Bakreno doba ili eneolitik prapovijesno je razdoblje između neolitika i brončanoga doba. U sjevernoj Hrvatskoj započinje približno sredinom 5. tisućljeća pr. Kr. Na jadranskom području ranoeneolitičke pojave potvrđene su krajem 5. tisućljeća, dok se kasne nastavljaju u 3. tisućljeću pr. Kr.

Eneolitik obilježavaju promjene u naseljavanju, gospodarstvu, materijalnoj kulturi i pogrebnim običajima. Bakreni predmeti u početku su rijetki, dok kamen, kost i druge sirovine ostaju u širokoj uporabi. Metalurgija bakra osobito se razvija tijekom kasnog eneolitika.

U sjevernoj Hrvatskoj među važnijim eneolitičkim kulturama izdvajaju se lasinjska, Retz-Gajary, badenska, kostolačka i vučedolska kultura. Na jadranskom području razvoj eneolitika obilježen je drukčijim regionalnim slijedom, među ostalim nakovanskim i ljubljansko-jadranskim lončarskim stilom.

Kontinentalna Hrvatska

Rani eneolitik u sjevernoj Hrvatskoj obilježuju kasne regionalne faze sopotske kulture. U srednjem eneolitiku razvijaju se lasinjska i Retz-Gajary kultura, dok kasnom eneolitiku pripadaju badenska, kostolačka i vučedolska kultura. Bakreni predmeti i tragovi metalurške aktivnosti u ranijim fazama rijetki su, a intenzivnija metalurška proizvodnja potvrđena je tek u kasnom eneolitiku, osobito u okviru badenske i vučedolske kulture.

Lasinjska kultura pripada srednjem eneolitiku i bila je raširena na području kontinentalne Hrvatske, Slovenije, zapadne Mađarske, jugoistočne Austrije i sjeverne Bosne. U Hrvatskoj je potvrđena od istočne Slavonije do središnjih i gorskih krajeva, a nalazi su zabilježeni i kod Otočca. Razvila se na podlozi kasnih lenđelskih i sopotskih tradicija, uz utjecaje iz susjednih područja. Većina radiokarbonskih datuma smješta je približno između 4350. i 3950. pr. Kr., premda noviji datumi iz Ozaljske špilje upućuju na moguće dulje trajanje pojedinih lasinjskih konteksta.

Naselja su najčešće bila otvorenog tipa, smještena na manjim uzvisinama u blizini vodotoka, a u gorskim predjelima i na prirodno zaštićenim položajima. U pravilu su se sastojala od nekoliko nadzemnih kuća s pripadajućim jamama, pećima i drugim gospodarskim objektima; špilje su korištene uglavnom povremeno. Keramika obuhvaća lonce, vrčeve, zdjele, posude s izljevom i posude na nozi, kao i karakteristične žlice i male bočice, a ukrašavana je urezivanjem, utiskivanjem, plastičnim aplikacijama i povremeno inkrustacijom.

Kultura Retz-Gajary pripada srednjem eneolitiku i u sjevernoj Hrvatskoj uglavnom se smješta između približno 3950. i 3500. pr. Kr. Pojavljuje se nakon lasinjske kulture, s kojom se na pojedinim nalazištima vremenski preklapa, dok se njezin završetak podudara s pojavom boleraškog horizonta badenske kulture. U hrvatskoj stručnoj literaturi tradicionalno se razlikuju tipovi Višnjica i Kevderc–Hrnjevac, a nalazi su poznati iz sjeverozapadne Hrvatske i međurječja Drave i Save. Kultura je osobito prepoznatljiva po keramici ukrašenoj brazdastim urezivanjem, prema čemu se u međunarodnoj literaturi često naziva kulturom keramike s brazdastim urezivanjem. Na nalazištu Josipovac Punitovački–Veliko polje I istraženo je prostrano naselje s izdvojenim stambenim i radnim prostorima, bunarima i prostorom za držanje stoke.

Badenska kultura široko je rasprostranjena kasnoeneolitička kulturna pojava panonsko-podunavskog prostora, a u Hrvatskoj je najviše zastupljena u sjeveroistočnim krajevima. Njezin razvoj obuhvaća boleraški horizont i klasičnu badensku kulturu; apsolutni datumi s hrvatskih nalazišta smještaju najveći dio poznatih konteksta u drugu polovicu 4. tisućljeća pr. Kr., a na Vučedolu su dobiveni datumi približno između 3350. i 2900. pr. Kr.

Naselja su najčešće podizana na riječnim terasama i izdancima brežuljaka, u blizini Dunava, Save i Drave. Mnoga su bila kratkotrajna i ostavila tanak kulturni sloj, dok Vučedol, Sarvaš i Bapska imaju složeniju stratigrafiju. Na hrvatskim nalazištima potvrđene su nadzemne kuće građene od kolja i pletera oblijepljenog ilovačom te različite jame povezane sa stanovanjem, spremanjem zaliha i proizvodnim aktivnostima. Keramički repertoar obuhvaća grublje i finije posuđe, a među tehnikama ukrašavanja pojavljuju se kaneliranje, urezivanje i plastične trake.

Kostolačka kultura kasnoeneolitička je kultura nazvana po nalazištu Kostolac u Srbiji. U početnim je fazama bila rasprostranjena u istočnoj Slavoniji, Srijemu, sjevernoj Bosni i središnjoj Srbiji, a poslije se proširila prema Karpatskoj kotlini, srednjem Balkanu i rumunjskom Podunavlju. Apsolutni datumi široko se kreću između približno 3300. i 2700. pr. Kr., premda kronologija nije potpuno razriješena. Novija istraživanja pokazuju da je kostolačka kultura dijelom istodobna s klasičnom badenskom kulturom te da se njezine kasnije faze djelomično preklapaju s vučedolskom kulturom.

U Hrvatskoj je poznat velik broj kostolačkih nalazišta, osobito u istočnoj Slavoniji. Naselja su podizana uz vodotoke, često na prirodno zaštićenim položajima, a na većim nalazištima poput Vučedola i Sarvaša zabilježene su čvrste nadzemne kuće; poznate su i zemunice i poluzemunice. Keramika je prepoznatljiva po brazdastom urezivanju i ubadanju, često ispunjenima bijelom inkrustacijom. U ranijim fazama vidljive su veze s badenskim načinom ukrašavanja, dok se u kasnijima pojavljuju obilježja bliska vučedolskom keramičkom stilu.

mini|250px|Keramička posuda u obliku ptice poznata kao »Vučedolska golubica«, pronađena na Vučedolu; Arheološki muzej u Zagrebu.

Vučedolska kultura obilježava završni dio eneolitika u sjevernoj Hrvatskoj. Njezino ishodišno područje nalazi se u slavonsko-srijemskom prostoru, a među glavnim središtima izdvajaju se Vučedol, Vinkovci i Sarvaš. U kasnijem razvoju proširila se na velik dio srednje i jugoistočne Europe te se razgranala u više regionalnih varijanti.

Prema trenutačno dostupnim apsolutnim datumima, vučedolska kultura u sjevernoj Hrvatskoj smješta se približno između 2900. i 2450. pr. Kr. Tradicionalna podjela na ranu, klasičnu i kasnu fazu dugo se temeljila na tipologiji keramike, no novija istraživanja predlažu jednostavniju podjelu na dvije glavne faze utemeljenu na radiokarbonskim datumima i arheološkom materijalu.

Naselja su birala povišene i strateški povoljne položaje u blizini rijeka i potoka. U istočnoj Slavoniji često su smještena na prapornim gredama, dok su u zapadnijim krajevima češća gradinska naselja na prirodno zaštićenim položajima. Opkopi i palisade postaju važan element organizacije naselja, a njihovo je postojanje na pojedinim lokalitetima potvrđeno i novijim geofizičkim istraživanjima. Kuće su bile nadzemne, građene od kolaca i pletera oblijepljenog ilovačom, s ognjištima, spremišnim prostorima i različitim gospodarskim objektima. Poljodjelstvo i stočarstvo činili su osnovu gospodarstva, uz razvijenu metalurgiju bakra i specijaliziranu lončarsku proizvodnju.

Vučedolska keramika odlikuje se kvalitetnom izradbom i prepoznatljivim geometrijskim ukrasima izvedenima urezivanjem, duborezom i rovašenjem te ispunjenima bijelom, a rjeđe žutom ili crvenom inkrustacijom. Uz svakodnevno posuđe izrađivani su i posebni oblici te figuralni predmeti, među kojima je najpoznatija Vučedolska golubica. Organizirana proizvodnja keramike, metalurška djelatnost i prostorna organizacija većih naselja upućuju na složenije gospodarske i društvene odnose u završnom razdoblju bakrenoga doba.

Primorska Hrvatska

Na jadranskom području razvoj eneolitika nije bio ujednačen. U Istri su prijelaz iz kasnog neolitika u rani eneolitik i njegova periodizacija još nedovoljno jasno definirani, dok su u Dalmaciji ranoeneolitički konteksti bolje prepoznatljivi po kaneliranoj keramici. Lastvine kod Benkovca prvo su poznato jednoslojno otvoreno naselje toga horizonta; srodni nalazi poznati su uglavnom iz špiljskih nalazišta istočnog Jadrana i njegova zaleđa.

U ranom eneolitiku pojavljuje se nakovanski lončarski stil. U Zambratiji kod Umaga istraženo je potopljeno naselje na drvenim stupovima. Jedan od stupova radiokarbonski je datiran u 4230. – 3984. pr. Kr., a dio keramičkih nalaza pripada nakovanskom stilu, što nalazište smješta među najranije poznate eneolitičke kontekste na sjevernom Jadranu.

Tijekom 3. tisućljeća pr. Kr. na istočnom Jadranu pojavljuje se ljubljansko-jadranski lončarski stil. Radiokarbonski datumi okvirno ga smještaju u prvu polovicu 3. tisućljeća, uz moguće trajanje do oko 2400. pr. Kr. Granica između kasnog eneolitika i ranog brončanog doba nije jednako izražena na svim nalazištima; u Pupićinoj peći u Istri, primjerice, izdvojen je zajednički kasnoeneolitički/ranobrončanodobni horizont.

Gospodarstvo i prehrana

Poljodjelstvo i stočarstvo ostali su važna osnova gospodarstva eneolitičkih zajednica. Arheobotaničke analize s trinaest nalazišta kontinentalne Hrvatske pokazuju da su se među glavnim žitaricama uzgajale jednozrna i dvozrna pšenica, a u manjoj mjeri ječam. Dostupni podatci ne pokazuju jasan prekid u uzgoju biljaka u odnosu na kasni neolitik, iako su nalazi za pojedina razdoblja i lokalitete još malobrojni.

O prehrani svjedoče i novije analize organskih ostataka sačuvanih u keramici. Na pet keramičkih žlica lasinjske kulture iz Čepinskih Martinaca u istočnoj Hrvatskoj pronađeni su tragovi koji upućuju na njihovu uporabu za grabljenje, posluživanje ili jedenje tekuće hrane poput variva, juha i kaša, pripremanih od mesa svinja i preživača uz biljne sastojke.

Pogrebni običaji i bioarheološki nalazi

Pogrebni običaji eneolitičkih zajednica razlikovali su se prema području i razdoblju. Na jadranskom području tijekom 3. tisućljeća pr. Kr. pojavljuju se različiti načini ukapanja, među kojima i grobovi pod kamenim ili zemljanim gomilama. U kontinentalnoj Hrvatskoj poznati su i pojedinačni kosturni grobovi. Na nalazištu Osijek–Ciglana i Zeleno polje jedan je grob radiokarbonski datiran u kasni eneolitik.

Masovna grobnica u Potočanima, datirana oko 4200. pr. Kr. i povezana s lasinjskom kulturom, sadržavala je ostatke najmanje 41 osobe obaju spolova i različitih dobnih skupina. Bioarheološka analiza pokazala je ozljede nastale neposredno prije ili u trenutku smrti na lubanjama najmanje 13 osoba, što upućuje na jedan događaj masovnog nasilja. Analiza drevne DNA provedena na 38 osoba pokazala je da većina stradalih nije bila u bliskom srodstvu te da je riječ o uzorku veće zemljoradničke populacije, a ne jedne obitelji.

Izvori

Kategorija:Prapovijesna Hrvatska Kategorija:Bakreno doba