mini|320x320px|spore metode sekvenciranja DNA ručnim očitavanjem radioaktivno označenih uzoraka Sekvenciranje DNA je svaka metoda određivanja točnog niza nukleotida u molekuli deoksiribonukleinske kiseline: purinskih adenina, gvanina i pirimidinskih citozina i timina. Pojavom ovih metoda došlo je do velikog ubrzanja u biološkim i medicinskim istraživanjima i otkrićima.
Premda je još 1953. godine ustvrđeno da je struktura DNA oblika dvostruke zavojnice, za pouzdano sekvenciranje trebala su proći desetljeća.
Prve sekvencije DNA dobivene su ranih 1970-ih godina. Akademski istraživači došli su do njih uporabom metoda temeljenih na dvodimenzijskoj kromatografiji. Razvitkom metoda temeljenih na fluorescenciji s automatiziranom analizom, sekvenciranje je postalo lakše i brže.
Sekvenciranje RNA bio je jedan od najranijih oblika sekvenciranja nukleotida. Veliki napredak u njenom sekvenciranju bila je sekvencija prvog kompletnog gena i potpunog genoma bakteriofaga MS2, kojeg su identificirali i objavili Walter Fiers i suradnici sa Sveučilišta u Gentu u Belgiji 1972. i 1976. godine mini|270x270px|moderna minijaturizacija sekvenciranja DNA: NASA-in astronaut Ekspedicije 74, Jack Hathaway, ubacuje uzorke bakterija u prijenosni sekvenator DNA u modulu Harmony na Međunarodnoj svemirskoj postaji Prva metoda određivanja sekvencija DNA sadržavala je strategiju ekstenzije lokacijski specifičnih početnica koju je osnovao Ray Wu sa Sveučilišta Cornell 1970. godine.
Kataliza polimeraze DNA i označavanje specifičnih nukleotida primjenjivali su se radi sekvenciranja kohezivnih krajeva DNA lambda–bakteriofaga između 1970. i 1973. godine. Wu, R. Padmanabhan i suradnici demonstrirali su da se ovu metodu može primijeniti kod određivanja svake sekvencije DNA služeći se početnicama specifičnim za pojedinu lokaciju.
Frederick Sanger je tada usvojio ovu strategiju ekstenzije početnice radi razvijanja još bržih metoda sekvenciranja DNA u Centru MRC u Cambridgeu i objavio metodu za "sekvenciranje DNA s inhibitorima terminiranja lanca" 1977. godine.
Walter Gilbert i Allan Maxam sa sveučilišta Harvard također su razvili metode sekvenciranja, uključujući onu za "sekvenciranje DNA kemijskom degradacijom".Gilbert, W. DNA sequencing and gene structure. Nobel lecture, 8. prosinca 1980. 1973. godine izvijestili su o nizu 24 bazna para služeći se metodom znanom kao analiza lutajuće točke. Napredovanje u sekvenciranju pripomoglo je razvijanje tehnologije rekombinantne DNA, što je omogućilo izolaciju uzoraka DNA i od drugih izvora, a ne samo virusa.
Za rad na biokemiji nukleinskih kiselina Walter Gilbert, Frederick Sanger i Paul Berg dobili su Nobelovu nagradu za kemiju 1980. godine.Nobelova nagrada za kemiju 1980.
Izvori
Kategorija:Genetika