Zmija ima vrlo složenu simboliku s obzirom na to da je ona jedan od svjetski najstarijih i najraširenijih mitoloških simbola. U mitologiji, religiji, znanosti i literaturi diljem svijeta zmije, kao što ćemo vidjeti, simboliziraju plodnost, besmrtnost, obnavljanje, liječenje, ali i zlo. Međutim, isto tako, neki narodi su je štovali i kao boga. Nedavno arheološko otkriće najbolje nam može posvjedočiti koliko je čovjek svojom kulturom vezan uz zmiju. Naime, u maloj spilji u Botswani pronađeni su tragovi koji ukazuju na ritual prinošenja žrtve pitonu. Budući da su nalazi stari oko 70 000 godina, spomenuti ritual postaje najstarijim poznatim i dosad otkrivenim u ljudskoj povijesti, a zmiju čini prvim simbolom u kulturi čovjeka. mini|Vizija zmije u umjetnosti Maya.

U ljudskoj kulturi, stoga, od svih životinja zmija ima istaknuto i posebno mjesto. Ona se razlikuje od svih životinja isto kao i čovjek, ali na oprečan način. To hladno stvorenje bez dlake i bez perja smještamo na početak duge i mukotrpne geneze, a čovjek se, naprotiv, nalazi na kraju iste te geneze. U tom smislu čovjek i zmija su opreke, komplementi, suparnici. Prema toj analogiji, u čovjeku ima nešto od zmije, a osobito u onom njegovu dijelu što ga njegov razbor najmanje kontrolira. Ipak, upravo zbog te jednostavnosti, nema ničega običnijeg, jednostavnijeg i sablažnjivijeg za duh od zmije.

Zmija, inače, dijeli s lavom prvo mjesto u simbolici životinja. Njen lik oduvijek je korišten za prikazivanje i najboljeg i najgoreg: stvaranja, obnove i besmrtnosti, ali i dvoličnosti, apsolutnog zla i smrti. Zmija, ktonska životinja u pravom smislu riječi, gmiže po zemlji, krije se u njoj i izlazi iz nje bez upozorenja. U isti mah tvorac i uništavatelj, bilo da se zove Vasuki, Midgard, Quetzalcoatl, Piton ili Apofis, ona se u gotovo svim civilizacijama povezuje sa stvaranjem svijeta. Ta prvobitna zmija, koja u Indiji omogućava bućkanje mliječnoga mora iz kojega je nastao svijet, obavija se oko sebe da bi služila kao prijestolje Višnua, boga stvaranja. Kod Egipćana zmija Atum izranja iz prvobitnih voda da bi ispljunuo sve stvoreno. Prema Knjizi mrtvih, on kaže: „Ja sam ono što ostaje ... Svijet će se vratiti u kaos, u nerazlučeno, ja ću se tada preobratiti u zmiju kakvu ne poznaje niti jedan bog!“ Egipatski faraoni nosili su na glavi ureus ili „uspravnu kobru“, simbol besmrtnosti.

Gospodar životnog počela i svih snaga prirode (Stari bog) Zanimljivo je istaknuti da u svom lovačkom jeziku Pigmeji iz južnog Kameruna zmiju prikazuju crtom na zemlji. Upravo to značenje izgleda da imaju i neki grafiti iz paleolitskog razdoblja. Možemo istaknuti da oni zmiju svode na njezin prvotni, najjednostavniji izraz. Dakle, ona je samo crta, ali živa crta, apstrakcija, utjelovljena apstrakcija koja nema ni početka ni kraja. Stoga, udahne li joj se život, zmija može na se primiti sve predodžbe, svaki preobražaj čime ona postaje hijerofanija svete prirodnosti. I to ne u duhovnom smislu, već materijalnom. Jer, naime, hitra poput munje, vidljiva zmija uvijek izbija iz ustiju sjene, iz procijepa ili pukotine, da bi ispljunula smrt ili život, prije nego što će se vratiti u nevidljivo, podzemno ili donji svijet. Nadalje, zmija se igra spolom kao i svim oprekama. Žensko je i muško, blizanac u sebi samome, kao i toliki borci tvorci koji su uvijek jedinstveno iskonsko mnoštvo, neraščljanjivo iskonsko Nešto, koje se neprestance raspleće, iščezava i ponovno rađa.

mini|300px|Slika na kamenu s prikazom "Dugine Zmije" u tradiciji australskih Aboridžina.

Simbolizam zmije zapravo je povezan sa samom idejom života. Stoga, nije slučajno što su Kaldejci poznavali jednu riječ za „život“ i za „zmiju“. Usto, u arapskom riječ „al-ajje“ koristi se u značenju „zmija“, a „život“ je „al-ajat“. Presudno je istaknuti da je Al-ajj jedno od glavnih Božjih imena, a ne prevodi se kao „živ“, kako se to često čini, već kao „onaj koji oživljuje“, „onaj koji daje život“, to jest koji je samo počelo života. Prema tomu, vidljiva se zmija pojavljuje samo kao kratkotrajno utjelovljenje Velike nevidljive zmije, uzročne i izvanvremenske, gospodara životnog počela i svih snaga prirode. To je stari bog, prvi na kojeg nailazimo na početku svih kozmogeneza, prije nego što ga detroniziraju religije duha. On je ono što daje život i ono što ga održava. Na ljudskom planu on je dvostruki simbol duše i libida. Zmija je jedan od najvažnijih arhetipa ljudske duše. To je kundalini u tantrizmu, a nalazi se svijena podno kralježnice, dok na čakri stanja sna ona svojim ždrijelom zatvara kanal penisa. Kad se probudi, ta zmija sikti i ukrućuje se i dolazi do slijeda uzdizanja čakri: to je plima libida, obnovljeno očitovanje života.

Simbol plodnosti i seksualne želje Povijesno gledajući, zmije i guje predstavljale su plodnost i kreativnu životnu snagu. Kako zmije mijenjaju svoju kožu, one predstavlaju simbole ponovnog rođenja, transformacije, besmrtnosti i liječenja, o čemu će još biti riječi. Međutim, kao falički simbol, zmija je povezivana s božicom zemljom u plodonosnim obredima prvobitnog čovjeka. Možda bi tragove takvih obreda mogli pronaći u nekim kulturama gdje su zmije predstavljale simbole plodnosti. Na primjer, kod naroda Hopi u Sjevernoj Americi izvođen je godišnji ples zmije kako bi se proslavilo sjedinjenje Zmije Mladosti (Nebeski duh) i Zmije Djevojke (Podzemni duh) s ciljem obnove plodnosti Prirode. Tijekom plesa, žive zmije su sudjelovale u obredu da bi se na kraju plesa puštale u polja u nadi da će one pripomoći dobroj žetvi. Ples zmije je, dakle, molitva upućena duhovima oblaka, groma i munje, čime bi kiša mogla pasti na rastuće biljke.

Istaknuvši već spolnu dvoznačnost zmije, ona ponekad može simbolizirati istodobno maternicu i falus. To potvrđuje velik broj ikonografskih dokumenata, iz azijskog neolita i iz kultura američkih Indijanaca, gdje se tijelo zmije (isključivo faličko) ukrašava rombovima (simbolima vulve). Karekteristično je za matrijarhalna društva univerzalnost predaja po kojima je zmija „gospodar žena“, zbog toga što je gospodar plodnosti.

Zmiju često smatraju odgovornom i za menstruaciju, koja je posljedica njezina ugriza, s obzirom na to da je ona gospodar žena i plodnosti. Neki znanstvenici ukazuju na staro podrijetlo toga vjerovanja za koje se potvrda nalazi u zoroastrističkim legendama u vezi s Ahrimanom, prvim poznatim načelom zla i duhom tame u svijetu, i to legendama predmazdaističkog podrijetla. Nevjernost se smatrala grijehom za ženu, ali ništa nije rečeno o nevjeri muškarca. Brakolomstvo/preljub je ženu činio neodgovarajućom osobom za molitvu. Ona se mogla razvesti samo zbog preljuba. Menstruacija je činila ženu „nečistom“. A s obzirom na to da se „nečistoća“ smatrala Ahrimanovim djelom, menstruacija se tretirala poput „demonskog napada“ zbog kojeg je žena morala „pročistiti“ svoje tijelo tri puta neposvećenim bikovim urinom i vodom, što je bilo popraćeno molitvama. Slično vjerovanje susrećemo i u rabinskim predajama u kojima se menstruacija smatrala posljedicom odnosa Eve i zmije.

Zanimljivo je ovdje istaknuti da prema nekim znanstvenicima u Abrahamskim religijama – judaizmu, kršćanstvu i islamu – zmije predstavljaju seksualnu želju. Nadalje se ističe da prema rabinskoj tradiciji, u Edenskom vrtu, zmija predstavlja seksualnu želju. U hinduizmu kundalini – životna energija koja kao smotana zmija miruje na kraju kralježnice, a pobuđuje se jogom i oslobađanjem se postiže duhovno uzdizanje i mogućnost spasenja – namotana je zmija, rezidualna moć čiste želje.

Kozmičke zmije mini|Višnu tijekom odmora na Ananti-Šaši zajedno sa svojom pratiljom Lakšmi koja mu masira stopalo. S makrokozmičkog stajališta kundalini jest zmija ananta Šeša. U hinduskoj mitologiji za Gospoda Višnua je rečeno da je spavao dok je plutao na kozmičkim vodama na zmiji Šeši. U Puranama Šeša drži sve planete svemira na svojem oklopu i konstantno pjeva u slavu Višnua. Ona je ponekad opisivana kao „Ananta-Šeša“, što znači „Beskonačna Šeša“. U jednom poglavlju Purana, Šeša odriješuje planinu Mandaru kako bi se ona iskoristila kao motka za bućkanje Asuri i Devasu u njihovu pripravljanju oceana mlijeka na nebesima u želji da pripreme Somu (ili Amirtu), božanski eliksir besmrtnosti. Još je važno istaknuti da u hinduizmu zmija ananta Šeša svijena steže osnovicu osi svijeta. Pridružena Višnuu i Šivi, ananta simbolizira kružni proces širenja i ponovne resorpcije, ali kao čuvar nadira ona je nosač svijeta kojega postojanost osigurava. Nosači svijeta u drevnim mitologijama katkad su slonovi, bikovi, kornjače, krokodili, i tsl. Ali sve su to samo supstituti ili teriomorfni komplementi zmije u njezinoj prvobitnoj funkciji. Tako sanskrtska riječ „naga“ znači istodobno „slon“ i „zmija“. To se dade usporediti s podudarnošću zmije i tapira u predodžbi svijeta Maya Quiche. Vrlo se često te životinje moći prikazuju samo kao ralje na zmijskom tijelu, ili ih opet zmija nosi.

mini|Gnostički dragi kamen iz vremena rimske vlasti nad Egiptom (1. st.n.e.), s prikazom ouroborosa koji okružuje skarabeja i "voces magicae", znakove koji predstavljaju magične riječi.

Dva su načina održavanja svijeta uz pomoć zmije: bilo noseći, bilo obgrlivši stvorenje neprekinutim zagrljajem koji priječi da se dezintegrira. Isto čini i zmija koja grize vlastiti rep, a najpoznatija verzija takvog prikaza jest egipatsko-grčki Ouroboros. Vjeruje se da je on inspiriran Mliječnom stazom, s obzirom na to da neki drevni tekstovi opisuju zmiju svjetla koja prebiva na nebu, a ona je tada jasan i raširen simbol "Svega u Svemu“, sveukupnosti postojanja, beskonačnosti i cikličke prirode svemira. Stoga, u prikazu ouroborosa, okruženje zmijinim tijelom tu upotpunjuje središte, kako bi se sugeriralo samu ideju Boga prema tumačenju nekih znanstvenika. Ouroboros je, dakle, simbol objavljenja i cikličke resorpcije i stoga je on spolna jedinstvenost u sebi samoj, stalni samooploditelj, kako to pokazuje njegov u usta utaknuti rep. On je, konačno, kao što je istaknuto, neprestano preobražavanje smrti u život, zbog toga što njegovi zubi uštrcavaju otrov u vlastito tijelo. To jest, on je materijalna dijalektika života i smrti, smrti koja ozvire iz života i života koji izvire iz smrti. K tome, podsjećajući na sliku kruga, on je prije svega slika dinamike kruga, to jest prvi kotač, naoko nepomičan, jer se okreće samo oko sebe, ali čije je okretanje beskonačno s obzirom na to da se neprestance obnavlja iz sebe sama. Kao univerzalni životvorac, ouroboros nije samo pokretač života, on je isto tako i promotor trajnosti jer stvara vrijeme iz samog sebe, kao i život. Često ga prikazuju u obliku uvijena lanca, lanca što prikazuje niz sati. Budući da pokreće nebeska tijela, on je bez sumnje prvi lik, majka zodijaka. Ouroboros, stari simbol staroga, prirodnog Boga kojeg je detronizirao duh, ostaje i dalje veliko kozmografsko i geografsko božanstvo. Kao takav urezan je na rub svih prvih slika svijeta, poput onog iz diska iz Benina, bez sumnje najstarije imago mundi u Crnoj Africi – na kojoj svojom zavojitom linijom, udružujući suprotnosti, obuhvaća prvotne oceane, sred kojih pluta četvorina zemlje.

mini|Antonio del Pollaiuolo Heraklo i Lernejska Hidra (o. 1475.)