Arsen Dedić (Šibenik, 28. srpnja 1938. – Zagreb, 17. kolovoza 2015.) bio je hrvatski skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor.
Autor je i izvođač više desetaka šansona te pobjednik mnogih glazbenih festivala. Napisao je, skladao i izveo brojne dojmljive ljubavne i misaone pjesme te je svojim izvornim stilom stekao mnogobrojne poklonike. Slovi za jednog od utemeljitelja šansone u Hrvatskoj. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, među njima Gina Paolija, Sergia Endriga, s kojima je često surađivao, i Jacquesa Brela, koji je svojim likom i djelom snažno utjecao na njegovu karijeru. Osnovno određenje mu je glazba, ali spajajući je s poetskim prirodno je stigao do vlastitoga kantautorskoga govora, koji ga je najviše i obilježio. Javlja se kao skladatelj, interpret, pjesnik, producent, dirigent i svirač. Uglazbio je stihove Krleže, Cesarića, Ujevića, Goloba i mnogih drugih. Njegove su pjesme prevodili i obrađivali mnogi izvođači, a sâm je pisao za mnoge poznate hrvatske estradne umjetnike, primjerice Gabi Novak, klape i Ibricu Jusića. Veliki dio njegova opusa čini primijenjena glazba za televiziju, film i kazalište.
Bio je član Hrvatskoga društva skladatelja i Hrvatskoga društva pisaca. Poznat je i pod pridjevcima pjesmar, akademski težak i pjesnik opće prakse. Ocijenjen je "najkompletnijim i najvažnijim kantautorom u povijesti hrvatske popularne glazbe čiju pjesničku profinjenost na (...) glazbenoj sceni nije dosegao nitko."Dragaš, Aleksandar: "Leonard Cohen i Jacques Brel u malom jeziku i maloj kulturi" , Jutarnji list, Objavljeno: 19.08.2015
Djetinjstvo i mladost
Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. godine u Šibeniku kao drugo dijete Jovana Dedića (†1983.) i Veronike, rođ. Mišković (1904. – 1995.). S očeve strane obitelji svi su bili pravoslavni vjernici crnogorskog porijekla koji su potjecali iz okolice Drniša, dok je majka bila Hrvatica iz Rupa nedaleko Skradina te je formalno prešla na pravoslavlje prilikom udaje za Arsenova oca."Moj brat Arsenije" , Kurir, 24. svibnja 2005.Ivor Fuka i Ivan Kegelj: Razgovor s Arsenom Dedićem: Pomalo privodim svoju priču kraju!, lupiga.com, objavljeno 19.01.2015. Jedna baka mu je bila talijanskog podrijetla.Jurica Körbler: "Arsen Dedić: Znam ćirilicu, a govorim i ruski", Večernje novosti, 1. veljače 2015. Dedić se rodio kao drugo dijete u siromašnoj, težačkoj obitelji te mu je majka (nadimkom Jelka) bila nepismena, iznimno pobožna domaćica i pralja, koju je on kasnije opismenio.Markovina, Dragan: "Arsenov brat: Nisam pokazivao da bi roditelji trebali investirati u mene, za razliku od Arsena koji je bio spektakl", Telegram, 6. studenog 2015.Marko Lopušina: "Beograd me stvorio", Večernje novosti, 15. listopada 2008. Majku Veroniku i njenu pobožnost je često kasnije isticao kao izvor nadahnuća i osobu kojoj se divio.Mijo Gabrić, Živko Kustić: »Mali ti piva ka pop«, Razgovor s Arsenom Dedićem , Glas Koncila, br.14., 11. srpnja 1971. Premda mu je majka htjela nadjenuti ime Igor, na nagovor svećenika dala mu je ime Arsenije. Otac Jovan bio je zidar i dobrovoljni vatrogasac, kasnije poslovođa u pomorskom građevinskom poduzeću "PomGrad", a uz posao se bavio i poljoprivredom.Silvana Perica: "Bare nosi dramatiku u kojoj ima istine, za razliku od Štulića", Večernji list, 15.07.2015. Dedićev otac je bio i glazbeno nadaren te je u Šibenskoj narodnoj (limenoj) glazbi te hotelskoj kapeli svirao više instrumenata – trubu, tubu i timpane.Zoran Angeleski: "Arsen Dedić - Strah je postao naše redovito stanje", Novi list, 12. travnja 2015Željko Ivanjek: Arsen Dedić - život jednog kantautora, Jutarnji list, Objavljeno: 04.05.2008
Tijekom talijanske i njemačke okupacije Šibenika u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1944.) te poraća obilježenog gladi i neimaštinom, neko vrijeme je proveo s majčinom obitelji u Rupama i Dubravicama, pokraj rijeke Krke u zaleđu Šibenika.Živorad Tasić: "Arsen: sretan bez primisli", Zum reporter, 1982."Milutin Dedić - gospodar vetrova", Ilustrovana politika Kao dječak odrastao je u svojoj rodnoj kući u šibenskoj težačkoj četvrti Varoš, na broju 41 u današnjoj Ulici Nikole Tesle, u kojoj su rođeni Igor Mandić (1939.) te neko vrijeme živjeli i Vice Vukov (r. 1936.) i Mišo Kovač (r. 1941.).Ivan Živković: "Jutarnji u šibenskoj ulici u kojoj je odrastao Arsen Dedić - ‘Kad se sjetim djetinjstva i Varoša, sjetim se gladi...’" , Jutarnji list, Objavljeno: 24.08.2015Snježana Klarić: Ulica djetinjstva Arsena Dedića, Mate Miše Kovača i Vice Vukova šibenski je ‘hall of fame’ , Šibenski portal, 31. 08. 2012 Dedić je intenzivno prijateljevao s Vukovom.Pacek, Tatjana i Danijela Ana Morić: "Arsen: Vice i ja bili smo u istoj klapi, on je imao najljepši glas", 24sata, 24. 9. 2014. Djetinjstvo u Šibeniku, njegovi motivi i ljudi te mediteranski ugođaj obilježili su velik dio Dedićevog opusa. Arsen je u djetinjstvu pohodio obje crkve, i katoličku i pravoslavnu.
U limenu glazbu otac Jovan, njen istaknuti član i cijenjeni glazbar, uvodi od malena Arsenova starijeg brata Milutina (r. 1935.), a od njegove trinaeste godine i Arsena, koji svira flautu. S glazbom Arsen svira prilikom svečanosti i koncerata, ali često i tijekom sprovoda. Prvi učitelj flaute bio mu je nekadašnji njemački vojnik koji je ostao u Šibeniku.Ivan Živković: "Intimna ispovijest brata Arsena Dedića, velikog zavodnika i posljednjeg boema Beograda" , Jutarnji list, objavljeno 9. prosinca 2015. Na radiju što mu ga je poklonio ujak slušao je talijanske izvođače, poput Domenica Modugna, koji su ga zadivili.Ferić, Stanko: "Čarobna ulica u kojoj su odrasli Vice, Arsen i Mišo", Jutarnji list, 05.10.2008. Pod utjecajem Lovre pl. Matačića koji je tad boravio u Šibeniku, kao petnaestogodišnjak počeo je svirati u kazališnom orkestru. Šibenik je sredinom pedesetih imao i operetu pod ravnanjem Jakova Gotovca te se Arsen sve više zanima za glazbu."Biografije: Arsen Dedić", Večernji list Kao dječak, a ni kasnije, nije volio nogomet. Pohađao je šibensku gimnaziju, gdje je bio jedan od najboljih učenika i član košarkaške momčadi,Rak, Ana: "Arsenov ‘Brod u boci’ zaplovio na tvrđavi Barone" , šibenski portal, 28. srpnja 2016. te usporedno i srednju glazbenu školu. Svoju sklonost glazbi pokazao je i osnivanjem klape tijekom gimnazijskog školovanja, u kojoj je pjevao i Vice Vukov.Jelena Šarić: Arsen Dedić: Još u gimnaziji imao sam svoju prvu, vlastitu klapu, Večernji list, Objava: 26.3.2014
Glazbena karijera Početci karijere Nakon mature 1957. godine odlazi u Zagreb k ujaku. Na Sveučilištu u Zagrebu upisuje pravo s namjerom stjecanja "solidnog zvanja", no ubrzo ga sve više počinje privlačiti umjetnost, od kiparstva do slikarstva. Kako je u početku stanovao u Muzičkom internatu u Jurišićevoj 31a, sa sedam drugih studenata prava, u sobi u kojoj su svi svirali instrumente, ostaje vezan uz glazbu. Usporedno s prve dvije godine prava ponovno pohađa i završava zadnja dva razreda srednje glazbene škole (iako ih je već položio u Šibeniku). Počinje pisati i pjesme. Njegov cimer, Mario Bogliuni, svirao je glasovir te je već imao svoj orkestar s kojim je nastupao na plesnjacima na Ribnjaku.Memoari Arsena Dedića (prvi dio): Mojih deset godina na sceni!, Plavi vjesnik, siječanj 1968. (preuzeto 8. srpna 2013.) Tako je angažirao i Arsena kao vokalista. Pjevao je Domenica Modugna, The Platterse, Paula Anku i ostale tada popularne izvođače. Istodobno se zanima za poeziju. U zagrebačkom časopisu Prisutnosti Dedić je 1958. godine objavio dvije pjesme pod zajedničkim naslovom Čuda. Zbog pjesama religijskih motiva, "Gospodinu Isukrstu" i "Svetom Nikolu" je doveden pred povjerenstvo i otpušten kao stalni vanjski honorarni suradnik s Radija Zagreb.Nina Ožegović: Interview: Arsen Dedić, Objavljeno u Nacionalu br. 423, 2003-12-23 Pogođen zabranom, provodi vrijeme na selu u okolici Zagreba. Nakon toga ostavlja se pisanja pjesama te započinje razdoblje autorske šutnje. Ostavši bez prihoda, kao student okreće se pisanju aranžmana, prepisivanju nota i sličnim poslovima.
thumb|lijevo|180px|Dedić je 1959.-1964. pohađao Muzičku akademiju u Zagrebu, tada u zgradi HGZ-a. Diplomirao je flautu. Tijekom studija prava počinje pjevati i u akademskom zboru "Ivan Goran Kovačić". Sklonost glazbi naposljetku je ipak prevagnula te nakon položene tri godine prava prekida studij 1959. godine. Iste godine upisuje se na Muzičku akademiju. Kako bi namaknuli sredstva za kupnju potrebne mu flaute, roditelju su prodali svinju.Kesovija, Tereza. "To sam ja", Večernji list: Zagreb, 2014. Goreta, Mirela: "Tereza Kesovija: Torcida mi je ostavila živu ranu na duši", Slobodna Dalmacija, 30.08.2014 Za festival "Zagreb '59" Mario Bogliuni poslao je skladbu "Mornarev cha-cha-cha" te je zamolio Arsena za pisanje stihova, na što je on i pristao pod pseudonimom Igor Krimov, jer je smatrao pisanje tekstova epizodom "koje ću se ja kasnije lišiti. Dat ću svoje ime onda kad budem pisao pravu poeziju i pravu glazbu". Kako nije imao ni prikladne odjeće ni novca za ulaznice, festivalu nije ni prisustvovao. Skladba je osvojila nagradu, a Arsenu kao autoru teksta pripalo je 15.000 dinara, za studenta priličan iznos. Ubrzo počinje pisati još tekstova za skladbe Bogliunija, od kojih "Poslije ljubavi" na festivalu Sarajevo '60. dobiva nagradu za najbolji tekst. S Bogliunijem osniva 1960. godine vokalni kvartet "Prima". Iako i sam pomalo sklada, usredotočava se na pisanje i aranžiranje za druge, među kojima su i Alfi Kabiljo i Nikica Kalogjera. Sastav "Prima" prolazi na audiciji za mlade pjevače Televizije Zagreb "Prvi put pred mikrofonom" te dobiva osigurane nastupe i honorar. To utječe na Arsena i ostale, koji glazbu počinju shvaćati sve ozbiljnije i sve profesionalnije, posvećujući joj sve više vremena. S ljubljanskim ansamblom objavljuje dva singla, prepjeve skladbi Let's twist again (Chubby Checker) i Nata per me (Adriano Celentano). Godine 1961., čuvši Gina Paolija, pronalazi se u novom izrazu. Nastavlja s objavljivanjem pjesama u splitskom časopisu "Vidici" i časopisu "Polet", što primjećuje Zlatko Tomičić. Dediću pristupa Dubravko Horvatić uime Antuna Šoljana, tražeći pjesme za novi Šoljanov časopis, Književnik, na što Arsen pristaje. Krajem 1961. godine vjenčao se s Vesnom Matoš, nećakinjom A. G. Matoša, s kojom u studenom 1962. godine dobiva kći Sandru.
Nastupa i kao flautist u zagrebačkim jazz sastavima. Slijedom nesuglasica, sastav Prima se raspada, a kako se u to doba razišao i sastav koji je vodio Hrvoje Hegedušić, Arsen pristupa Hegedušiću te osnivaju "Zagrebački vokalni kvartet". Povremeno nastupa i kao pjevač kvarteta "Melos", za koji se sve više vezuje, pogotovo slijedom razlaza s prijašnjom grupom. Na festivalu "Zagreb '62" izvode skladbu "Negdje" Nikice Kalogjere. No, kako su članovi Melosa mogli sudjelovati s različitim intenzitetom te se nisu željeli baviti glazbom profesionalno, prijateljski se razilaze 1962. godine. Slijedom toga, Dedić započinje karijeru kao vokalni solist. Sve više shvaća da šlageri ne zadovoljavaju njegov izričaj te se okreće francuskoj šansoni te genoveškoj školi talijanske glazbe. Sljedeće godine (1963.) na zagrebačkom festivalu pojavljuju se kao vokalni solisti Dedić i Zvonko Špišić, čime se postupno rađa novi pravac hrvatske zabavne glazbe – šansona. Izvodi skladbe "Milioner", "Jesenji dažd" te "Bolero noći". Uskoro ga pozivaju na Beogradsko proljeće te splitske "Melodije Jadrana '63.", gdje se upoznaje sa Zdenkom Runjićem i izvodi njegovog Čovjeka od soli te svoju prvu cjelovitu, autorsku skladbu, "Onaj dan", za koju biva nagrađen. Nakon toga sklada i "Večer sa Ksenijom" na nagovor Boška Petrovića, za flautu i Zagrebački jazz kvartet. Nakon 1963. godine počinje pisati pjesme bez pseudonima (Vratija se Šime, Maškare, Vino i gitare i dr.)
1964. – 1969.: Festivali