U kasno brončano doba javljaju se, ilirska plemena Japodi, Liburni, Delmati, Breuci, Kolapijani te Histri. Krajem 4. i početkom 3. stoljeća doseljavaju se keltska plemena i zaposjedaju doline rijeka, a Grci koloniziraju otoke i obalu. Od 229. prije Krista Rimljani vode više ratova protiv ilirskih plemena i konačno ih pokoravaju (6. – 9. god). Provincija Ilirik dijeli se na Dalmaciju i Panoniju. Istra je pripala italskom području. Novu reorganizaciju provodi Dioklecijan, pa na području Hrvatske nastaju 4 provincije. Od 3. stoljeće u te se krajeve širi kršćanstvo. Nakon propasti Zapadnorimskoga Carstva 476. područje Hrvatske jedno je vrijeme pod vlašću Istočnih Gota (Liburnija, Dalmacija), Langobarda (Panonija), te Bizanta. Početkom 7. stoljeća u Hrvatsku se naseljavaju Avari i Slaveni. Ilirik prije Rimljana

mini|lijevo|Starogradsko polje na otoku Hvaru, uvršteno je 2008. na UNESCO-ov popis svj. kulturne baštine. Iliri (grčki Ἰλλυρıοί, Illyrioí, latinski Illyrii) su skupina međusobno srodnih naroda koja je od kraja brončanoga doba i u antičko doba nastavala uglavnom zapadna područja Balkanskoga poluotoka. Na istočnoj jadranskoj obali spominje ih već grčki logograf Hekatej iz Mileta (oko 500. pr. Kr.). Stoljeće i pol poslije Pseudo-Skilak navodi imena nekih ilirskih naroda i lokalizira njihova naselja na obalnome pojasu približno od rijeke Krke do Vlore (Vlorë) u Albaniji. Čini se da su se prvotno samo pripadnici jedne etničke skupine, naseljene negdje na granici Epira, zvali Iliri. To su možda Plinijevi »Iliri u užem smislu«. Poslije se naziv proširio na narode sjeverozapadnoga dijela istočne jadranske obale (na Histre i Liburne) i na narode u unutrašnjosti sve do Drave i Dunava. U znanosti još nije riješeno pitanje geneze i podrijetla Ilira. Ranije hipoteze o njihovu podrijetlu i dolasku iz srednje Europe, s područja unjetičke i lužičke kulture, danas su uglavnom napuštene. Po jednoj hipotezi Iliri bi na Balkanskom poluotoku bili autohtoni stanovnici jer pokazuju stanovit kontinuitet s nekim prethodnim kulturama. Mitologija ih je dovodila u vezu s Ilirijem, sinom Kadma i Harmonije. Iliri su prodrli sve do Epira, odakle su se (možda oko 1000. pr. Kr.) prebacili u Italiju i zaposjeli njezinu jugoistočnu obalu (Japigi, Daunijci, Kalabri, Mesap/ijc/i i dr.). Iz Epira su se proširili i u središnju Grčku, pa i na Peloponez, a sjeverno od Epira naselili su dijelove današnje Makedonije i Srbije; možda su sudjelovali i pri osvajačkim pohodima Tračana u Maloj Aziji. Antički pisci (Herodijan, Livije, Plinije, Strabon, Teopomp i dr.) donose i poneku vijest o fizičkoj konstituciji i o životu Ilira: tvrde za njih da su bili visoka rasta, jaki, dobri ratnici, odani piću, da nisu mnogo pazili na čistoću, da su svake osme godine ponovno dijelili zemljišne posjede. Živjeli su u patrijarhatskim zajednicama, politički razjedinjeni, u međusobnim borbama i u neprijateljstvu s grčkim kolonistima i s Makedoncima, a poslije i s Rimljanima. Živjeli su djelomično u utvrđenim gradinama, a bavili su se poljodjelstvom, lovom i (u primorju) gusarenjem. Nakon upada Kelta na Balkanski poluotok neka su se ilirske etničke skupine pomiješale s njima: o Japodima Strabon izričito kaže da je ilirski narod pomiješan s Keltima. Tako su neki narodi, koje antički autori navode kao ilirske, zapravo već ilirsko-keltska mješavina. Na istočnoj obali Jadrana najistaknutiji su ilirski narodi bili Histri u Istri, a dalje prema jugoistoku Liburni, Delmati, Daorsi, Ardijejci i Plereji. U unutrašnjosti zemlje: Japodi u zaleđu Hrvatskoga primorja; Jasi, Kolapijani, Varcijani i Breuci u međurječju Sava–Drava–Dunav.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Iliri

mini|160px|Brončana glava božice Artemide (4. st. pr. Kr.), primjer visoke kvalitete helenističke umjetnosti i jedan od malobrojnih izvornih grčkih radova iz toga razdoblja. Čuva se u Arheološkoj zbirci Issa u Visu. Kelti (lat. Celtae i Galli) su skupina indoeuropskih narodâ, naseljenih potkraj II. i u poč. I. tisućljeća pr. Kr. na prostranu području sjeverno od Marne; odatle je počelo njihovo širenje na jug, po Galiji (Gali) i Pirenejskome poluotoku (Keltiberi). Za velike seobe u V. st. pr. Kr. prešli su u Britaniju, proširili se po zapadnoj i srednjoj Njemačkoj, osvojili gornju Italiju (Gallia Cisalpina) i 387. pr. Kr. prodrli do Rima. Daljnji valovi Kelta prelili su se po južnoj Njemačkoj i Češkoj (Boji) te po Panoniji. Odatle su 280. pr. Kr. krenuli u Traciju i Makedoniju, iduće su godine stigli do Delfa, a 278. pr. Kr. prešli preko Helesponta u Malu Aziju, gdje su se trajno naselili (Galati ili Galaćani). Rezultat je tih velikih seoba bio to da je na golemu području od Atlantskoga oceana do Crnoga mora nastao jedinstven kulturni krug, u kojem je prevladavala latenska kultura, kojoj su nositelji bili Kelti i plemena što su potpala pod njihovu vlast. U zemljama u kojima su se naselili Kelti su se etnički izmiješali sa starosjediocima, osobito s Venetima i Ilirima. Kelti su imali dobro utvrđene gradove (lat. oppida), razvijen lončarski, tkalački i kovački obrt; umjetnički obrt bio je na velikoj visini. Srednju Europu Kelti su upoznali s upotrebom lončarskoga kola i žrvnja. Za keltski društveni poredak značajan je istaknuti položaj plemića i svećenika. U pohodima 58. do 51. pr. Kr. Cezar je osvojio Galiju i u spisu Komentari o galskom ratu donio mnogo važnih kulturnopovijesnih podataka o Keltima. U I. st. uglavnom su sva područja koja su nekoć nastanjivali Kelti osvojili Rimljani i Germani.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Kelti Skordisci (grč. Σϰoρδίσϰoι, Skordískoi, lat. Scordisci) su keltsko pleme naseljeno u antičko doba na obalama Morave. God. 292. pr. Kr. pokorili su ilirske Autarijate, a nakon teškoga poraza protiv Grka 279. pr. Kr. povukli su se na područje rijeka Save, Drave i Dunava. Rimljani su protiv njih počeli ratovati sred. II. st. pr. Kr. Panonske Skordiske pokorio je Tiberije potkraj I. st. pr. Kr.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Skordisci

Grčka kolonizacija na Jadranu je naziv za naseljavanje antičkih Grka na jadranskim otocima i istočnoj obali. Grčki su pomorci i trgovci zalazili duboko u Jadransko more najkasnije od VII. st. pr. Kr., o čemu govore mnogobrojni nalazi posuđa i drugih predmeta otkrivenih na mnogim lokalitetima diljem Jadrana, no tek od VI. st. pr. Kr. imali su svoja trgovačka uporišta u sjevernoj Italiji (Adria, Spina), na ušću rijeke Pad. Pretpostavlja se da su trgovački emporij imali i na rijeci Neretvi. Neki antički pisci spominju i koloniju Kniđana na otoku Korčuli iz VI. st. pr. Kr., no za to nema arheološke potvrde. Najstariju i najveću grčku koloniju Issu osnovao je između 397. i 390. pr. Kr. na otoku Visu sirakuški tiranin Dionizije Stariji radi širenja svojega političkog utjecaja na Jadran. Na njegov poticaj Grci s egejskog otoka Para (Paros) osnovali su 385. do 384. pr. Kr. koloniju Pharos na mjestu današnjega Staroga Grada na otoku Hvaru. Grčki došljaci naišli su na otpor domaćeg ilirskog stanovništva, koje je pozvalo u pomoć svoje sunarodnjake s kopna. Prema antičkim piscima, malim brodicama pohrlilo je u borbu protiv kolonista 10 000 Ilira. Farani su na to pozvali u pomoć Isejce, kojih su goleme trijere lako pobijedile ilirsku flotilu. Navodno su Iliri u toj bitci imali 5000 mrtvih i 2000 zarobljenih boraca. Bila je to prva zabilježena bitka između Ilira i grčkih kolonista na Jadranu. Nakon smrti Dionizija Starijeg Issa se politički osamostalila i brzo postala jaka gospodarska i vojna sila. Osnovala je nekoliko svojih kolonija na srednjem Jadranu – u IV. st. pr. Kr. na otoku Korčuli u današnjoj Lumbardi, u III. st. dvije kolonije na kopnu, Tragurij (Tragoúrion, Trogir) i Epetij (Epétion, Stobreč), a u II. st. pr. Kr. utemeljila je uz već postojeće ilirsko naselje trgovački emporij Salonu (Salonai, Solin). Pretpostavlja se da su u srednjem Jadranu postojala i druga grčka naselja (Herakleja i dr.). Osim bogatog arheološkog materijala (vaze, novac, grobovi, gradske zidine itd.) grčki su kolonisti ostavili, na grčkom jeziku i pismu, i pisane natpise na kamenim pločama – najstarije pisane spomenike na tlu današnje Hrvatske.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - grčka kolonizacija na Jadranu

Rimski ratovi u Iliriku

mini|150px|lijevo|Lumbardska psefizma, ulomak grčkoga natpisa (4/3. st. pr. Kr.), pronađen u Lumbardi na Korčuli, jedan je od najstarijih pisanih spomenika u Hrvatskoj. Sadržava psefizmu (zaključak skupštine) kojom se uređuju imovinski odnosi grčkih naseljenika na Korčuli i njihov odnos prema ilirskomu stanovništvu. Čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Histri, narod koji je u prapovijesno i antičko doba obitavao na istarskom poluotoku do rijeke Raše na istoku, gdje je graničio s Liburnima. Premda ih neki antički pisci (Apijan, Marcijan i dr.) svrstavaju u ilirsku etničku skupinu, moderna znanost dvoji o njihovu ilirstvu. U predrimsko doba živjeli su u utvrđenim gradinskim naseljima (potvrđeno ih je oko 350), kojih su ostatci i danas vidljivi, a neki i arheološki istraženi (Nezakcij, Kaštel kod Buja, Picugi i dr.). U VI–V. st. pr. Kr. dolazili su u doticaj kako s Venetima na zapadu tako i sa stanovnicima istočnoalpskoga područja, a u njihovim bogatijim grobovima razmjerno su česti nalazi oslikanih keramičkih posuda s italskih obala (Apulija, Daunija), pa čak i iz Grčke. Iskapanja u Nezakciju otkrila su niz monumentalnih kamenih kipova (božica plodnosti, figure nagih mladića), nastalih pod utjecajem grčke arhajske umjetnosti oko VI. st. pr. Kr., koji se tumače kao dijelovi hrama posvećeni kultu pokojnika ili dijelovi nadgrobnih spomenika s prikazima heroiziranih pokojnika. Bili su poznati kao stočari i vinogradari, ali i kao opasni gusari.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Histri Liburni (grč. Λıβουρνοί, Liburnoí, lat. Liburni) su narod koji je nastavao teritorij od Krke (Titius) u Dalmaciji do Raše (Arsia) u Istri te susjedne otoke. Zapadno od njih bili su Histri u Istri, a u Dalmaciji južno od Krke Delmati, dok su u unutrašnjosti njihovi susjedi bili Japodi. Novija istraživanja odbacuju njihovu pripadnost ilirskom etničkom kompleksu. Provala Kelta na Balkanski poluotok (oko prve četvrtine IV. st. pr. Kr.) uzrokovala je mnoga pomicanja među tamošnjim narodima, pa i među Liburnima.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Liburni

Japodi (grč. Ἰάποδες, Iápodes, Ἰάπυδες, Iápydes, lat. Japodes) su narod koje je u doba rimske vladavine nastavao područje Like, Ogulinsko-plaščanske udoline i Pounja. Nakon provale Kelta u te krajeve na poč. IV. st. pr. Kr. potpali su pod njihov utjecaj (Strabon i Dionizije Halikarnašanin nazivaju ih ilirsko-keltskim narodom); unatoč tomu njihova pripadnost ilirskom ili keltskom etničkom kompleksu nije potvrđena. Japodi su bili organizirani u teritorijalnim zajednicama koje su se grupirale oko utvrđenih naselja: Monetini (Monetium – Brinje), Avendeati (Avendo – Crkvina kraj Brloga), Arupini (Arupium – Prozor kraj Otočca) i dr.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Japodi Delmati ili Dalmati su narod koji je u atničko doba nastavao područje srednje Dalmacije; njihovo glavno središte Delminij (Delminium) nalazilo se na Duvanjskome polju. Bili su stočari i ratari (svake osme godine ponovno su dijelili zemlju), konzervativni u običajima i vjerovanjima. U početku ovisni o Ardijejcima, odmetnuli su se od njih nakon smrti njihova kralja Pleurata (prva polovica II. st. pr. Kr.) i postali neovisni. Otada su stalno napadali svoje susjede, od kojih su se Daorsi i Isejci obratili za pomoć Rimljanima.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Delmati

mini|Apoksiomen, brončani kip atleta iz Lizipova kruga (2. ili 1. st. pr. Kr.), pronađen u akvatoriju otoka Lošinja, vrhunsko je podmorsko arheološko otkriće. Čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu.