mini|Spomenik u Srbu Dan ustanka naroda Hrvatske bio je republički praznik Socijalističke Republike Hrvatske koji se je obilježavao 27. srpnja. Tog datuma 1941. Srbi su u ličkom selu Srb digli oružani ustanak protiv vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Taj događaj bili su proglasili jugoslavenski komunisti kao početak oružanog otpora na području koji je spadao pod teritorij SR Hrvatske.Ivica Radoš, Hrvatske kontroverze, "Vodstvo komunističke Hrvatske na četvrtom zasjedanju ZAVNOH-a 24. i 25. srpnja 1945. ... uvrstilo je prijedlog zakona o proglašenju 27. srpnja narodnim praznikom.", str. 80, Zagreb 2014. Na isti dan slavio se Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, kada su etnički Srbi u obližnjem Drvaru u BiH također podigli ustanak protiv vlasti NDH. Ustanak se ubrzo bio proširio na Srbe u dosta širokom području, a talijanski okupatori su na njega reagirali tzv. reokupacijom, tj. suspendirajući ovlasti središnjih vlasti NDH na širokom području koje se protezalo od mora pa sve do Karlovca i Mostara. Talijanskoj reokupaciji se nije pristupilo na temelju pregovora s vodstvom NDH, nego je o toj odluci Mussolini 16. kolovoza 1941. godine naprosto obavijestio poglavnika Antu Pavelića.
Tijekom desetljeća SFRJ, posve se zanemarivala okolnost da su Srbi na području BiH podigli Ustanak u Istočnoj Hercegovini (tzv. Vidovdanski ustanak) mjesec dana ranije, te da su Srbi u sjevernoj Dalmaciji prvu oružanu akciju – u kojoj je pobijeno 14 oružnika NDH i nekoliko ustaša – ostvarili već 28. srpnja 1941. godine, te odmah uspjeli uspostaviti kontrolu nad čitavim područjem Sjeverne Dalmacije; naime su u Istočnoj Hercegovini i Sjevernoj Dalmaciji ustanike (njihova zapovjedništva – u kojima je bilo i komunista, i četnika – koristila su 1941. godine termin "gerilci") pod svoju kontrolu uspjeli kasnije staviti četnici koji će surađivati s talijanskim i njemačkih okupatorom, za razliku od područja Like i Bosanske Krajine gdje su kontrolu nad pretežnim dijelom ustanika s vremenom uspostavili komunisti (ne i svih ustanika: neki od njih će i na tim područjima pristupiti četničkim odredima i pukovima), stvarajući od njih antifašističke partizane koji će se boriti protiv okupatora.
Naime je znatan broj četnika na tim područjima u kasnijim ratnim godinama ipak pristupio u redove NOVJ i posljedično imao narednih desetljeća u društvu privilegiran status boraca narodnooslobodilačkog rata. Spominjanje tzv. "četničkih elemenata u redovima ustanika" je komunističkim vođama ustanka služilo tek da njima pripišu znatan broj "negativnih pojava" (nije se spominjala riječ "ratni zločin", niti "pokolj", niti se govorili kolike su razmjere imale te "negativne pojave”) koje su počinili ustanici. Makar su komunisti ispočetka – zajedno s grupom kasnijih zapovjednika četničkih postrojbi – sudjelovali u vodstvu ustanka samo u Srbu, te se u preostalom dijelu kotareva Gračac i Donji Lapac ustanak razvijao bez sudjelovanja komunista sve do sredine kolovoza, u narativima o ustanku 1941. god. se prikazivalo kao da su baš komunisti od samog početka vodili ustanak, uz tek zanemarivo sudjelovanje četnika.
U najnovije vrijeme, neki obilježavanje ovih događaja započetih 27. srpnja 1941. godine nazivaju Dan ustanka naroda Like i Korduna."'OVI KOJI U SRBU PROSVJEDUJU SU NAJVEĆE ŠTETOČINE U HRVATSKOJ' Izaslanik premijera Slavko Goldstein na proslavi ustanka u Srbu" , HINA kod Jutarnji List, 27. srpnja 2013.
Umjesto 27. srpnja, od stjecanja neovisnosti, u Republici Hrvatskoj se slavi Dan antifašističke borbe 22. lipnja 1941. god., u spomen na osnutak Prvog sisačkog partizanskog odreda.
Tijek ustanka u Lici Ustanak u Srbu zbog slabe političke organizacije i spontanosti ne treba zvati ni partizanskim ni četničkim. To je ustanak srpskoga stanovništva u koji su uključeni i budući partizani i budući četnici.
Da se radilo samo o ustanku srpskog stanovništva protiv tadašnje NDH, tj. ustanku protiv ustaša, ustanak ne bi bio kontroverzan. Ali to nije bio samo ustanak protiv ustaša, nego su ustanici odmah pristupili ubijanju i protjerivanju na njihovom području; stoga primjerice Josip Pavičić smatra da je naziv etničko čišćenje preblag za ono što se zbivalo, nego se radilo o genocidu.
Nakon što su 4. lipnja 1941. godine predstavnici Njemačke i NDH dogovorili da se iz Slovenije deportira znatan broj Slovenaca u Hrvatsku, koja bi za njihovo naseljavanje oslobodila mjesto preseljavanjem Srba u Srbiju, osnovan je u Banja Luci Ured za iseljavanje Srba. Počelo je osobito iseljavanje svih Srba iz Bihaća, ali i nekih sela na području Plitvica. Kako prihvat tih ljudi u Srbiji izgleda nije bio pripremljen, naprosto se to stanovništvo uz najavu od svega nekoliko sati istjerivalo iz svojih domova i potom razmjestilo po drugim selima naseljenim Srbima. Od lokalnog se stanovništva prisilno uzimaju poljoprivredni proizvodi, a ima i pljačke i paleži. Nakon što je manja grupa Srba 30. lipnja 1941. god. napala vojnu ophodnju kod mjesta Srb, kaznena ekspedicija – u vrijeme kada je već bio izbio Ustanak u Istočnoj Hercegovini – od oko 150 ustaša i oko 200 domobrana pod vodstvom Maxa Luburića je izvršila znatne pokolje i paleži u okolnim selima, te je osobito u selu Bubanj – prema jednom oružničkom izvještaju – pobijeno 3. srpnja oko 150 Srba, među njima 18 žena i 12 djece. Za vrijeme komunističke vladavine, iznosili su se o broju tada stradalih Srba procjene koje su se među sobom drastično razlikovale; Mujo Begić smatra dosta pouzdanom procjenu Maxa Bergholza iz 2011., o oko 600 pobijenih Srba. Po selima Like znatan je broj muškaraca odvođen u zatvore u udaljena mjesta, te je njihova sudbina bila neizvjesna. Mnogo se Srba, osobito muškaraca, sklonilo u šume i živjelo u zbjegovima. Srbi iz redova četnika, te oni iz redova komunista, preuzeli su zajednički vodstvo među Srbima spremnima na pobunu.
U konfuznim uvjetima ustanka koji je zahvatio područje Like i obližnje područje BiH, kao vođe ustanka može se prepoznati Gojka Polovinu, kasnijeg komunističkog generala i zapovjednika 6. ličke divizije NOVJ, te Pajicu Omčikusa, kasnijeg zapovjednika četničkog puka "Kralj Petar II." Ustanak iz srpnja 1941. godine zahvatio je isključivo etničke Srbe, a bio je isključivo usmjeren protiv NDH – te je dio ustanika težio suradnji s talijanskim fašistima od kojih su očekivali da uklone ustaše. Talijani su zatim rasporedili znatne vojne snage u područje tzv. Druge zone koja je dopirala skoro do Karlovca i Bihaća (te, dalje na istoku, obuhvaćala i grad Mostar) i u toj zoni uveli svoju civilnu vlast i zabranili ulaz vojnim snagama NDH."Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945; okupacija i kolaboracija", Jozo Tomasevich (prijevod s izvornika na engleskom), Zagreb, EPH-Liber 2010., str. 282
U kontekstu ustanka koji je otpočeo u jugozapadnoj Lici, valja opaziti da Talijani još ranije tijekom lipnja 1941. god. toleriraju okupljanje i obuku više stotina naoružanih četnika na nedalekom području Benkovca i Kistanja, koji 28. lipnja 1941. god. s dijela dalmatinskog područja pripojenog Kraljevini Italiji napadaju pograničnu postaju NDH u Krupi kod rijeke Zrmanje i tom prilikom ubijaju 14 oružnika NDH i nekoliko ustaša; nakon čega predstavnici vlasti NDH u Sjevernoj Dalmaciji (koja je u to vrijeme pod kontrolom talijanskog garnizona koji je imao čak oko 5000 vojnika, ali bez znatnijih postrojba NDH) već 29. srpnja 1941. god. napuštaju Knin i prepuštaju vlasti ustanika pod kontrolom četnika područje Dalmacije sjeverno od Drniša.
Kako je ustanak utjecao na vitalne interese okupatora, ubrzo je izazvao i njegovu reakciju. Talijani dovlače nove trupe u pojas pruge da bi ograničili širenje ustanka u ostale krajeve Like, pripremaju promjenu okupacijskog statusa u zoni i pojačavaju propagandno-obavještajnu aktivnost. Nastupaju kao ''mirotvorci'' i ''zaštitnici'' Srba, provode mjere pacifikacije u namjeri da zaustave val ustanka, a potom ga pokušavaju ugušiti. Talijani ostaju po strani u međusobnim sukobima ustanika protiv ustaške vlasti, susreću se s ustaničkim stražama i nastoje da steknu naklonost među Srbima. O tome Marko Orešković, 14. kolovoza 1941, obavještava CK KPH i ističe: ''Talijani su se držali pasivno prema jednoj i (prema) drugoj strani, podstičući i jednu i drugu stranu na bratoubilački rat.''
Okružni komitet KPH Karlovac u pismu podređenim partijskim organizacijama 18. kolovoza 1941. god. iznosi: "U vojsci se sve više zaoštravaju odnosi prema ustašama i ovom krvoproliću. Frankovačka banda nema tu sigurnog oslonca. A sami ustaše su neznatni i suviše preslabi za borbu protiv naroda. Okupatorske vlasti - Talijani - drže se više manje po strani u ovoj borbi. Njima diktiraju međunarodni događaji pacifističku politiku da bi održali nekako fašizam. A sama talijanska vojska prožeta je i suviše antifašizmom i proturatno. Na nju ne mogu računati talijanski fašistički vlastodršci. To mnogo srdi i zabrinjava frankovačku bandu, a čini ju i nesigurnom. Zato se ljuti na Talijane i upućuje sve nade na njemački fašzam. Osim toga ponestalo je oružja i municije. Bombi nemaju, a oružja ograničeno. Municije ne mogu dobiti, a niti praviti. Situacija je po svemu za frankovačku gospodu postala gotovo očajna. Zato su pribjegli manevrima ne bi li našli još tu kakvog izlaza. Raspustili su sve logornike i dužnosnike koji su previše zakrvavili i pretvorili se u obične pljačkaše. Ali je sve prekasno." (op.: "Frankovci" je naziv za Ustaše na tome području tada).
Gojko Vezmar ukazuje 1987. godine na napore vodstva Komunističke partije Hrvatske da se u ustanak uključe i Hrvati, te da se ustanike angažira također i u borbama protiv Talijana. Iznosi Vezmar da je u te napore bio uključen sam sekretar KPH Rade Končar, te citira kritike koje je Okružni komitet KPH za Liku u Okružnici br. 1. od 11. rujna 1941. god. uputio komunistima na području Gračaca (gdje su bile glavne ustaničke snage, ali i veliki talijanski garnizon) jer su pokazali "neodlučnost da se borba povede i protiv talijanskog okupatora". Vezmar ukazuje da su se komunisti iz Gračaca odmah bili uključili u ustanak u Srbu, ali se ustanak na preostalom području Kotara Donji Lapac i u većem dijelu Kotara Gračac odvijao bez sudjelovanja komunista sve do sredine kolovoza. Kada je riječ o prvoj fazi razvitka ustanka, on je predstavljao "ustanak srpskog naroda protiv ustaške države i njenih vojnih i drugih represivnih organa, a ne istovremeno i borba protiv talijanskog okupatora". Na području donjolapačke doline i nije bilo talijanskih posada, a za borbu protiv snažnih talijanskih postrojbi su bile potrebne jače jedinicei naoružanje nego za borbu protiv slabijih ustaško-domobranskih posada; također bolja povezanost s drugim krajevima, šire političke pripreme u narodu da bi se borbi postupno pored srpskog priključio i hrvatski narod. Veći sukobi partizana s talijanskim snagama nastupili su početkom 1942. godine, u znatnim borbama kod Ljubova 23. na 24. siječnja 1942. god., nakon čega su partizani 27. veljače 1942. godine savladali i talijanski garnizon u Lapcu.Vezmar, op. cit.