Rat u istočnoj Ukrajini (ukr. Війна на сході України) ili ranije Oružani sukob na istoku Ukrajine (rus. "Вооружённый конфликт на востоке Украины") je oružani sukob koji se od proljeća 2014. u istočnim područjima Ukrajine vodi između ukrajinskih vojnih i paravojnih formacija na jednoj, te proruskih separatističkih paravojnih postrojba samoproglašene Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike na drugoj strani, u početku predvođene ruskim državljaninom Igorom Strelkovom. Proruski pobunjenici primaju presudno važnu podršku Rusije, a Rusija 2019. godine omogućuje tamošnjim stanovnicima da postanu ruski državljani, te sredinom iste godine rusku putovnicu navodno dobiva njih oko 1500 svakog tjedna.

Dio ukrajinskog državnog teritorija je pod kontrolom proruskih snaga, koje prema procjenama ukrajinskih vlasti broje krajem 2017. godine 40 000 lokalnih separatista uz krucijalno važnu podršku 6000ruskih vojnika.

Prema pojedinim međunarodnim institucijama, u Ukrajini je tijekom 2014. i 2015. poginulo najmanje 2.000 ruskih vojnika odnosno 3.177 ruskih državljana. Ruske vlasti tvrde da je riječ o građanskom ratu u Ukrajini, ali zapravo ne skrivaju svoju presudno važnu potporu pobunjenicima, izuzev što ondje nema ruskih vojnika koji bi nosili službena obilježja ruskih vojnih snaga. Tvrdi se da je u Ukrajini samo tijekom 2016. ostalo stacionirano gotovo 10 tisuća ruskih vojnika.

Najintenzivniji dio rata je okončan u rujnu 2014. godine, od kada se izmijenjuju primirja i razdoblja sukoba. Do sredine 2018. godine izginulo je u ratnim zbivanjima oko 10 i pol tisuća ljudi.

Do sukoba je došlo nekoliko mjeseci nakon što je na tzv. euromajdanskim protestima svrgnut dotadašnji proruski predsjednik Viktor Janukovič te uspostavljena nova prozapadna i proeuropska vlada na čelu s predsjednikom Oleksandrom Turčinovim i Arsenij Jacenjukom. Nakon ruske aneksije Krima, u dijelovima istočne Ukrajine uz pomoć ruske vojske počeli su se formirati paralelni organi vlasti s vlastitim naoružanim milicijama. Građani su u početku bili sudržani bez obzira na to što su novu ukrajinsku vlast smatrali nelegitimnom. Naoružane proruske skupine u početku su organizirali i vodili ruski državljani Igor Strelkov, Aleksandar Borodaj, Igor Bezler, Aleksandar Možajev Babaj, Valerij Motorola, Aleksej Karjakin i drugi.

Sukob je formalno započeo 7. travnja kada je Turčinov objavio pokretanje "antiterorističke operacije" s ciljem da se na istoku Ukrajine uspostavi "ustavni poredak". To je za posljedicu imalo niz oružanih incidenata koji su relativno brzo eskalirali u oružane sukobe širih razmjera, pri čemu je ukrajinska vlada počela protiv pobunjenika koristiti oklopne jedinice, topništvo i ratno zrakoplovstvo. Ukrajinske snage su od lipnja do početka srpnja uspjele pobunjenike potisnuti iz nekoliko njihovih važnih uporišta kao što su luka Mariupolj i gradovi Slavjansk i Kramatorsk. Sukob je dodatno eskalirao s obaranjem malezijskog putničkog zrakoplova u lipnju 2014. pri čemu je stradalo nekoliko stotina državljana Europske unije. Do sredine kolovoza su ukrajinske snage napredovale do nadomak glavnih pobunjeničkih uporišta - gradova Donjeck i Lugansk, ali su u drugoj polovici kolovoza odbačene dalje od ruske granice. Ukrajinske snage su pretprjele teške gubitke, te je u rujnu 2014. god. sklopljeno primirje kojim je široko područje ostavljeno pod vlašću proruskih separatista; ukrajinske vlasti ovakav ishod pripisuju otvorenoj intervenciji oružanih snaga susjedne Rusije na strani pobunjenika.

Rat u istočnoj Ukrajini se smatra najvećim oružanim sukobom u Europi nakon velikosrpske agresije 1990.-ih godina.

Tijekom višegodišnjeg sukoba sklapan je i kršen niz primirja; tako se 2019. bilježe primirja u ožujku, lipnju i srpnju.

U sukobu s većom i snažnijom Rusijom, Ukrajina prima važnu podršku NATO pakta, pri čemu se za vojne snage uglavnom pruža podrška osiguravanjem obuke za pripadnike vojnih postrojbi, te dopremanjem nesmrtonosnih vojnih sredstava poput sredstava veze, vojnih kompjutorskih sistema, radara, sredstava za noćno promatranje i sl. Ukrajini - koja i sama ima snažnu vojnu industriju - ključne su isporuke sredstava visoke tehnologija, te su zemlje NATO-a u zadnjim godinama isporučile oružanim snagama Ukrajine i znatne količine najmodernijeg letalnog naoružanja. Uvježbava se i izravniji angažman NATO snaga; tako je 2014. god. oko 1300 vojnika iz 15 zemalja NATO pakta sudjelovalo u vježbi "Rapid Trident" na tlu Ukrajine, te se pod tim nazivom vojne vježbe nastavljaju održavati svake godine.

Sjedinjene Američke Države i Europska unija su zbog ruskog angažmana u Ukrajini nametnuli Ruskoj Federaciji i značajne gospodarske sankcije. S obzirom na to da tim sankcijama nije prekinut izvoz nafte i plina iz Rusije, koji predstavljaju glavni izvor vanjskotrgovinskih prihoda (oko dvije trećine) i oslonac državnog proračuna (prihodi od energenata tu sudjeluju s približno polovinom), te da većina zemalja svijeta ne sudjeluje u tim sankcijama, sankcije su samo donekle produbile gospodarsku krizu u Rusiji - koja se međutim našla gospodarski teže pogođenom zbog pada cijene energenata na međunarodnom tržištu, koji se dogodio nakon početka rata 2014. Valja opaziti da neki analitičari povezuju odluku Saudijske Arabije i drugih bliskih američkih saveznika iz Arapskog zaljeva da organizirano snize cijenu nafte 2014. godine - očitoj nakani da se naškodi ruskim interesima; makar aktivnosti OPEC-a nisu službeno bile povezane sa stanjem u Ukrajini. Ozbiljno zategnuti odnosi između zemalja OPEC-a i Rusije počeli su se poboljšavati tek nakon više godina.

Prema ukrajinskom državnom vrhu, cilj ruskog pritiska na Ukrajinu nije samo aneksija istoka Ukrajine, nego pretvaranje čitave te zemlje u "rusku koloniju".

Uvod Ukrajina je stekla neovisnost raspadom SSSR-a 1991., ali je održala bliske veze s Moskvom. Prema popisu iz 2001. godine Ukrajina je imala 48 457 100 stanovnika, od čega su Ukrajinci činili 77,8 %, Rusi 17,3 %, Bjelorusi 0,6 %, a Krimski Tatari 0,5 % stanovništva. Donjecka oblast imala je 4 825 600 stanovnika, od čega su 56,9 % bili Ukrajinci, a 38,2 % Rusi, dok je Luganska oblast imala 2 540 200 stanovnika, od čega su 58 % bili Ukrajinci, a 39 % Rusi. Međutim, velik dio stanovništva koristio se ruskim jezikom, poglavito na istoku zemlje: prema procjenama, skoro polovica ukrajinskih građana govorilo je ruski kao glavni jezik. lijevo|thumb|225px|Euromajdan prosvjedi u Kijevu, 27. studenog 2013. Kada je proruski ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič 29. studenog 2013. odbio potpisati sporazum o stabilizaciji i pridruživanju zemlje s EU, kako bi umjesto toga jačao trgovinske veze s Rusijom, Ukrajina se našla u krizi: dio je građana htio jače veze sa Zapadom i Europom, a dio jače veze s istokom i Rusijom. To je dovelo do prosvjeda između Janukovičevih pristaša i protivnika. Pokret Euromajdan utjelovio je težnju proeuropskih struja Ukrajine. U noći 30. studenog 2013., po prvi put je korišteno nasilje protiv mirnih prosvjeda na trgu Majdan u Kijevu, pri čemu je 90 prosvjednika ozljeđeno a 35 uhićeno. Prosvjedi i nemiri koji su zrcalili podijeljenost zemlje postajali su sve intenzivniji, te su dosigli vrhunac nasilja u Kijevu između 18. i 20. veljače 2014. Do tog datuma, već je poginulo preko 120 osoba, od čega troje žena - što prosvjednika, što policajaca. Prema procjenama, 75 poginulih bili su prosvjednici.

Nakon što je Janukovič napustio Ukrajinu 22. veljače 2014. i pobjegao u Rusiju, nasilje se širilo između proruskih i proeuropskih skupina države, dok je vlast preuzela privremena vlada koja je raspisala nove izbore 25. svibnja Ruski predsjednik Vladimir Putin odobrio je prikriveno slanje vojnika Rusije na Krim - nakon čega su se javljali maskirani vojnici koji su zauzimali mjesne zgrade jednu po jednu te ju stavljali pod rusku kontrolu - i uz pomoć mjesnog ruskog stanovništva organizirao referendum o pripajanju Krima Rusiji. Do sredine ožujka, u nekoliko gradova, poglavito u Donjecku i Lugansku, naoružane skupine, koje su se isprva zvale "jedinice za samoobranu", su počele zauzimati administrativne zgrade jednu po jednu. Njihovi zahtjevi bili su različiti: neki su tražili da Ukrajina postane federacija, drugi da se te regije pripoje Rusiji, po uzoru na rusku aneksiju Krima. 6. travnja, naoružane proruske jedinice zauzele su mjesnu upravnu zgradu u Donjecku te proglasili "Donjecku Narodnu Republiku". 12. travnja maskirani ljudi u uniformama bez obilježja, naoružani kalašnjikovima, zauzeli su mjesnu policijsku i upravnu zgradu u Slavjansku te proglasili da je grad pod kontrolom "Donjecke narodne republike".

Ovo je privremenu vladu u Kijevu podsjećalo na scenarij prema kojem je u veljači i ožujku 2014. godine Rusija od Ukrajine oduzela Krim. Prosvjedi i nemiri su se proširili po jugu Ukrajine, te doveli do tenzija: ovo je eskaliralo nemirima u Odesi, pri kojima je još pod uvijek nerazjašnjenim okolnostima 46 proruskih prosvjednika poginulo u požaru u zgradi sindikata, u kojoj su našli utočište. 10. srpnja uhićene su dvije osobe, od koje je jedna bila državljanin Rusije, zbog optužbe da su htjeli s još 50 osoba organizirati događaj kojim su htjeli proglasiti "Odešku narodnu republiku".

Izbijanje oružanog sukoba desno|thumb|225px|Barikada prosruskih pobunjenika u Donjecku, s antizapadnim sloganima 27. travnja, naoružane jedinice u Lugansku proglasile su "Lugansku Narodnu Republiku". Između travnja i lipnja, paravojne postrojbe su uspostavile nekoliko kontrolnih točaka koje nadziru ulaz i izlaz iz Slavljenska te su se, prema izvještajima, opirali kontroli ukrajinske vlade. Zauzeli su i kontrolu nad cestama koje vode do sela Semjonovka i Seležnjovka. Pobunjenici su potom uspostavili na desetak kontrolnih točaka i vojnu prisutnost u okolnim gradovima na istoku Ukrajine, među kojima su bili su Mariupolj, Kramatorsk i Kirov. Zapovjednik pobunjenika u Donjecku je Igor Girkin. Pobunjenici su zauzeli i TV stanice na istoku zemlje te počeli emitirati ruske programe.

Prijelazna ukrajinska vlada, uspostavljena sve do predsjedničkih izbora 25. svibnja, je nakon oklijevanja započela protunapad na istoku, koji je nazvala "antiterorističkom operacijom". Vladine snage uspostavile su vlast nad nekoliko gradova u koje su stanovito vrijeme kontrolirale pobunjeničke postrojbe, kao što su Mariupolj i Kirov.

11. svibnja proruske skupine organizirale su referendum o odcjepljenju Donjecka i Luganska od Ukrajine, te proglasili nezavisnost nakon što je prema navodima preko 90% glasača glasovalo "za". EU je referendum proglasio "nezakonitim". Ruski predsjednik Vladimir Putin prethodno je pozvao pobunjenike da odgode referendum i traže dogovor s vlasti u Kijevu, ali su proruski pobunjenici to odbili. Prilikom ukrajinskih predsjedničkih izbora, predstavnici samoproglašenih Donjeckih i Luganskih narodnih republika izdali su odredbe kojima "zabranjuju glasovanje" u tim područjima te su prijetili "smaknuti" svakoga tko je sudjelovao u tim izborima. Tjednima prije izbora, pobunjenici su u tim područjima zauzeli urede za glasovanje, uništili opremu i dokumente, te oteli ili prijetili članovima odbora za izbore.

24. svibnja, dvije pobunjene ukrajinske regije Donjeck i Luhansk proglasile su u ujedinjenje i nastanak nove države, Novorusije. Ta paradržava nema nikakvo međunarodno priznanje.

Ukrajinski protunapad