mini|upright=1.2|Kamen San Giorgio (Zečevo) iz Selca na otoku Bračumini|upright=1.2|Kamen Alkasin iz Radošića kraj Sinja Arhitektonski kamen je čvrsta nemetalna mineralna sirovina koja se koristi u arhitekturi (ili graditeljstvu) za uređivanje unutarnjih i vanjskih, vodoravnih ili uspravnih površina, ovisno o svojstvima i prohtjevima.
Petrološka klasifikacija kamena Stijene se mogu razmatrati s obzirom na fizička i kemijska svojstva, mineraloški sastav ili inženjersko-geološke značajke, te se s obzirom na ta svojstva radi podjela stijena. Glavna podjela koja se koristi u svim područjima je podjela temeljena na postanku stijena. Prema toj podjeli stijene se dijele u tri skupine: magmatske, sedimentne i metamorfne.Tišljar, Josip, Petrologija s osnovama mineralogije, Rudarsko-geološko-naftni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1999.
Komercijalna podjela kamena Klasifikacija kamena s obzirom na njegove primjene dijeli kamen u dvije skupine: tehnički građevni kamen i prirodni ili arhitektonsko-građevni kamen.
Tehnički građevni kamen Ovoj skupini pripadaju nemetalne mineralne sirovine koje se miniraju, eksploatiraju i koriste kao drobljeni kamen kod izgradnje i održavanja cesta, kamena sitnež za izradu bitumeniziranog materijala na cestama, lomljeni kameni agregat za izradu betona, tucanik za izradu zastora željezničkih pruga, lomljeni kamen za zidanje te kao sirovina za proizvodnju raznih drugih građevinskih materijala, poput veziva i termoizolacijskih materijala. Također, u ovu skupinu se svrstavaju i pijesak i šljunak kao neki od temeljnih građevinskih materijala.Dunda, Siniša, Kujundžić, Trpimir, Globan, Mladen, Matošin, Veran, Eksploatacija i obrada arhitektonsko-građevnog kamena, Rudarsko-geološko-naftni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2003.
Prema mineraloškom i petrografskom sastavu tehnički građevni kamen dijeli se u dvije grupe: silikatni i karbonatni kamen. U grupu silikatnih kamena pripada tehnički građevni kamen koji se eksploatira u magmatskim i metamorfnim ležištima silikatnog sastava, dok se karbonatni kamen eksploatira u sedimentnim i metamorfnim ležištima karbonatnog sastava.Tomašić, Ivan, Tehnička petrografija 1:Skripta za studente geologije, Rudarsko-geološko-naftni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006.
Arhitektonski kamen Arhitektonski kamen se, poput tehničkog građevnog kamena, dijeli prema mineraloškom i petrografskom sastavu u dvije grupe: silikatni i karbonatni kamen. Danas se ova klasifikacija na svjetskom tržištu gotovo i ne koristi, već se arhitektonski kamen dijeli prema segmentu tržišta. Silikatni kamen magmatskog je i metamorfnog porijekla, a na komercijalnom se tržištu pojavljuje pod nazivom graniti. U ovu skupinu pripadaju stijene poput petroloških granita, diorita, gnajsa i kvarcita. Neke stijene sedimentnog i metamorfnog podrijetla, poput vapnenaca, dolomita, travertina te kalcitnih i dolomitnih mramora, na komercijalnom tržištu pojavljuju se pod nazivom mramori. Dakle, komercijalnu podjelu arhitektonskog kamena predstavljaju graniti i mramori.
U skupinu granita pripadaju sve izrazito tvrde stijene silikatnog porijekla, za čiju se obradu koristi tehnologija obrade granita. Zajedničko svojstvo im je visoka trajnost i nepromjenjivost izgleda, čak i obojenih inačica koje sadrže stabilne prirodne pigmente. Graniti se odlikuju i visokom izdržljivošću na opterećenja, te se stoga često koriste u različitim konstrukcijama u interijeru i eksterijeru, bez obzira na intenzitet opterećenja. Najčešće se graniti glačaju i poliraju do visokog sjaja, ali površine im se mogu obraditi i na druge načine, ovisno o njihovoj primjeni i estetskim željama pojedinaca. Zbog kvalitetnih fizičko-mehaničkih svojstava, primjena granita je vrlo raširena.
Pod pojmom mramori obuhvaćaju se sve stijene karbonatnog sastava, bez obzira na genezu, kako sedimentne stijene (vapnence i dolomite), tako i mramore u petrološkom smislu, dakle metamorfne stijene. Ova skupina objedinjuje kategorije tvrdih i srednje tvrdih karbonatnih, kalcitnih i dolomitnih stijena, sedimentnog i metamorfnog postanka. Naime, mramor je produkt sedimentnih stijena koje sadrže značajan udio kalcijevog karbonata (CaCO3). Tijekom procesa metamorfoze amorfne kalcitne molekule tvore kristale i potpuno nove vrste stijena, pri čemu fosilni ostaci, slojevitost i dekorativni elementi (žilne inkluzije vidljive na površini kamena) potpuno nestaju. Glavna boja prelazi u bijelu s obojanim crtama (žicama) druge boje. Ishodišne stijene mramora prilično se jednostavno i dobro obrađuju tehnologijom obrade mramora, za razliku od ishodišnih stijena granita, kod čije su obrade potrebna veća ulaganja truda i znanja, ali i ulaganja u financijskom pogledu. Nije slučajnost da je obrada mramora jednostavnija od obrade granita. Naime, građa mramora je jednostavnija, te se stoga i puno lakše i brže troši od granita. Također, u obzir treba uzeti i fizičko-mehanička svojstva koja definiraju primjenu mramora. Mramori su nepostojani prema djelovanju atmosferilija, pokazuju brojna oštećenja u područjima hladnih i vlažnih klima, u područjima smrzavanja, a posebno u uvjetima kiselih kiša u urbanim sredinama, te u područjima gdje je zimi potrebno posipavanje solju za sprječavanje zaleđivanja. Slojevitost i dekorativni elementi, kao i sjaj, potpuno nestaju kod obrade i glačanja, a stalnost boje ovisi o stabilnosti prirodnog pigmenta. Uz gubitak boje, kod mramora je posebno izraženo izbljeđivanje, različitog intenziteta i brzine. Ovaj kamen se zbog svih navedenih svojstava koristi najčešće u interijeru, iako njegova upotreba u eksterijeru, posebice kod oblaganja fasada na zgradama, nije zanemariva. Naime, iako se zbog veće trajnosti u eksterijeru češće koriste graniti, ponekad se zbog estetske funkcije, ali i zbog nižih troškova, ipak odabiru mramori.
Svojstva kamena Glavna fizička i mehanička svojstva kamena su njegova boja, gustoća, prostorna masa, poroznost, voda koja se nalazi u kamenu i upijanje vode. Ta svojstva definiraju kvalitetu kamena i određuju njegovu upotrebu ovisno o funkciji prostora ili objekta za koji se kamen koristi.
Boja Boja je najčešće prvo svojstvo koje se zapazi kod promatranja arhitektonskog kamena te je jedan od glavnih estetskih čimbenika pri odabiru željenog kamena. Boja kamena ovisi o boji dominantnih minerala, njihovom prostornom rasporedu i veličini zrna, te udjelu prirodnih pigmenata. Zbog toga je često potrebno promatrati kamen u njegovom presjeku, ili ga smrviti u prah kako bi otkrili njegovu pravu boju.
Gustoća Gustoća kamena predstavlja omjer mase čvrste faze kamena i njegova volumena pri određenoj temperaturi i tlaku. Najčešće se izražava u g/cm3 ili kg/m3. Gustoća kamena ovisi o kemijskom sastavu i strukturi pojedinih minerala. Gustoća će biti veća što je veći atomski broj elemenata koji izgrađuju mineral i što je gušće slaganje materijalnih čestica. Zbog toga kristali nekog minerala imaju veću gustoću od njegove amorfne modifikacije. Tako relativna gustoća kvarca iznosi 2,65, dok gustoća amorfnog kvarca iznosi 2,23.
Prostorna masa Prostorna masa predstavlja omjer mase čvrste faze prema ukupnom obujmu uzorka kamena, uključujući pore i šupljine. Određena je mineralnim sastavom kamena i udjelom šupljina. Ako su šupljine u kamenu izolirane, to predstavlja povoljno fizičko svojstvo. Prostorna masa genetska je značajka kamena te je uzrokovana različitim genetskim, dijagenetskim i postdijagenetskim procesima koji djeluju na kamen. Uvijek je manja od gustoće kamena.
Poroznost Trajnost poroznih kamena čvrsto je povezana s njihovom poroznom strukturom, na koju mogu djelovati vanjski čimbenici poput atmosferilija, ali i neki drugi antropogeni čimbenici. Kako bi karakterizirali materijale i razumjeli mehanizam njihovih alteracija, nužno je promatrati i mjeriti strukture pora korištenih materijala. Prikryl, Richard, Dimension Stone-New Perspectives for Traditional Building Material, Taylor & Francis Group plc., london, 2004.
Struktura poroznih kamena često je opisana kao kaotična, iako je direktno uvjetovana postankom stijene (primarna poroznost), preslagivanjem čestica nakon postanka stijene (sekundarna poroznost), i razarajućim procesima koji djeluju na stijenu nakon njenog nastanka. Trošenje i razaranje materijala uzrokovano je kombiniranim djelovanjem kemijskog trošenja i mehaničkog naprezanja. Pore u kamenu su glavna mjesta gdje se odvijaju štetni procesi uzrokovani djelovanjem atmosferilija, smrzavanjem i odmrzavanjem te štetnim djelovanjem okoliša. Zbog toga je potrebno pozorno promatrati poroznost kamena pri odabiru kod različitih konstrukcija. Djelovanje mraza ili kristalizacija soli direktno su povezane s mjestima u kamenu gdje postoje pore, dok na ta mjesta mehanički procesi djeluju indirektno, stvarajući mikropukotine i pukotine.
Sadržaj vode Minerali u kamenu, a time i kamen, sadrže vodu koja može biti različitog porijekla i u različitim oblicima ispunjavati kamen na različitim mjestima u njegovoj strukturnoj gradi. Ona može imati negativan, ali i pozitivan utjecaj na kamen. Razlikujemo kemijski i fizički vezanu vodu te slobodnu vodu.
Upijanje vode Upijanje vode je sposobnost kamena da pod određenim uvjetima, u izravnom dodiru s vodom, primi i zadrži određenu količinu vode. Ovo je važno svojstvo kamena, posebno kod kamena koji ima upijanje vlage veće od 0,5% mase. Upijanjem vode dolazi do razmekšavanja kamena, a smanjuje se i njegova tlačna čvrstoća. Maksimalna količina vode koju kamen može upiti predstavlja ukupnu, vezanu, kapilarnu i gravitacijsku vodu. Upijanje vode kvantitativno se izražava omjerom mase vode koju kamen upije pri određenoj temperaturi i atmosferskom tlaku, i mase suhog kamena.Tomašić, Ivan, Lukić, Dražen, Peček, Nataša, Kršinić, Ana, Važnost ispitivanja upojnosti prirodnog kamena: Izvorni znanstveni članak, Zagreb, 2009. Kamen se prema upijanju vode svrstava u sedam kategorija, prema sljedećoj tablici +Kategorije kamena s obzirom na postotak upijene vode KATEGORIJA KAMENA UPIJENA VODA (% mase) vrlo malo <0,5 malo 0,5-1 umjereno 1-2,5 osjetno 2,5-5 veliko 5-15 vrlo veliko 15-30 iznimno veliko >30
Arhitektonski kamen u Hrvatskoj U Hrvatskoj se danas u komercijalne svrhe eksploatira gotovo isključivo kamen sedimentnog porijekla. Najčešće su to različiti tipovi vapnenaca i karbonatni klastiti kredne, a rjeđe jurske i paleogenske starosti. Dakle, prevladava eksploatacija komercijalnog mramora, dok od kamenoloma stijena silikatnog sastava treba spomenuti Fužinski Benkovac, u kojem se eksploatiraju andeziti u svrhu tehničkog građevnog kamena.Jovičić,1994. Treba napomenuti da u Hrvatskoj također nema ležišta mramora u petrološkom smislu. Hrvatska se na temelju svoje geološke različitosti može podijeliti u 5 regija: Sjeverozapadna Hrvatska, Sjeveroistočna Hrvatska, Ličko-velebitska regija, Istra, i Dalmacija.
Sjeverozapadna Hrvatska Miocenski vapnenci prevladavaju u Hrvatskom zagorju i Medvednici, a trijaski vapnenci u Samoborskom gorju. Zbog poremećenosti građe starijih stijena, kamenolomi arhitektonsko-građevnog kamena bili su smješteni u mlađim tercijarnim sedimentima. Upravo u tim sedimentima eksploatiran je mekani i porozni vapnenac vinicit kraj Vinice, zapadno od Varaždina. Uz vinicit, vrlo značajan kamen za ovo područje je najpoznatiji zagrebački arhitektonsko-građevni kamen litotamnijski vapnenac ili litavac. To su badenske naslage debljine i do 40 metara. Stijene su žućkastosive boje i bogate su fosilima algi, školjkaša i ježinaca, a naziv su dobile po obilju skeleta algi Lithothamnium.Marković, Stjepan, Hrvatske mineralne sirovine, Hrvatski geološki institut, Zagreb, 2002.