thumb|Marijan Kulhavi – Foka
Marijan Kulhavi – Foka (Pakrac, 09. studenog 1956. – Pakrac, 29. prosinca 1991.), pukovnik HV-a, bio je zamjenik zapovjednika 76. samostalnog pakračkog bataljuna i jedan od heroja obrane Pakraca. Sudjelovao je gotovo u svim akcijama hrvatskih snaga na pakračkom ratištu gdje se isticao svojom hrabrošću i odlučnošću.
Život prije rata Marijan Kulhavi – Foka, sin Hinka i Ilone (r. Szita) rođen je u Pakracu 09. studenog 1956. godine. Bio je državljanin Republike Hrvatske, po narodnosti Hrvat. Živio je u Pakracu u Ulici Grigora Viteza 23, u dijelu grada zvanom Mala Krndija. Odrastao je s mlađim bratom Predragom (1960.) u obiteljskoj kući. Majka se sjeća, da se kao dječak volio igrati s vršnjacima iz susjedstva i graditi kolibe na ledini iza kuće i u obližnjoj šumi. Bio je poslušno, no živo i znatiželjno dijete. U svakom poslu volio je biti prvi i najbolji. Osnovnu školu pohađao je u Pakracu, a u Daruvaru srednju školu, stekavši zvanje automehaničara. Bio je visok i jak čovjek. Igrao je za NK Slavoniju iz Prekopakre na mjestu središnjeg braniča. Volio je sve sportove i svaku vrstu nadmetanja, naročito plivanje i skokove u vodu. Ljetujući jedne godine na Krku, skakao je u more s visoke stijene pa su ga prozvali "Foka". Nakon vojske koju je služio u Benkovcu i Golubiću kod Knina, zaposlio se u autoservisu DIK-a "Papuk", a kasnije je radio u privatnom autoservisu "Rupčić" u Novskoj. Bio je aktivan i u KUD-u "Seljačka sloga" iz Prekopakre i u folklornom društvu DIK "Papuk". Bio je svestran i aktivan u brojnim organizacijama i klubovima; kao član pakračkog planinarskog društva dobro je poznavao Psunj
Marijan se oženio Maricom (r. Rakocija). Sin Marko, rodio im se 1989., a kći Marijana 1992. Nažalost, ona nikad nije vidjela svoga oca. Supruga ga pamti kao izvrsnog supruga i odličnog oca, brižnog, marljivog i poštenog čovjeka koji je radio i po tri posla istovremeno. Supruga ga je ovako opisala. "Marijan je bio moj udisaj i izdisaj, moj razlog za buđenje. Ja sam bila njegov, a on moj poticaj za dalje. Bio je siguran, čvrst i nježan. Imali smo svoje snove, proživjeli i stvorili u tih malo godina ono, što možda neki ne naprave za trideset. Neke želje smo uspjeli ostvariti, a neke ne. Sada ih ostvarujem s našom djecom i osjećam da nas naš "anđeo čuvar" prati i čuva."
Rat Marijan je bio aktivan član HDZ-a Pakrac od njegova osnutka 1990. godine. U svibnju 1991. godine postavljao je i čuvao plakate za referendum na kojem su građani odlučivali o izdvajanju Hrvatske iz Jugoslavije. Plakate je trebalo čuvati jer su ih ekstremni pakrački Srbi trgali, nastojeći sabotirati referendum na sve načine. Pomagao je pakračkoj policiji u osiguranju i čuvanju Hrvatskog doma. Bio je veliki domoljub. Jednom je rekao: "Znaš šta, najprije ću obraniti Domovinu, pa ću onda misliti na sve ostalo!"
Marijan Kulhavi – Foka bio je jedan od prvih dragovoljaca Domovinskog rata u Pakracu.
Sa Stjepanom Šircem i ostalim dragovoljcima, od početka 1991. stavio se na raspolaganje pakračkoj policiji. Dogovorili su organiziranje obrane, proučavali su karte, raspravljali o obrambenoj strategiji. Sastanci su se održavali u Prekopakri, često i u Marijanovoj kući. Od 19. kolovoza branio je Pakrac. Na stražama i sličnim aktivnostima sudjelovao je i puno prije tog datuma. On i nekolicina njegovih suboraca, zapravo susjeda iz Prekopakre i Male Krndije, prvi su imali automatsko naoružanje što je u ono vrijeme bila prava rijetkost. Prije nego što su se 19. kolovoza, u kasnim popodnevnim satima, policajci iz Lučkog i Bjelovara probili do Pakraca, on i suborci koje je okupio, svojim su djelovanjem i akcijama pomagali opkoljenim pakračkim policajcima. Naime, Pakrac je tada bio pun neprijateljskih skupina koje su imale funkciju "pete kolone", dok su glavne skupine na policijsku postaju izvodile frontalne napade iz smjera dijela grada Gavrinica pokušavajući ju opkoliti i zauzeti. Između ostalog, on i njegovi suborci uspostavili su otpornu točku na Maloj Krndiji te sa Stjepanom Šircem i policijskom postajom (re)organizirali još neke u Prekopakri; straže su u Prekopakri držane još od svibnja 1991. godine. On i suborci su već prvih dana rata uspješno otjerali neprijatelje s nekih lokacija u Pakracu, iz ulice Pihirov sokak i predjela Petlja. Osim toga, u dogovoru s policijom iz Prekopakre je uzvraćana paljba prema Gavrinici i Pakračkim vinogradima. Automatskim naoružanjem pucalo se s jednog mjesta, a onda se oružje brzo prenosilo na drugo kako bi se stvorio dojam da u Prekopakri ima mnogo oružja. Iako je udaljenost bila velika, uspjeli su rastjerati kolonu napadača koja je napadala od kapelice sv. Vida.
Tijekom rata Marijan se borio na svim pakračkim bojišnicama. Nema ulice i položaja na kojem nije bio. Marijan je jedan od najzaslužnijih ljudi za osnivanje 76. samostalnog bataljuna Pakrac. Sudjelovao je u svim akcijama pakračkih dragovoljaca i predvodio sve akcije 76. bataljuna. Bio je prijatelj s mnogim braniteljima Pakraca i Lipika.
Marijan Kulhavi bio je zamjenik pomoćnika Povjerenika Vlade RH u općini Pakrac za poslove obrane i istovremeno pomoćnik zapovjednika 76. samostalnog bataljuna. Bio je jedan od stupova obrane Pakraca. Krasile su ga rijetko viđena požrtvovnost, poštenje, čast, snaga volje, lukavost, hrabrost i skromnost. Bio je čovjek od riječi. Iako nije bio školovan ratnik, Marijan je brzo postao prekaljeni borac koji je nadmudrivao nadmoćnijeg neprijatelja. Ohrabrivao je podučavao i predvodio hrvatske branitelje te znatno pridonio obrani, a kasnije i oslobađanju okupiranih dijelova Pakraca i okolice. Još za života stekao je status legende. Neuobičajenom ratnom taktikom, gerilskim ratovanjem i velikom hrabrošću, on i njegovi vojnici imali su uspjeha u uništavanju neprijateljskih položaja u Pakračim vinogradima, u dijelu grada Pilana i u selu Kusonje: bestrzajnim topom, minobacačima od 60 mm, protuoklopnim oružjem "zoljama" i "osama", protuzrakoplovnom strojnicom i pješačkim oružjem.
U postrojbi je bio zadužen za koordiniranje borbenih djelovanja s vojnim i policijskim postrojbama na pakračkom ratištu. Osobnim je primjerom kao izuzetan časnik, neprestano bio na terenu i prvoj liniji fronte jer nije mogao zamisliti da neka akcija prođe bez njega. Nije koristio slobodne dane, samo je vrlo rijetko i na kratko "skoknuo" kod supruge i sina u Bjelovar. Jednom prilikom uspio je dovesti novinarsku ekipu sve do Vladikinog dvora. U jednom intervjuu je rekao: "Naša obrana se zasniva na čistoj, goloj egzistenciji. Mi nemamo izbora, mi smo odavde, tu smo se rodili i oni su nas prvi napali. Nek znadu da odavde nećemo otići!"
Zajedno sa zapovjednikom postrojbe Stjepanom Klasnićem u stožeru Operativne grupe Pakrac, u Donjoj Obriježi, svakodnevno je sudjelovao u planiranju obrane Pakraca i Lipika. Taj "posao" je bio krajnje naporan i stresan. Ne štedeći se nimalo, nije se stizao ni naspavati, ni obrijati, pa je uz nadimak "Foka" dobio i nadimak "Brada". Ovaj drugi je koristio kao kodno ime u razgovoru motorolom jer je neprijatelj mogao prisluškivati razgovore pakračkih branitelja. Često su kodna imena zapovjednika satnija, vodova i punktova 76. bataljuna bila "Zmija" uz određeni dvoznamenkasti broj, npr. "Zmija 6-5". Njegov suborac, susjed i prijatelj, Stipe Hodak, zapovjednik 3. satnije 76. bataljuna, sjeća se razgovora s Marijanom, planiranja akcija i razrađivanja taktike dok bi u sitne sate večerali konzerve ribica.
Uživao je veliki autoritet među suborcima: "...Još uvijek čujem onu riječ koju pravi zapovjednik i čovjek mora reći, a to je: "Dečki, za mnom!"... U životu sam imao puno šefova, komandira, zapovjednika, ali tako oštrog, iskrenog, domoljubnog, od naroda i vojnika poštovanog, nisam imao. To može samo moj zapovjednik Marijan Kulhavi – Foka."Zapis Zdenka Hudorovića
Podređeni su ga slušali bez pogovora. Između ostaloga, Marijan nije dozvolio da pravoslavci, odnosno stanovnici srpske narodnosti iz Prekopakre, Male Krndije i dijela grada Praulje koji su ostali u svojim kućama na području pod kontrolom hrvatskih snaga, budu maltretirani ili zlostavljani. Osobno je jednog vojnika radi toga pred ostalima strogo ukorio i upozorio da u takvom ponašanju nema ni trunke ljudske, ni vojničke časti. Nakon uspješne obrane Pakraca u kolovozu, rujnu i listopadu (sudjelovao je npr. u Bitci za Batinjane, u obrani punkta Konstruktor i stare željezničke stanic itd.), Marijan je krajem studenog i tijekom prosinca uspješno vodio svoje suborce u smione borbene akcije: oslobađanje predjela Zukva (24. studenog), izvlačenje civila iz Šokačkih Kusonja (04. prosinca), oslobađanje Dereze (24. prosinca) i oslobađanje Kusonja (25. prosinca). Vodio je i akcije za oslobađanje Pakračkih vinograda, Gavrinice i Šeovice (26., 27. i 28. prosinca). Kad je trebalo, znali su više puta pomoći i obrani Lipika. Gdje god je došao Foka sa svojim dečkima, nastajala je radost i ushićenje branitelja. O svim događanjima vezanim uz Foku mogla bi se napisati posebna knjiga. U ofenzivi HV-a krajem prosinca 1991. kada je oslobođen sjeverni dio zapadne Slavonije, Foka i njegovi dečki iz 3. satnije prvi su ušli u Kusonje iz dva pravca: jedni su išli koritom Pakre, a drugi preko Šokačkih Kusonja. Spojili su se na mostu u centru sela. Zatim su stigle ostale postrojbe Hrvatske vojske.
Okolnosti pogibije Nakon početnog uspjeha hrvatskih snaga u akciji "Alfa" koje su se probile u Šeovicu, 27. prosinca iz pravca Pakračkih vinograda, a 28. prosinca i iz pravca Pakraca, neprijatelj je dobio pojačanje iz Srbije, i 28. ujutro poduzeo kontranapad iz Kraguja. Naše snage su se morale, zbog nezaštićenog lijevog boka i značajnih gubitaka, vratiti na položaje u grad. U Šeovicu, Japagu i Gavrinicu ponovo je ušao neprijatelj. Foka, Hudorović i Mišo Komadina zadnji su izašli iz Šeovice. Foka je odmah počeo skupljati vojnike za novu akciju. U zapovjedništvu u Donjoj Obriježi je navečer dogovorena nova akcija za sljedeći dan.
Namjeravalo se osloboditi Pakračke vinograde radi njihovog strateškog položaja. S njih se moglo nadzirati selo Kraguj, a njihov povoljan položaj omogućio bi nastavak operacije oslobađanja teritorija. U noći s 28. na 29. prosinac, iz Bjelovara dolaze na pakračko ratište svježe snage: diverzantska satnija i 55. bataljun. Prespavali su u Donjoj Obriježi. Foka ih je odande 29. rano ujutro, doveo u Pakrac do dijela grada Praulja. Tamo ih pred kućom Vinka Lotera u Ulici ZNG-a, preuzima Zdenko Hudorović, zapovjednik desetine na Praulji: "...u 06,30 izašao sam iz susjedovog dvorišta i ugledao dosta vojske, ali nepoznatih lica. S njima je bio Foka. Tražili su mene. Sve su to bili jaki, visoki, smrknuti, mladi i odvažni dečki iz Bjelovara. Pseudonim im je bio Panda 1, 2, 3. Foka me zagrlio, skinuo s vrata svoj dvogled, iz džepa izvadio motorolu, namjestio na 15-ti kanal i rekao: "Zdena, od sada si kapa i to će ti biti nadimak". Samo sam ga slušao a onda sam pitao: "Samo mi reci kuda trebam ići?" Opet me zagrlio i pokazao na vrh brda Pakračkih vinograda i rekao: "Povedi ove ljude gore i rasporedi po položajima u grupama. Kada to završiš vrati se nazad i dođi po sljedeće zapovjedi."