Milano (talijanski izgovor: [miˈla(ː)no], zapadno lombardijski: Milan, engleski Milan, njemački Mailand) je grad u Italiji, glavni grad regije Lombardije i milanske Provincije. Grad naseljava oko 1,3 milijuna stanovnika, dok je gradsko područje peto najveće u Europskoj uniji s procijenjenim stanovništvom od 4,3 milijuna.Demographia: World Urban Areas Metropolitansko područje Milana, daleko najveće u Italiji, prema procjeni OECD-a sadrži 7,4 milijuna stanovnika. Grad je pod nazivom Mediolanum osnovao keltski narod Insubri. 222 pr. Kr. osvajaju ga Rimljani, te je grad postao vrlo uspješan pod Rimskim Imperijem. Kasnije su Milanom vladali obitelji Visconti i Sforza, Španjolci u 16. stoljeću i Austrijanci u 18. stoljeću. Godine 1796. Milano je osvojio Napoleon Bonaparte i ustanovio ga 1805. glavnim gradom Kraljevstva Italije. U doba Romantizma, Milano je bio važno kulturno središte Europe u kojem je djelovao niz umjetnika, skladatelja i značajnih književnih ličnosti. Za vrijeme drugog svjetskog rata, bio je teško pogođen savezničkim bombardiranjima, te je nakon njemačke okupacije 1943., postao središtem talijanskog otpora. Unatoč tome, Milano je doživio poratni ekonomski napredak, koji je privukao brojne imigrante s juga Italije i inozemstva.
Kao u međunarodnom i kozmopolitskom gradu, 13,9 % stanovništva je iz inozemstva. Milano, jedan je od najvećih europskih transportnih i industrijskih centara, i jedan od najznačajnijih poslovnih i financijskih središta Europske unije, s 26. najbogatijom gradskom ekonomijom prema kupovnoj moći, i BDP-om od 115 milijardi američkih dolara. Metropolitansko područje Milana ima 4. najveći europski BDP, s 241,2 milijarde eura 2004. Milano također ima jedan od najvećih BDP-a u Italiji po glavi stanovnika, od otprilike 35 137 eura, što je 161,6 % prosjeka u Europskoj uniji.
Milano je cijenjen kao svjetsko središte mode i dizajna, s velikim globalnim utjecajem u trgovini, industriji, glazbi, sportu, književnosti, umjetnosti i masovnim medijima, što gradu nosi status "Alfa globalnog grada". Lombardijski metropolis posebno je poznat po svojim modnim kućama i trgovinama, kao u čuvenoj ulici Montenapoleone, i Galeriji Viktora Emanuela (Galleria Vittorio Emanuele), koja se smatra najstarijim trgovačkim centrom u svijetu. Grad posjeduje bogato kulturno nasljeđe i jedinstveno kulinarstvo s brojnim čuvenim jelima, kao božićni kolač panettone, i risotto alla Milanese. Također, Milano je veoma poznat po glazbenoj, posebno opernoj, tradiciji, kao dom više značajnih skladatelja, (Giuseppe Verdi) i teatara (Teatro alla Scala). Milano je poznat i po nekoliko značajnih muzeja, sveučilišta, akademija, palača, crkava i biblioteka (Akademija Brera i Castello Sforzesco), i po dva slavna nogometna tima: Milan i Inter. Sve navedeno Milano čini jednom od najpopularnijih turističkih destinacija u Europi, s preko 1,9 milijuna posjetitelja 2008. U Milanu je 1906. održana Svjetska izložba, kojoj će grad ponovo biti domaćin 2015.
Stanovnici Milana nazivaju se u jednini "Milanese" (tal. množina Milanesi, ili neformalno Meneghini ili Ambrosiani). Građani Milana svoj grad ponekad nazivaju "Moralnim glavnim gradom" (Capitale morale).
Povijest Etimologija Riječ "Milano" vuče porijeklo od antičko latinskog naziva grada Mediolanum. Taj naziv nose neki Galsko-rimski lokaliteti u Francuskoj, kao Mediolanum Santonum (Saintes) i Mediolanum Aulercorum (Evreux) te naizgled sadrži kelski element -lan, koji znači zatvoreni ili omeđeni teritorij (izvor velške riječi "llan", znači svetilište ili crkva). Radi toga, Mediolanum može značiti središnje mjesto ili posebno svetilište određenog keltskog plemena.
Izvor naziva i divlje svinje kao simbola grada maštovito su opisani u djelu Emblemata (1584.) Andree Alciata, prema kojem je za vrijeme radova na podizanju prvih zidina grada iskopana upravo jedna od tih životinja, dok je etimologija naziva Mediolanum, protumačena kao "poluvuna",medius + lanum; "etimologija" Alciata je namjerno nategnuta.. Osnivanje Milana pripisuje se dvama keltskim narodima, Biturizima i Eduima, koji su na svojim simbolima isticali ovna i divlju svinju,Bituricis vervex, Heduis dat sucula signum. te je radi toga "simbol grada vunena divlja svinja, životinja dvostrukog oblika, s oštrom dlakom i mekanom vunom".Laniger huic signum sus est, animálque biforme, Acribus hinc setis, lanitio inde levi. Kao svoj izvor, Alciato navodi presvetog i učenog Ambrozija.
Njemački naziv Milana je Mailand, dok je na lokalnom zapadno lombardijskom dijalektu naziv grada Milán.
Rimsko doba lijevo|mini|180px|Ruševine carske palače u Milanu, Ovdje su Konstantin i Licinije objavili Milanski edikt. Oko 400. pr. Kr, keltski Insubri naselili su Milano i okolnu regiju. 222. pr. Kr, Rimljani su osvojili naselje, kojemu je dodijeljen naziv Mediolanum. Nakon nekoliko stoljeća rimske uprave, 293. godine, car Dioklecijan Milano je proglasio prijestolnicom Zapadnog Rimskog Carstva. Dioklecijan je odlučio ostati u prijestolnici Istočnog Rimskog Carstva Nikomediji, dok njegov suvladar Maksimijan u zapadnom. Maksimijan je izgradio nekoliko divovskih spomenika, kao veliki cirkus (470 x 85 metara), Thermae Erculee, veliki kompleks carskih palača i druge zgrade.
Milanskim ediktom 313. godine, car Konstantin I. zajamčio je kršćanima slobodu vjeroispovjesti. Grad su 402. opkolili Vizigoti, te je carska rezidencija preseljena u Ravennu. Pedeset godina kasnije, 452., Huni su opustošili grad. 539., Ostrogoti osvajaju i razaraju Milano za vrijeme takozvanog Gotskog rata protiv bizantskog cara Justinijana I. U ljeto 569., Langobardi (prema kojima je nazvana talijanska regija Lombardija) osvajaju Milano nadjačavši manju bizantsku vojsku u obrani grada. Neke od rimskih građevina ostale su u funkciji za vrijeme longobardske uprave.Vidi w:en:Versum de Mediolano civitate Milano se predao Francima 774., kada je Karlo Veliki, u potpuno neobičnoj odluci, uzeo naslov "Kralja Longobarda" (prije toga germanska kraljevstva često su međusobno se osvajala, ali nitko nije prihvatio naslov kralja drugog naroda). Željezna kruna Longobarda datira iz tog perioda. Kasnije, Milano je bio dijelom Svetog Rimskog Carstva.
Srednji vijek mini|180px|Biscione, grb obitelji Visconti, jedan od simbola Milana. Za vrijeme srednjeg vijeka, Milano je napredovao kao trgovačko središte radi dominatnog položaja nad bogatom ravnicom rijeke Po i putevima iz Italije preko Alpa. Osvajački rat Fridrika I. Barbarosse protiv lombardskih gradova doveo je do razaranja većine Milana 1162. Nakon osnivanja Lombardskog Saveza 1167., Milano je preuzeo vodeću ulogu u tom udruženju. Kao rezultat nezavisnosti koju su lombardijski gradovi dobili Konstantskim mirom 1183., Milano je postao vojvodstvom. 1208., Rambertino Buvalelli služio je kao gradski podestà, 1242. Luca Grimaldi, dok je 1282. tu dužnost obavljao Luchetto Gattilusio. Taj položaj mogao je biti vrlo opasan u nasilnom političkom životu srednjovjekovne komune: 1252. milaneski heretici ubili su crkvenog inkvizitora na riječnom prijelazu obližnjeg contada; ubojice su mitom si osigurale slobodu, te je u pratećoj pobuni podestà skoro linčovan. 1256., nadbiskup i vodeći plemići izbačeni su iz grada, 1259., članovi cehova izabrali su Martina della Torrea za Capitano del Popolo, koji je silom preuzeo grad. Vladao je diktatorski, izbacio neprijatelje, popločao ulice, prokopao kanale i uspješno oporezovao cijeli kraj.
Ipak, njegova vladavina dovela je milanesku riznicu do propasti; korištenjem često nemilosrdnih plaćeničkih jedinica dodatno je razgnjevilo narod, što je donijelo veću podršku Viscontima, tradicionalnim neprijateljima Della Torre.
Dana 22. lipnja 1262. papa Urban IV. postavio je Ottonea Viscontija za milanskog nadbiskupa, nasuprot kandidata obitelji Della Torre, Raimonda della Torre, tada biskupa Coma, koji je tada započeo širiti tvrdnje o bliskosti Viskontijevaca s hereticima Katarima, te ih optužio za veleizdaju. Viskontiji, koji su Della Torre optužili za iste zločine, prognani su iz Milana a njihova imovina je zaplijenjena. Prateći građanski rat, koji je trajao više od desetljeća. donio je još štete milanskoj populaciji i ekonomiji.
Ottone Visconti predvodio je 1263. protiv grada grupu prognanika, ali nakon godina rastućeg nasilja na svim stranama, konačno, poslije pobjede u bitci kod Desija 1277. osvojio je grad za svoju obitelj. Kuća Viskontija uspjela je zauvijek izbaciti obitelj Della Torre, vladajući gradom i svojim posjedom do 15. stoljeća.
Većina ranije povijesti Milana bila je priča o borbi između dvije političke frakcije - Gvelfa i Gibelina. U većini slučajeva Guelfi si bili uspješni u Milanu. Ipak, obitelj Visconti uspjela je domoći se vlasti (signoria) u Milanu, na temelju svog "Gibelinskog" prijateljstva s njemačkim carevima.Henry S. Lucas, The Renaissance and the Reformation (Harper & Bros.: New York, 1960) p. 37. 1395, jedan od njemačkih careva, Vaclav IV, uzdigao je Milano na razinu vojvodstva.Ibid., p. 38. Također 1395. Gian Galeazzo Visconti postao je milanski vojvoda. Gibelinska obitelj Visconti zadržala je vlast u Milanu stoljeće i pol, od početka 14. stoljeća do sredine 15. stoljeća.Robert S. Hoyt & Stanley Chodorow Europe in the Middle Ages (Harcourt, Brace & Jovanovich: New York, 1976) p. 614.
Renesansa lijevo|mini|150px|Castello Sforzesco, rezidencija obitelji Sforza. 1447. milanski vojvoda Filippo Maria Visconti, umro je bez muškog nasljednika, te je radi kraja Viscontijevske linije uspostavljena Zlatna Ambrozijanska Republika (Aurea Repubblica Ambrosiana), nazvana po Sv. Ambroziju, svecu zaštitniku Milana.Henry S. Lucas, The Renaissance and the Reformation p. 268. Obje frakcije, i Guelfi i Gibelini, zajedno su radile na ostvarenju Ambrozijanske Republike u Milanu. Ipak, republika je propala 1450. kada je Milano osvojio Francesco Sforza, iz obitelji Sforza, koji je Milano učinio jednim od vodećih gradova talijanske Renesanse.Ibid.
Periodi španjolske, francuske i austrijske dominacije mini|150px|Milano u 17. stoljeću. Francuski kralj Luj XII., prvi je 1492. položio pravo na vojvodstvo. U to doba, Milano su branili švicarski plaćenici. Nakon pobjede Lujevog nasljednika Franje I. nad Švicarcima u bitci kod Marignana, vojvodstvo je obećano francuskom kralju Franji I. Kada je 1525. Habsburgovac Karlo V. pobijedio Franju I. u bitci kod Pavije, sjeverna Italija, uključujući Milano, prešla je Habsburgovcima.John Lothrop Motley, The Rise of the Dutch Republic Vol. II (Harper Bros.: New York, 1855) p. 2. 1556., Karlo V. je abdicirao u korist svog sina Filipa II. i njegovog brata Ferdinanda I. Karlovi talijanski posjedi, među kojima i Milano, prešli su Filipu II. i španjolskoj liniji Habsburga, dok je Ferdinandova austrijska linija dinastije vladala Svetim Rimskih Carstvom.
Ipak, 1700. španjolska linija Habsburga je izumrla smrću Karla II. Nakon toga, 1701. započeo je rat za španjolsku baštinu s francuskom okupacijom svih španjolskih posjeda radi polaganja prava Filipa V. na francuski tron. 1706., Francuzi su poraženi u Ramilliesu i Torinu te su bili prisiljeni prepustiti sjevernu Italiju austrijskim Habsburzima. 1713., Utrechtskim mirom formalno je potvrđena austrijska suverenost nad većinom španjolskih posjeda u Italiji, uključujući Lombardiju i Milano.
Radi talijanske kuge 1629. – 1631. pomrlo je procijenjenih 60 000 ljudi od ukupnog stanovništva od 130 000. Taj slučaj smatra se jednom od posljednjih provala stoljetnih pandemija kuge koje su započele u 14. stoljeću.Cipolla, Carlo M. Fighting the Plague in Seventeenth Century Italy. Madison: University of Wisconsin Press, 1981.
19. stoljeće mini|150px|Milanski patrioti bore se protiv austrijskih trupa za vrijeme Pet dana Milana.