Brončano doba je prapovijesno razdoblje kojemu obilježje daje uporaba bronce u izradbi oruđa, oružja i nakita. Početak i završetak brončanoga doba na različitim stranama svijeta nije bio istodoban. Uporaba bronce počinje na Bliskom istoku u prvoj polovici III. tisućljeća pr. Kr., u jugoistočnoj Europi sredinom III. tisućljeća pr. Kr., u srednjoj u drugoj polovici III., u sjevernoj početkom II. tisućljeća pr. Kr. Brončano doba uglavnom završava oko 800. do 700. pr. Kr.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - brončano doba Traje od oko 2000. do 750. pr. Kr. Dijeli se na rano (2000. – 1600. pr. Kr.), srednje (1600. – 1300. pr. Kr.) i kasno (1300. – 750. pr. Kr.) brončano doba. Vještina izrade bronce pojavila se na Bliskom istoku, odakle je prešla u Europu. Brončano se doba teritorijalno dijeli na pet glavnih skupina: egejsku, srednjoeuropsku, zapadnoeuropsku, nordijsku i istočnoeuropsku (najbogatije nalazima su egejska i nordijska). Za datiranje pojedinih nalaza važni su oblici kopča fibula i sjekira keltova, a značajni su pećinski kultni ugrebeni crteži različitih sadržaja (ljudi, životinje, ornamentalne kompozicije i sl.) u Skandinaviji, Sibiru, s Italiji i Španjolskoj te Portugalu. Tijekom brončanog doba, srednjoeuropski kulturni krug prolazi kroz nekoliko razvojnih faza (kultura zgrčenih kostura, kultura grobnih tumula, kultura žarnih polja). Za Zapadnu Europu, poglavito Englesku, karakteristični su megalitski spomenici (najpoznatiji s početka brončanog doba je Stonehenge kraj Salisburyja). Najstarija brončanodobna kultura u Hrvatskoj je vinkovačka kultura, a potom se nižu cetinska kultura, vatinska kultura i dr.Opća i nacionalna enciklopedija - brončano doba
Brončano doba u Hrvatskoj mini|240px|Širenje obrade bronce - nijanse boje. U razvoju srednjoeuropskih kulturnih područja izdvajaju se tri bitne faze obilježene načinom pokapanja mrtvaca: u najstarijoj fazi mrtvaci se pokapaju u zgrčenu položaju, u srednjoj fazi pod zemljanim ili kamenim tumulima, dok se u kasnoj spaljuju, a pepeo se u pravilu polaže u žare (kultura polja sa žarama). U svakom razdoblju brončanoga doba izdvojilo se više lokalnih kulturnih skupina (lužička, únětička, vatinska). Zapadnoeuropski kulturni krug obuhvaća Francusku, Englesku i Španjolsku, a karakteriziraju ga megalitički spomenici: dolmeni, menhiri, kromleci, nuraghi. Brončano doba tradicionalno se dijeli na rano, srednje i kasno. Kronologijom i periodizacijom brončanoga doba bavilo se više arheologa: O. Montelius, P. Reinecke, H. Müller-Karpe. Tijekom brončanoga doba dolazi do niza promjena u svakodnevnom životu. Glavne su djelatnosti stočarstvo i ratarstvo. Izum i primjena plugova, koje su obično vukli volovi, znatno je utjecao na proizvodnju hrane. Iskorištavanje rudnih bogatstava utjecalo je na razvoj kovinske proizvodnje, obrta, trgovine, umjetničkih ostvarenja u graditeljstvu, slikarstvu i umjetničkom obrtu te nizu promjena u strukturi življenja dotadašnjih društvenih zajednica (podjelom rada stvarali su se staleži, odnosno društveni slojevi).Istarska enciklopedija (LZMK) - brončano doba
Brončano doba u Hrvatskoj započinje u posljednjim stoljećima III. tisućljeća i traje do VIII. st. pr. Kr. Svi se radovi o brončanom dobu u Istri služe kronologijom B. Čovića (iz 1983.), a ona je zamišljena prema trodijelnoj podjeli P. Reineckea: rano brončano doba (Br A1 i A2), srednje (Br B1 i C) i kasno (Br D, Ha A, Ha B1 i B2), u usporedbi s Apeninskim poluotokom, srednjom Europom i Egejskim bazenom (obuhvaćeno je razdoblje od 1900. do 800. pr .Kr. po apsolutnoj kronologiji). Početak ranoga brončanog doba određen je između 1850. i 1800. pr. Kr., početak srednjega brončanog doba između 1580. i 1550. pr. Kr., početak kasnoga brončanog doba oko 1300. pr. Kr., a kraj brončanoga doba, odnosno početak željeznoga doba oko 800. pr. Kr.
Rano brončano doba
Na području sjeverne Hrvatske razvija se u rano brončano doba vinkovačka kulturna skupina, a na jugu, uz tok rijeke Cetine, izdvaja se cetinska kulturna skupina, poznata po mnogobrojnim kamenim grobnim humcima.
Vinkovačka kultura je kultura ranoga brončanoga doba koju je na temelju nalaza iz Vinkovaca 1966. definirao S. Dimitrijević. Datira se između 2000. i 1600. pr. Kr. Bila je raširena ponajprije u istočnoj Slavoniji i Srijemu, ali se širi kompleks, koji uključuje srodne skupine Somogyvár i Belotić-Bela Crkva, protezao sve do Balatona na sjeveru i Crne Gore na jugu. Vinkovačka kultura razvila se na podlozi kasne vučedolske kulture uza sudjelovanje novih kulturnih, a vjerojatno i populacijskih utjecaja iz južnobalkanskoga prostora. Najvažniji arheološki nalazi potječu iz Vinkovaca, Vučedola, Orolika, Privlake, Drljanovca, Gradine na Bosutu i Pećine u Vrdniku. Naselja su bila smještena na povišenim riječnim terasama, a činile su ih četverokutne nadzemne kolibe kojima su zidovi od kolaca i šiblja, te podovi, bili premazani zemljom. Među ostatcima keramičkoga posuđa ističu se duboke zdjele s profiliranim obodom, trbušasti vrčevi s visokim cilindričnim vratom i uske cilindrične bočice s dvjema ušicama na obodu. Posude su uglavnom neukrašene. Uočava se barbotinirana površina i prevlačenje metličastim predmetom; tek su rijetko urezani i žigosani geometrijski ukrasi. Pokojnici su se spaljivali i sahranjivali u žarama, a prakticirala se i inhumacija, tj. ukopi u zgrčenu položaju.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - vinkovačka kultura
Cetinska kultura je kultura ranoga brončanog doba (1900. do 1600. pr. Kr.), nazvana prema mnogobrojnim nalazištima uz rijeku Cetinu, raširena na području srednje Dalmacije i Hercegovine. Nosioci te kulture boravili su u špiljama (Škarin samograd kraj Drniša, Gudnja kraj Stona, Ravlića pećina u Drinovcima) ili u otvorenim naseljima (Gradac u Kotorcu i Krstina kraj Posušja). Karakteristična keramika (ornamentirani vrčevi na visokoj šupljoj nozi). Grobovi se nalaze u kamenim gomilama. Kod inhumacije imaju oblik kamene škrinje, kod incineracije ostatci pokojnika položeni su u glinene posude.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - cetinska kultura Na Jadranu je rano brončano doba zastupljeno nalazima u Markovoj i Grapčevoj špilji. U Istri su iz tog razdoblja nalazišta Cingarela, Javorika na Velikom Brijunu, Trogrla pećina, Vrčin.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - arheološka nalazišta
U Istri su naselja na otvorenom prostoru i pećinska staništa, te metličasto ukrašivanje stijenki keramičkih posuda (Brijuni, pećina Cingarela, Trogrla pećina, Novačka pećina, Podosojna pećina, Romualdova pećina, Šandalja, Pradišel) tekovine eneolitika koje se nastavljaju i u prvoj fazi brončanoga doba. Petrić je tu pojavu nazvao brijunskom kulturom. Novo razdoblje, uvjetovano etničkim pomicanjima, prepoznatljivo je po naseljima podizanim na strateškim položajima, gradinama ili kasteljerima (Moričovica, Golaš, Kunci). U naselja se ulazilo kroz dobro promišljene ulaze, a kuće su građene na terasama. Stambeni objekti, pretežno četvrtasta tlocrta (Monkodonja, Kas, Mažin kraj Bala), uglavnom su građeni u kombinaciji kamena i drva. Najčešći su nalazi na istarskim gradinama keramičko posuđe s ukrasima (ručke, plastične aplikacije, oponašanje metalnog sjaja vanjske površine posude) po tadanjoj modi većega dijela Europe. Pokapanje se u rano brončano doba obavlja u sanducima od kamenih ploča ispod tumula (Valmarin, Bumbišta kraj Banjola), a prilozi su uza zgrčenoga pokojnika malobrojni (brončani bodeži, zrna jantara).
Srednje brončano doba mini|Rasprostranjenost vatinske kulture. U srednje brončano doba u kontinentalnoj Hrvatskoj, razvijaju se vatinska skupina, skupine s litzenskom i panonskom inkrustiranom keramikom te kultura grobnih humaka. U Istri započinje izgradnja utvrđenih gradina (kasteljeri – Makadanj, Vrčin).
Vatinska kultura je kultura srednjega brončanoga doba raširena u Banatu (Vatin, Vršac, Židovar, Omoljica), Srijemu (Gomolova), južnoj Bačkoj i sjevernoj Srbiji. Dijeli se na tri razvojne faze, od kojih posljednja označava početak kasnoga brončanoga doba. Naselja su smještana na obalama rijeka i na brežuljcima, a stambeni su objekti poluzemunice i nadzemne kuće s temeljem od kamena i drvenom gornjom konstrukcijom. Pokojnici su spaljivani s odjećom i nakitom, a njihovi ostatci polagani u žare. Među keramičkim posudama ističu se karakteristični oštro profilirani vrčevi s jednom ili dvjema ručkama koje nadvisuju obod. Zanimljive su i posude u obliku životinja (svinja, ptica). Predmeti od kosti (ručke alata, šila, dijelovi konjske opreme) bogato su ukrašeni spiralnim i kružnim motivima. Posebice su brojni izradci od bronce (plosnate sjekire i sjekire s cjevastim produžetkom za držak, trokutasti bodeži, različiti tipovi ukrasnih igala, narukvice, prstenje, privjesci, puceta i aplike za odjeću). Za izradbu nakita koristili su i zlato.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - vatinska kultura Srednje brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj obilježeno je vatinskom kulturom u Sotinu, Vukovaru, Vinkovcima (iskopine kod zgrada NaMe i banke)
Šire se skupine s inkrustiranom keramikom (transdanubijskom u Baranji – Kozarac, Darda i Lug te mjesnom varijantom iz Dalja i Bijelog Brda). Nalazi panonske inkrustirane keramike u Slavoniji i u zapadnom Srijemu locirani su uz desnu obalu Dunava. Baranja tako pripada integralnom južnom perifernom području rasprostiranja inkrustirane keramike južne Transdanubije, odakle ona prodire u Slavoniju. Na zapad ide do Podgorača, jugoistočno od Našica. U sjeveroistočnoj Slavoniji veliki kompleks panonske inkrustirane keramike tvori specifični regionalni bjelobrdsko-daljski tip koji je izdvojila N. Majnarić Pandžić. Najznačajnija nalazišta te keramike su nekropole Dalj i Bijelo Brdo, od kojih je ovadruga biritualna. Značajni su nalazi iz skeletnog groba u Bijelom Brdu (narukvica s ukrasom u formi ribljeg mjehura) te etažne žare ukrašene urezivanjem (motivi horizontalnih i vertikalnih linija), žigosanjem (kružni i trokut-motivi) i inkrustiranjem, također iz Bijelog Brda koje formom i ukrasom odaju porijeklo iz Seksard tipa transdanubijske inkrustirane keramike. Glasoviti Idol iz Dalja potječe iz razorenog groba s istim tipom etažnih žara. Idol je ženski, zvonolikog tipa, s tijelom u punoj masi i datira se u XV. st. pr. Kr. Obzirom na jasan prikaz vulve na idolu i na njegov funeralni kontekst, aluzija na ponovno rođenje ukopanog pokojnika je više nego jasna.Majnarić – Pandžić, Nives: Srednje brončano doba u istočnoj Slavoniji, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 9, Zagreb, 1984., 63-88Majnarić – Pandžić, Nives: Srednje brončano doba, u Dimitrijević, Stojan; Težak-Gregl, Tihomila; Majnarić-Pandžić, Nives: Prapovijest, Zagreb 1998., 178.-192.
Uz inkrustiranu keramiku javlja se u sjevernoj Hrvatskoj i litzenska keramika (Litzen-keramik) u Podgoraču, Grabrovcu, nizu nalazišta oko Koprivnice. Litzenska keramika [li'censka ~] (prema njem. Litze: vrpca < lat. licium) predstavlja keramičke posude urešene otiskivanjem sukane uzice, štapića omotanog niti, ili pak nazubljena kotačića, u još nepečenu glinu. Raširila se tijekom srednjeg brončanog doba u istočnoj Austriji i mađarskoj Transdanubiji, gdje se smatra samostalnom kulturnom pojavom, potom u Slovačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj (od Hrvatskoga zagorja do Slavonije), u srednjoj i istočnoj Bosni, Hercegovini, na istočnoj jadranskoj obali i u njezinu zaleđu. Ističu se vrčevi kuglasta trbuha i ljevkasta vrata urešenog otiscima uzice te s trakastom ručkom, katkad urešenom na isti način. U otisnutom uzorku naziru se tragovi bijele inkrustacije. U Hrvatskoj se najčešće pojavljuje zajedno s panonskom inkrustiranom keramikom ili vatinskom keramikom.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - litzenska kultura Metaluršku proizvodnju potvrđuju skupni nalazi brončanih predmeta u Lovasu i Vukovaru.