je oko 5150 godina. mini|200px|desno|Brončano oružje i alat pronađeno u Rumunjskoj. mini|200px|desno|Piramide u Gizi. mini|200px|desno|Ramses II na bojnim kolima u bitci kod Kadeša. mini|desno|200px|Rekonstrukcija vodenice i vodeničkog kola koja se koristila u staroj Grčkoj, a izumljena je negdje između 3. i 1. stoljeća pr. Kr. Detaljni opis je napravio Vitruvije. mini|desno|200px|Arhimedov vijak. mini|desno|200px|Prikaz vodenog sata kojeg je napravio Ktesibije Aleksandrijski u 3. stoljeću pr. Kr. mini|desno|200px|Rimski vodovod (akvedukt) Pont du Gard (fr. za Most preko rijeke Gard) u Francuskoj je dio rimskog vodovoda koji je donosio vodu gradu Nimesu (Francuska), a sagrađen je 19. pr. Kr. mini|desno|200px|Pompejski mlin koji je koristio snagu životinja (obično magarac, povremeno i konj). mini|desno|200px|Starorimska dizalica Pentaspastos ("dizalica s pet kolotura") koja je mogla dizati teret do 450 kilograma. mini|desno|200px|Apijski put (latinski i talijanski: Via Appia) je jedan od najstarijih i strateški najvažnijih puteva koje je sagradila Rimska Republika. Spajao je Rim s Brindisijem u Apuliji, na jugoistoku Italije. desno|mini|200px|Model prvobitnog kompasa (sinan) iz dinastije Han (206. pr. Kr. – 220.) za koji se pretpostavlja da je napravljen od prirodnog magneta. mini|desno|200px|Zapredak (kukuljica) dudova svilca (Bombyx mori). mini|desno|200px|Kineski porculan iz 10. stoljeća. mini|desno|200px|Prikaz brodova iz vremena dinastije Han (219. pr. Kr. - 210. pr. Kr.). mini|desno|200px|Kineski zid kod Juyongguana. desno|mini|200px|Kineski abak ili računaljka. mini|desno|200px|Noria iz grada Hama u Siriji koja grabi vodu iz rijeke Orontes za navodnjavanje i vodovod. mini|desno|200px|Najvažniji doprinos muslimana tekstilnoj industriji bilo je širenje pamuka. mini|desno|200px|Merino ovca potječe iz Male Azije. mini|desno|200px|Vodeničko kolo promjera 13 metara. mini|desno|200px|Vjetrenjače La Mancha, Španjolska. mini|200px|desno|Stremen je bio jedan od ključnih izuma srednjeg vijeka. mini|200px|desno|Dvorac Trakošćan. mini|200px|desno|Potkivanje konja. mini|200px|desno|Konjska orma ili ovratnik je povećao učinkovitost konja pri vuči za četiri do pet puta. mini|200px|desno|Preša ili tijesak za vino je prvi primjer primjene pritiska na ravnu ploču. Ova konstrukcija je pomogla i u izradi tiskarskog stroja. mini|200px|desno|Drvorez iz 1568. prikazuje tiskarski stroj, gdje lijevi radnik izvlači otiskane papire, a desni stavlja tintu na blokove slova. Na ovaj način moglo se otiskati do 3600 stranica na dan. mini|desno|200px|Izum mehaničkog sata se pripisuje Christiaanu Huygensu, koji je za to razvio i formulu, te konstruirao prvi sat s njihalom. mini|200px|desno|Plitko ognjište je vrsta nekadašnje peći u kojoj se topila željezna ruda, korištenjem drvenog ugljena koji je reducirao željezove okside (uglavnom hematit) u željezo, a proizvod je bio spužvasto željezo, koje je bilo upotrebljivo tek nakon kovanja, a konačni proizvod je bio kovano željezo. mini|desno|200px|Prva visoka peć u Njemačkoj, koja je radila između 1150. i 1350. mini|desno|200px|Izgled malteške galije svojstvene za 16. stoljeće.
Povijest tehnologije je usko vezana uz povijest otkrića raznih alata i tehnika, a kako nijedno ljudsko društvo ne može opstati bez tehnologije, može se reći da je tehnologija stara koliko i samo ljudsko društvo. Bit čovjekova načina opstanka je izradba i korištenje alata, te kulturalno prenošenje tehnologije (tj. poduka novih naraštaja). Štoviše, izradba i uporaba alata dugo je smatrana osnovnom razlikom između nas i ostatka živoga svijeta. Prapovijesna tehnologija
Prapovijesna tehnologija je vezana uz prapovijest koje je najdulje razdoblje u prošlosti čovječanstva. Početak prapovijesti određuje se prvim nalaskom alata hominida (negdje oko 2.500.000 godina pr. Kr.), a kraj s početkom ljudske pismenosti (tj. najstarijim nalazima ljudske pismenosti) - oko 3500. godine pr. Kr. Prapovijest se dijeli na dva velika razdoblja – kameno doba i metalno doba. Kameno doba dijeli se na starije (paleolitik), srednje (mezolitik) i mlađe kameno doba (neolitik), a metalno doba na bakreno, brončano i željezno doba.
Tehnologija starijeg kamenog doba Korijen tehnologije je u biološkoj evoluciji, koja je čovjeku dala dva ključna alata: slobodne ruke sposobne za hvatanje i govor. Osim toga, alate koriste i neke životinje, a kulturalno prenošenje tog umijeća s naraštaja na naraštaj se povremeno javlja među majmunima, napose čovjekolikim. Premda je uporaba alata primijećena kod više vrsta životinja, najčešće se radi o instinktivnom ponašanju. No čimpanze u divljini ponekad love termite pomoću grančice koju pripremaju u tu svrhu ili razbijaju ljuske plodova kamenom. To ponašanje nije instinktivno, već ga majke prenose na mladunce podukom. Stoga se ono mora smatrati kulturnom pojavom, koja uz to ima i regionalno obilježje, jer je zamijećena samo kod nekih populacija. Čimpanze također posjeduju znanje o ljekovitim biljkama koje se prenosi podukom.
No važno je razlučiti uporabu alata od izradbe alata: neki se predmeti mogu koristiti kao alatke i prije nego što se alat počne namjenski izrađivati. Po svemu što znamo ljudi su jedina živa bića koja oblikuju alat za izradbu drugih alata. Nikad nije primijećena čimpanza koja namjerno lomi kamen, niti ih se uspjelo naučiti da to čine na način na koji su rani ljudi izrađivali kameni alat. Pokusi pokazuju da čimpanze mogu naučiti koristiti kamenu oštricu, ali ne posjeduju mentalne i anatomske sposobnosti potrebne za njenu izradbu. Tijekom jednog se je pokusa čimpanzu uspjelo naučiti da udaranjem kamena o kamen ili bacanjem kamena na tvrdi pod dobije oštri odbojak (tanji komadi kamena odbijeni od kamene jezgre), ali ju se nije uspjelo naučiti da uoči važnost kuta lomljenja u proizvodnji odbojaka. Zato su kamene jezgre od kojih je odbijala odbojke više sličile prirodno razlomljenim komadima kamena. Takvi pokusi navode na zaključak da su izrađivači ranoga kamenoga oruđa posjedovali spoznajne sposobnosti i razumijevanje tehničkih načela izradbe alata znatno veće od onih koje mogu razviti današnji čovjekoliki majmuni. Basalla, G.: "The Evolution of Technology", Cambridge University Press, Cambridge, 1988.
Vatra Korištenje vatre je pouzdano potvrđeno na nalazištima mlađim od 250 000 godina, ali se obično smatra da se je vatrom ovladalo mnogo ranije. Vjerojatno Homo erectus nije znao upaliti vatru, no znao je kako ju dugo održavati. Vatra ima ulogu pri pripremanju jela, ali od jednake je važnosti, a možda i veće, činjenica da ona oslobađa od hladnoće i mraka. Kontrola vatre je ključna nova tehnologija za čovječanstvo. Vatra daje toplinu. Ona omogućuje migracije u područja hladnije klime, otvara čovjeku za naseljavanje velika područja, inače negostoljubiva i nenaseljiva. Vatra daje umjetnu svjetlost. Proteže čovjekovu aktivnost u noć i na mračna mjesta poput spilja. Vatra nudi zaštitu od divljih životinja. Vatra omogućuje pripremu hrane, što skraćuje vrijeme i smanjuje napor potreban za jedenje i probavu. Vatrom se mogu otvrdnuti drveni alati. Vatra služi kao okupljalište, središte društvenih i kulturnih odnosa. Praktično poznavanje vatre dalo je čovjeku veći stupanj upravljanja nad prirodom. Tek oko 3000. pr. Kr. je ovladano pouzdanim tehnikama paljenja vatre (kremen, paljenje pomoću trenja drvaca vrtnjom).
Koža Od doba gornjeg paleolitika koža je imala golemu ulogu u drevnom gospodarstvu. Koža različitih stupnjeva tvrdoće i podatnosti je služila za mnoge svrhe za koje je kasnije korištena keramika ili tkanina. Paleolitički su ljudi koristili kože mrtvih životinja za odjeću i donekle za šatore i posude, ali ne znamo kad su ljudi naučili kako kožu obraditi tako da bude trajna – struganjem i kemijski. Postoje brojni ostaci strugača od kosti i kamena, ali je vjerojatno trebalo mnogo vremena da se nauči da je poželjno ostaviti samo središnji sloj, a maknuti gornji, s krznom ili runom, i donji, mast i meso. Vjerojatno je još više trebalo da se nauči kako očuvati takvu kožu. Donedavno su Eskimi dimili kože. Drugi postupci očuvanja su soljenje, sušenje na suncu. U drevnom Egiptu se rabilo štavljenje pomoću stipse, često u kombinaciji sa solju. Najvažniji postupak je koristio tanin i smatra se da potiče od namakanja koža u šumskim mlakama ili od navike bojenja biljem pomoću umakanja. Glavni je izvor bio hrastova kora ili hrastove šiške. Štavljenje se provodilo umakanjem koža u niz jama ili korita, prvo u najstariju, tj. najslabiju tekućinu. Proces je trajao više od godinu dana. Koža za đonove je udarana čekićem da bi bila trajnija, za odjeću impregnirana masnoćom dok je još vlažna. Janković, I. i I. Karavanić: "Osvit čovječanstva – Početci našega biološkog i kulturnog razvoja", Školska knjiga, Zagreb, 2009.
Tehnologija mlađeg kamenog doba Prijelaz sa skupljanja hrane na proizvodnju hrane je bio najveći napredak tehnologije, neki smatraju najvažniji uopće u povijesti. U područjima prikladnim samo za napasanje stoke dovela je do pastirskog nomadizma ili stočarstva; u drugim područjima je dovela do obrade zemlje i seoskog načina života, tj. stalnih naselja. Tako je počeo neolitik ili mlađe kameno doba. Neolitička je revolucija korjenito promijenila život ljudi, ali i njihovu okolinu. Taj novi način života u biti određuje čovjekov sustavni trud da promijeni okoliš odabranih biljaka i životinja s ciljem povećanja njihove produktivnosti i korisnosti. Neolitička društva, zasnovana na udomaćenim biljkama i životinjama, nastala su neovisno u različitim dijelovima svijeta nakon 8500. pr. Kr.: Bliski istok, Indija, Afrika, Sjeverna Azija, Jugoistočna Azija, Srednja i Južna Amerika.
Prije otprilike 10 000 godina došlo je do posljednje velike klimatske promjene, koja označava početak holocena ili odledbe. Dolazi do povlačenja leda na sadašnje pozicije, a razina mora je naglo narasla zbog otapanja ledenog pokrova i ledenjaka. Povećanje količine padalina pred početak holocena u ekvatorijalnim područjima promijenilo je narav velikih rijeka, porasla je količina vode u rijekama poput Nila, Konga i Nigera. Klimatske promjene su utjecale na floru i faunu. Tundre su postale šume, suha područja su postala savane. Mnogi veliki sisavci su izumrli, iz klimatskih i/ili kulturalnih razloga, a među njima i oni važni za čovjeka (poput mamuta). Neke su se čovjeku važne vrste povukle na sjever, skupa s tundrama. Ljudske su se zajednice morale prilagoditi tim promjenama u okolišu. Neke su slijedile uobičajenu lovinu, koja se selila na sjever, i tu su nastavile živjeti na tradicionalan način, zasnovan na lovu i ribolovu. To su prethodnici, premda vjerojatno ne i izravni predci, naroda poput Laponaca, Eskima i Samojeda. Druge skupine, prije svega one koje su živjele u umjerenim klimatskim predjelima, na područjima koja su sada prekrile šume, počele su se prilagođavati novom okolišu.