Veliki Poganac je naselje u sastavu Općine Rasinja, u Koprivničko-križevačkoj županiji.
Položaj Selo Veliki Poganac smješteno je na istočnim obroncima planine Kalnik, oko 6 km zračne linije od vrha. Asvaltnim cestama je povezano sa : Križevcima (22 km) na jugozapadu, Ludbregom (15 km) na sjeveru, Koprivnicom (25 km) na jugoistoku i Lepavinom gdje je željeznička stanica (7 km) na jugu. Na zapadnoj i južnoj strani dolinom ispod sela protiče potok Gliboki koji se ulijeva u rijeku Dravu na istoku. Selo je na laganoj kosini sjever-jug na 250 m nadmorske visine. Ispod sela su njive a ispod njih, uz potok, livade. Sve skupa je okruženo bjelogoričnom šumom sa sve četiri strane svijeta.
Povijest
Povijest sela može se podijeliti u 3 bitne vremenske cjeline: Postanak sela, Vrijeme Vojne krajine i Novo doba (od 1871. do današnjih dana). Tako će biti i prikazana u nastavku.
Postanak sela
Selo Veliki Poganac nastalo je 1598. godine, a sagradili su ga Srbi koje su austrougarske vojne vlasti dovele s turske granice iz Male Vlaške (područje turske Slavonije naseljeno pravoslavnim Srbima u drugoj polovini 16. stoljeća poznato kao Pakrački i Požeški sandžak) nakon jednog od brojnih upada habsburške vojske na tursko područje(Pavičić, Stjepan, "Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji", JAZU - knjiga 47 , Zagreb, 1953 str. 212). U proljeće 1598. doselilo se 500 Vlaha, za koje je kapetan Laibacher u travnju molio dozvolu za podizanje kaštela u Pogancu.Petrić, H. O iseljavanju Vlaškog stanovništva iz zapadnog Papuka, Ravne Gore i Psunja te susjednih područja krajem 16. i početkom 17. stoljeća // Zbornik Janković. vol.3, 3(2018.), str 44. To pravoslavno stanovništvo Turci su doveli na svoju granicu da služe kao graničari (neredovita vojska) uz određene privilegijeKlaić, Vjekoslav, "Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka 19. stoljeća - 4. doba (1527-1740)", UDK:94(497.5) “6/18, NSK, Zagreb 1980, Nakladni zavod Matice hrvatske. Nije moguće točno utvrditi odakle je porijeklo toga stanovništva ali prema tadašnjoj politici turskih vlasti i prema govoru kojim se koristi i danas, može se zaključiti da potiče iz istočnih i centralnih dijelova sadašnje BiH, Srbije i Crne Gore odnosno iz gornjeg toka rijeka Neretve, Vrbasa, Drine i Bosne. Te 1598. Godine je ovdje dovedeno 500 duša sa stokom i oskudnom imovinom koju su ponijeli sa sobom s turske granice. Križevački kapetan Lajbaher uz pomoć više vojne komande i Generala Siegfrieda Herbersteina, komandanta Varaždinskog generalata (Dr. Ivić, Aleksa, "Seoba Srba u Hrvatsku Slavoniju – prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 16. i 17 veka", Srpska manastirska štamparija, Sremski karlovci , 1909, str 542), uspio je osigurati dozvolu za to od Uprave Vojne krajine u Grazu te potreban građevinski materijal da se podigne obrambeni kaštel. Isto tako osigurana je i osnovna prehrana i sjeme za prvu godinu novih doseljenika. Novi su doseljenici prionuli na rad i uskoro je niknulo selo s obrambenim kaštelom na staroj srednjovjekovnoj cesti Rasinja – Apatovac – Glogovnica – KriževciPetrić, Hrvoje, "Antičke ceste i naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj", Obavijest (Hrvatsko arheološko društvo, 1983) – 26 (1994) , 1: str. 32-39, oko kilometar južno od sadašnjeg položaja sela.
Kao Vlaško naselje selo se spominje 1610, godine.Slukan Altić, M. Kartografski izvori za povijest etnokonfesionalnih odnosa na području Varaždinskog generalata i dijela Križevačke županije. // Podravina : časopis za multidisciplinarna istraživanja, Vol. 7 No. 13, 2008., str 43. Selo je dobilo ime Poganac (Poganez) po ugarskom vlastelinu Pogany de Cseb, čije je to zemljište bilo prije turskih osvajanja Slavonije a koje je kasnije želio vratiti natrag u svoje vlasništvoLopašić, Radoslav, "Spomenici hrvatske krajine", JAZU – Knjiga 1 od godine 1479-1610, Zagreb 1884. Novi doseljenici dobili su napismeno od vojnih vlasti da na novom teritoriju mogu ostati najmanje 10 godina bez poreza i drugih davanja uz obavezu vršenja vojne službe po potrebi Vojne krajine.S narodom je došao i pravoslavni sveštenik te je uskoro podignuta i drvena pravoslavna crkva. Nedaleko nove naseobine već je postojao Manastir Lepavina pa je sve pomoglo očuvanju narodnog i vjerskog identiteta naroda do današnjih dana. Osnovana je i crkvena parohija Poganac.Pokušaji prevođenja krajiškog pravoslavnog stanovništva na Uniju koji su se događali već od početka 18. stoljeća nisu uspjeli, što potvrđuje izvještaj komisije koja je u Varaždinskom generalatu utvrđivala stanje na terenu (Dr. Kašić, Lj. Dušan, "Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji", EUO, Zagreb, 2004, str. 39).
U više navrata od 1598. pa sve do sredine 17. stoljeća dolazili su novi srpski doseljenici na isti način. Tako su kasnije nastajala sela oko Poganca (Duga Rijeka, Mala Rijeka, Ribnjak, Velika Rasinica, Mala Rasinica, Prkos, Koprivnička Rijeka, Radeljevo selo, Ludbreški Ivanac, Veliki Grabičani) i ušla u parohiju Poganac. Kasnije u 17. stoljeću, doseljavanjem novih stanovnika na isti način 4 kilometra južnije nastalo je također selo Poganac jer se naseljavao posjed istog vlastelina. To novo selo su vlasti tada prozvale Malim Pogancem a prvotni Poganac je postao Veliki Poganac.
Vrijeme Vojne krajine
Život na Vojnoj krajini bio je težak i nesiguran. Turske čete često su upadale u Varaždinski generalat radi pljačke i stvaranja klime nemira radi daljnjih osvajanja (,Lopašić, Radoslav, "Spomenici hrvatske krajine", JAZU – Knjiga 2 od godine 1610-1693, Zagreb 1885 str 110). Graničari su vojnu službu ispočetka vršili na svom kaštelu a kasnije, nakon što je stradao od brojnih upada Turaka na pljačkaškim pohodima na Vojnu krajinu, u Križevačkoj ili Koprivničkoj tvrđavi ali i kod kuće kao zaštita od neprijatelja.
Tragovi kaštela vide se i danas a donedavno je u šumi iznad kaštela bio vidljiv šanac odakle su turski topovi sredinom 17. stoljeća gađali i razrušili kaštel. Probne iskopine na mjestu kaštela pokazale su da se radilo o lakim topovima (manje kugle) koji su se koristili za razbijanje manjih utvrda. Nađeni su ostaci keramike, građevnog materijala i strelica kakve su se koristile u to doba. Nakon uništenja kaštela selo i crkva su preseljeni na iskrčena područja oko kilometar sjevernije i dalje od glavne ceste. Preostali građevni materijali (kamen i drvo od uništenog kaštela) korišteni su za izgradnju crkve i sela na novom mjestu na kome je i danas.
Već prvih godina 17. stoljeća vlastelini Poganyi de Cseb i Dersfy kao i zagrebački Kaptol pokušali su preko kralja Matije (Gavrilović, Slavko, "Građa za istoriju Vojne granice, Knjiga III Varaždinski generalat (1595-1704)", SANU , Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda , knjiga XXXIX, Beograd, 2006) nove stanovnike pretvoriti u svoje kmetove sa svim obavezama ali vojne vlasti Varaždinskog generalata nisu to dopustile jer im je obrana od Turaka bila važnija (. Kasnije, 1630. godine stupio je na snagu Statuta Valachorum () kojim je potvrđeno da su krajišnici izuzeti od vlasti lokalnog plemstva. Statutom su definirana sva tri stupa vlasti u Varaždinskom generalatu: Zakonodavnu je vršio sam monarh Ferdinand II, sudska se vlast realizirala izborom sudskog vijeća koje se sastojalo od Vrhovnog sudije i osam sudija na razini svake Kapetanije a izvršnu vlast na prvoj razini provodili su seoski knezovi koje je biralo svako selo o Đurđevu svake godine. Na drugoj instanci sudske i izvršne vlasti zadnju riječ je imala Vojna uprava na čelu s Generalom i njemu podređenim kapetanima. Statutom se definiraju obaveze i prava krajišnika, način vršenja vlasti, način sudovanja, pravila trgovanja među krajišnicima, običajno pravo nasljeđivanja i drugo. Krajišnici još nisu vlasnici zemlje nego im je ona data u leno sve dok traje potreba vojne službe. Tek kasnije nakon ukidanja kmetstva 1848. i rasformiranja Vojne krajine 1871. Pogančani su postali vlasnici zemlje koju su čuvali.
Novo doba
Polovinom 19. stoljeća (1848. godine) Ban Josip Jelačić izdaje Proglas o ukinuću kmetstva. Do rasformiranja Vojne krajine dolazi 1871. godine a ubrzo nakon toga i do rasformiranja kućnih zadruga. Povećava se broj domaćinstava i selo se dalje razvija. U drugoj polovici 19. stoljeća otvara se pučka škola. Prvi svjetski rat se osjetio samo po nestašicama i mobilizaciji vojnih obveznika, nisu se na ovom području vodile nikakove bitke. Osnivanje nove države došlo je nakon rata a razvoj sela se nastavio dalje. Selo postaje bogatije, kao ispomoć na poljskim i drugim poslovima sve se više koriste radnici iz okolnih siromašnijih sela s puno stanovnika a malo kvalitetne zemlje. Koristi se i suvremena tehnologija za obavljanje pojedinih poslova. Javljaju se i prvi obrti pa između dva svjetska rata u selu radi trgovina mješovitom robom, stolar, postolar i sotlar.
Dolazi 2. svjetski rat i uspostava Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Već prvih dana NDH vlasti u cijelom kraju organiziraju preseljenje dijela stanovništva u Srbiju a ratne zarobljenike koji su uhvatili nakon kapitulacije Jugoslavenske vojske predaju okupatoru koji ih odvodi u zarobljeništvo. Počinje i prisilna mobilizacija mladih u domobrane ali bez oružja. Tijekom 1941. diže se ustanak i na Kalničkom području, dijelovi Kalničkog partizanskog odreda i drugih partizanskih jedinica NOV često su u selu a narod sa simpatijama gleda i sudjeluje u narodno-oslobodilačkom pokretu. Ustaše sve češće pokreću ofenzivu na Kalnik. U proljeće 1944. nakon jedne od ofenziva na Kalnik ustaše spaljuju selo i likvidiraju za odmazdu sve stanovništvo koje nije uspjelo pobjeći, većinom starce i bolesne. U jesen 1944. za vrijeme završnih operacija za oslobođenje zemlje organi narodne vlasti formiraju zbjeg kojim preseljavaju dio civilnog stanovništva u Mađarsku, na slobodnu teritoriju. Nakon oslobođenja, svi preživjeli vraćaju se u selo. Započinje obnova, koriste se i ratni zarobljenici, bivši njemački vojnici (zidari, tesari itd). U novoj državi u prva dva Petogodišnja plana selo je obnovljeno i djelomično se oporavilo do ratnih rana. Razvija se klima svekolike tolerancije i povjerenja, javlja se ponovo optimizam. Sve je više djece u kraju, 1961. se izgrađuje nova školska zgrada koja nosi ime 32. divizije NOV. Mogla je primiti svu djecu iz svih sela iz okolice koja od dolaska u ove krajeve predstavljaju cjelinu. Jedno vrijeme se nastava morala odvijati u 2 smjene, bila su dva peta razreda, A i B. Selo i ekonomski jača, ljudi ne napuštaju selo, opredjeljuju se za poljoprivredu. Mladi odlaze na školovanje u srednje škole i fakultete ali i ostaju u mjestima u kojima su se školovali. Kod kuće ostaju većinom stariji i rijetki mladi koji nisu odlučili nastaviti školovanje. I dalje se koristi najamna radna snaga iz sela šire okolice, neki odlučuju ostati u selu i osnovati domaćinstva uz pomoć domaćih ljudi.
Dolaze devedesete godine, početak raspada SFRJ. Nakon pobjede na višestranačkim izborima, nove hrvatske vlasti mijenjaju ustav i zakone. Stanovništvo osjeća strah i neizvjesnost za budućnost, vraćaju se slike iz 2. svjetskog rata i stradanja u tom ratu. Započinje ratno stanje, vojnim obveznicima prijeti mobilizacija. Radi svega toga ali i opće klime, cijele obitelji se sele u Srbiju tako da svoja imanja zamjenjuju s Hrvatima iz Srijema. Ostale obitelji ostaju u selu i u strahu prate što se događa. Nove vlasti imaju sluha za opće stanje i rade na zaštiti cijelog kraja od eventualnih incidenata koje bi mogli izazvati radikalni elementi iz okolnih hrvatskih sela. Rat završava bez borbenih djelovanja na teritoriju sela i uže okoline. Selo nastavlja preživljavati u novim uvjetima.
Stanovništvo Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u selu žive 234 stanovnika, pretežno srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti. Kretanje stanovništva prema popisima od 1732. do sada vidi se dolje. Priložene su 2 tablice iz 2 različita izvora.