Leonardo Vinci (Strongoli, Kalabrija, 1690. ili 1696. – Napulj, 27./28. svibnja 1730.) bio je talijanski barokni skladatelj poznat ponajviše po svojim operama.
Životopis Moguće godine rođenja, 1690. ili 1696., izvedene su iz dvaju različitih podataka o Vincijevoj starosti u trenutku smrti, koji se navode u registrima umrlih."Vinci, Leonardo", u: Grove Music Online, pristupljeno 3. listopada 2014.
Vinci se školovao u Napulju na Conservatorio dei Poveri di Gesù Cristo. Tamo je učio kompoziciju kod Gaetana Greca. Debitirao je 19. travnja 1719. operom Lo cecato fauzo u kazalištu Teatro dei Fiorentini u Napulju. Ubrzo su uslijedile i druge opere. Njegove se rane opere žanrovski mogu odrediti kao commedia per musica, komične opere s tekstom na napuljskom dijalektu.
Nakon velikog uspjeha njegove prve ozbiljne opere Publio Cornelio Scipione, praizvedene 1722. u kazalištu Teatro S Bartolomeo u Napulju, Vinci se sve više okreće ozbiljnom tipu opere dramma per musica, raširenijem žanru koji dijalektom nije bio vezan samo uz Napulj. Ozbiljne je opere skladao uglavnom za Napulj i Rim. U produkciji ozbiljnih opera surađivao je s libretistom Pietrom Metastasijem. Vinci je skladao brojne opere na Metastasijeva libreta, primjerice Didone abbandonata (1726.) i Artaserse (1730.).
Leonardo Vinci, uz Alessandra Scarlattija, Leonarda Lea, Nicolu Porporu i Giovannija Battistu Pergolesija, jedan je od najznačajnijih predstavnika napuljske operne škole. Svojim skladateljskim stilom utjecao je na Pergolesija i Hassea."Leonardo Vinci", u: Encyclopædia Britannica, pristupljeno 3. listopada 2014. Osim opera, skladao je oratorije, mise, motete i instrumentalne glazbene vrste.
Nakon smrti 1730. u Napulju, počele su se širiti glasine da je Vincija otrovao ljubomorni suprug njegove navodne ljubavnice.
Djela Opere Le doje lettere (1719.) Lo cecato fauzo (1719.) Lo scagno (1720.) Lo scassone (1720.) Lo Barone di Trocchia (1721.) Don Ciccio (1721.) Li zite 'ngalera (1722.) La festa di Bacco (1722.) Publio Cornelio Scipione (1722.) Lo castiello sacchiato (1722.) Lo labberinto (1723.) Semiramide (1723.) Partenope (1723.) Silla dittatore (1723.) Farnace (1724.) La mogliera fedele (1724.) Turno Aricino (1724.) Ifigenia in Tauride (1725.) La Rosmira fedele (1725.) Il trionfo di Camilla (1725.) Elpidia (1725.) L'Astianatte (1725.) Didone abbandonata (1726.) Siroe, Re di Persia (1726.) L'asteria (1726.) Ernelinda (1726.) Gismondo, Re di Polonia (1727.) La caduta dei Decemviri (1727.) Catone in Utica (1728.) Medo (1728.) Flavio Anicio Olibrio (1728.) La Semiramide riconosciuta (1729.) Alessandro nell'Indie (1729.) Farnace (1729.) La Contesa dei Numi (1729.) Massimiano (1729.) Artaserse (1730.) Kantate All’error d’un alma infida (per la Passione) Amor di Citerea gentilissimo figlio Dove sei che non ti sento (Olympia abbandonata) Finché in ciel saran le stelle Mesta, oh Dio, fra queste selve Mi costa tante lagrime Nice son io pur quello Parto, ma con qual core (La partenza del Faustina) Peccatore, che fai? (Cantata morale) Pendeva in dura croce (Cantata di Passione) Per soggiogar la libertà di Roma (Orazio al ponte) Silvan dimmi Silvano (Filli a Silvano che parte)
Izvori
Vanjske poveznice International Music Score Library Project: Vinci, Leonardo (skladbe) Encyclopædia Britannica: Leonardo Vinci (životopis)
Kategorija:Talijanski skladatelji Kategorija:Operni skladatelji Kategorija:Skladatelji barokne glazbe