Henri Cartier-Bresson (Chanteloup-en-Brie, 22. kolovoza 1908. – Montjustin, 3. kolovoza 2004.) - francuski fotograf koji se smatra ocem novinske fotografije. Bio je majstor tzv. "iskrene fotografije" (eng. candid photography) i među prvim korisnicima filma tipa 135. Pridonio je razvoju ulične fotografije, te skovao termin "odlučujući trenutak" (eng. the decisive moment).Warren, L., Encyclopedia of Twentieth-Century Photography (3 Volumes), Oxfordshire, 2005.,
Rani život Henri Cartier-BressonHenri Cartier-Bresson Foundation, Biografija (pdf), preuzeto 11. lipnja 2017. je rođen u obitelji bogatog proizvođača tekstila (konac Cartier-Bresson se najčešće nalazio u priborima za šivanje u Francuskoj), kao najstariji od petero djece. Rođaci s majčine strane su bili zemljovlasnici i prodavači pamuka iz Normandije, gdje je Henri proveo dio djetinjstva. Obitelj Cartier-Bresson je živjela u buržujskom susjedstvu u Parizu, Rue de Lisbonne, blizu Place de l'Europe i parka Monceau. Roditelji su ga podupirati financijski pa se Henri mogao slobodnije baviti fotografijom od njegovih suvremenika. Henri se također bavio skiciranjem.
Mladi Henri je fotografirao obiteljske odmore s kamerom Box Brownie; kasnije je eksperimentirao s tehničkom kamerom velikog formata (3x4 inča). Odgajan je na tradicionalni buržujski način, te su od njega zahtijevali da se obraća roditeljima službenim "vi" umjesto "ti". Njegov je otac bio uvjeren da će njegov sin preuzeti obiteljski posao, no Henri je bio nepopustljiv, a također se bojao te mogućnosti.
Cartier-Bresson je pohađao École Fénelon, katoličku školu koja je pripremala učenike za licej Condorcet. Engleska guvernanta po imenu "Miss Kitty" je usadila u njemu ljubav i poznavanje engleskog jezika.Cheroux, C., Henri Cartier Bresson, London, 2008., Redar ga je zatekao kako čita knjigu Rimbauda ili Mallarméa i ukorio ga: "Neće biti nereda u tvojem školovanju!". Cartier-Bresson je rekao: "Upotrijebio je neformalno"ti", što je obično značilo da ćete dobiti dobre batine.". Ali je nastavio: "Čitat ćete u mojem uredu.". Pa, to nije bila ponuda koju je morao ponoviti.".Kimmelman, M., Henri Cartier-Bresson, Artist Who Used Lens, Dies at 95, NY Times, 4. kolovoza 2004.
Slikarstvo Nakon što se pokušao baviti glazbom, njegov ujak Louis, nadareni slikar, upoznao ga je s uljem na platnu. No poduka iz slikanja je prestala kad je ujak poginuo u Prvom svjetskom ratu.
Godine 1927. Cartier-Bresson je upisao privatnu umjetničku školu i akademiju Lhote, pariški studio kubističkog slikara i kipara Andréa Lhotea. Lhoteova ambicija je bila da integrira kubistički pristup u realnost s klasičnim umjetničkim formama; želio je povezati francusku klasičnu tradiciju Nicolasa Poussina i Jacques-Louisa Davida s modernizmom. Cartier-Bresson je također učio slikanje kod portretista Jacquesa Émilea Blanchea. Tijekom ovog razdoblja čitao je Dostojevskog, Schopenhauera, Rimbauda, Nietzschea, Mallarméa, Freuda, Prousta, Joycea, Hegela, Engelsa i Marxa. Lhote je vodio svoje učenike u Louvre da ih uči klasičnim umjetnostima, i u pariške galerije da ih uči suvremenoj umjetnosti. Cartier-Bresson je kombinirao zanimanje za modernu umjetnost s divljenjem prema djelima renesansnih majstora: Jana van Eycka, Paola Uccella, Masaccia, Piera della Francesce. Gledao je na Lhotea kao na učitelja "fotografije bez kamere".
Utjecaj fotografije nadrealista Iako je Cartier-Bresson postao frustriran Lhoteovim pristupom "opterećenog pravilima", rigorozno učenje teorije kasnije mu je pomoglo da identificira i riješi probleme umjetničke forme i kompozicije u fotografiji. 1920-ih diljem cijele Europe su se pojavljivale škole fotografskog realizma, ali svaka je imala drugačiji pogled na to kojim smjerom fotografija treba krenuti. Cartier-Bresson se počeo družiti s nadrealistima u kafeu Cyrano na Place Blanche. Susreo je mnogo vodećih protagonista pokreta, te ga je privukla njihova tehnika korištenja podsvjesnog i neposrednog. Povjesničar Peter Galassi objašnjava:
Nadrealisti su pristupali fotografiji na isti način na koji su Aragon i Breton... pristupali ulici: s nezasitnim apetitom za uobičajeno i neuobičajeno... Nadrealisti su prepoznali u običnoj fotografskoj činjenici bitnu osobinu koja je bila isključena iz ranijih teorija fotografskog realizma. Opazili su da obične fotografije, naročito kad više nemaju praktične funkcije, sadrže bogatstvo nenamjernih, nepredvidljivih značenja.Galassi, P., Henri Cartier-Bresson, The Early Work, New York, 1987.,
Cartier-Bresson je umjetnički sazrijevao u ovoj nemirnoj kulturnoj i političkoj atmosferi. No, iako je znao koncepte, nije ih znao izraziti pa je nezadovoljan svojim eksperimentima uništio većinu ranih slika.
Cambridge i vojska Od 1928. do 1929. Cartier-Bresson je studirao umjetnost, književnost i engleski jezik na sveučilištu u Cambridgeu, gdje je postao dvojezičan. Godine 1930., tijekom novačenja u francusku vojsku na Le Bourget blizu Pariza, prisjetio se: "Bilo mi je teško, također, zato što sam nosio Joycea pod rukom i pušku Lebel na ramenu.".
Prva kamera Godine 1929. njegov zapovjednik eskadrile odredio mu je kućni pritvor zato što je lovio bez dozvole. Upoznao je američkog emigranta Harryja Crosbyja u pariškom predgrađu Le Bourget koji je uvjerio zapovjednika da mu preda Cartier-Bressona na skrb na nekoliko dana. Obojica su se zanimala za fotografiju, te mu je Harry poklonio prvu kameru.Young, C., Apples of Gold in Settings of Silver: Stories of Dinner as a Work of Art, New York, 2002., , str. 281 Provodili su vrijeme zajedno fotografirajući i izrađujući fotografije u Crosbyjevoj kući Le Moulin du Soleil blizu Pariza u komuni Ermenonville.Wolff, G., Black Sun: The Brief Transit and Violent Eclipse of Harry Crosby, 2003., Literary Kicks, Harry Crosby, 27. studenog 2002. Crosby je kasnije reako da je Cartier-Bresson "izgledao poput žutokljunca, sramežljivo i krhko, i blago kao sirutka". Cartier-Bresson se upustio u vezu s Crosbyjevom suprugom Caresse, koja je trajala do 1931.Turner, C., Expert Witness: Henri Cartier-Bresson, The Daily Telegraph, 12. travnja 2010.
Bijeg u Afriku Dvije godine nakon što je Harry Crosby počinio samoubojstvo, Cartier-Bressonova veza s Caresse Crosby je završila 1931., nakon čega je bio neutješan. Tijekom služenja je čitao Conradovu novelu Srce tame. To mu je dalo ideju da pobjegne i potraži avanturu na Obali Bjelokosti u francuskoj koloniji u Africi. Preživljavao je loveći divljač i prodajući je lokalnom stanovništvu. U lovu je naučio metode koje će kasnije koristiti u fotografiji. Na Obali Bjelokosti je dobio komplikaciju malarije, crnomokraćnu groznicu, koja ga je gotovo ubila. Još uvijek grozničav, poslao je upute svojem djedu za vlastiti pogreb: zamolio ga je da ga pokopaju u Normandiji, na rubu šume Eawy za vrijeme izvedbe Gudačkog kvarteta Debussyja. Iako je sa sobom ponio prijenosnu kameru (manju od Kodakove Brownie), samo je sedam fotografija preživjelo trope.Montier, J., Henri Cartier-Bresson and the Artless Art, New York, 1996, , str. 12
Fotografija
Nakon povratka u Francusku, Cartier-Bresson se oporavljao u Marseilleu kasne 1931. i produbio svoj odnos s nadrealistima. Godine 1930. inspirirala ga je fotografija mađarskog fotoreportera Martina Munkacsija, na kojoj tri naga crnoputa dječaka trče u valove Tanganjike. Fotografija Tri dječaka na jezeru Tanganjika je ulovila slobodu, čar i spontanost njihovog kretanja i radost življenja. Ona ga je inspirirala da prestane slikati i da se ozbiljno počne baviti fotografijom. Objasnio je: "Odjednom sam shvatio da fotografija može fiksirati vječnost u tren."
Nabavio je kameru Leica s lećama od 50 mm kojom će snimati mnogo godina. Prednost male kamere u gomili ili za vrijeme intimnog trenutka bila je bitna za prevladavanje službenog i neprirodnog ponašanja osoba koje se fotografiraju. Čak je obojio sve sjajne dijelove kamere crnom bojom. Leica je otvarala nove mogućnosti u fotografiji - da snimi svijet u njegovom stvarnom stanju kretanja i preobražaja. Fotografirao je u Berlinu, Bruxellesu, Varšavi, Pragu, Budimpešti i Madridu. Njegove fotografije su prvi put izložene u galeriji Julien Levy u New Yorku 1932., i zatim u klubu Ateneo u Madridu. Godine 1934. u Meksiku je izlagao zajedno s Manuelom Álvarezom Bravom. U početku nije puno fotografirao u rodnoj Francuskoj, te će proći godine prije nego što će početi tamo intenzivno snimati.
Godine 1934. Cartier-Bresson je upoznao mladog poljskog intelektualca, fotografa po imenu David Szymin, kojeg su zvali "Chim" jer se njegovo prezime teško izgovaralo. Szymin je kasnije promijenio ime u David Seymour. Obojica su kulturološki imala puno toga zajedničkoga. Preko Chima je Cartier-Bresson upoznao mađarskog fotografa po imenu Endré Friedmann, koji je kasnije promijenio ime u Robert Capa.
Izložbe u SAD-u Cartier-Bresson je otputovao u SAD 1935. s pozivnicom da predstavi svoj rad u njujorškoj galeriji Julien Levy. Izlagao je zajedno s kolegama Walkerom Evansom i M.A. Bravom. Angažirala ga je Carmel Snow iz modnog časopisa Harper's Bazaar, no zadatak nije dobro odradio jer nije znao kako komunicirati s modelima. Unatoč tomu, Snow je bila prva američka urednica koja je objavila njegove fotografije u časopisu. Dok je bio u New Yorku upoznao je fotografa Paula Stranda, koji je radio kao snimatelj na dokumentarnom filmu Plug koji je uništio ravnice, o vremenu Velike depresije.
Filmovi Kad se vratio u Francusku, Cartier-Bresson se prijavio za posao kod čuvenog francuskog filmskog režisera Jeana Renoira. Glumio je u filmu iz 1936. Partie de campagne i La Règle du jeu iz 1939., gdje je glumio batlera i radio kao pomoćnik režisera. Renoir mu je dao da glumi tako da može razumjeti kako je s druge strane kamere. Cartier-Bresson je također pomogao Renoiru snimiti film za komunističku stranku o 200 obitelji, uključujući vlastitu, koje vladaju Francuskom. Tijekom Španjolskog građanskog rata Cartier-Bresson je režirao antifašistički film s Herbertom Klineom radi promocije republikanskih zdravstvenih usluga.
Početak novinske fotografije Cartier-Bressonove prve fotoreportaže pojavile su se 1937., kad je izvještavao s krunidbe kralja Đure VI. i kraljice Elisabeth, za francuski tjednik Regards. Usredotočio se na podanike novog monarha na londonskim ulicama, te nije fotografirao kralja. Potpisao se s "Cartier" jer je oklijevao upotrijebiti puno obiteljsko prezime.
Brak Godine 1937. Cartier-Bresson se oženio javanskom plesačicom, Ratnom "Elie" Mohini. Živjeli su u stanu u Parizu, u ulici Neuve-des-Petits-Champs br. 19 (sada ulica Danielle Casanova), u velikom studiju s malom spavaonicom, kuhinjom i kupaonicom, gdje je Cartier-Bresson razvijao film. Između 1937. i 1939. Cartier-Bresson je radio kao fotograf za francuske komunističke novine Ce Soir. S Chimom i Capom, Cartier-Bresson je bio ljevičar, ali se nikad nije pridružio francuskoj komunističkoj partiji.
Drugi svjetski rat Kad je Drugi svjetski rat izbio u rujnu 1939. Cartier-Bresson se pridružio francuskoj vojsci kao kaplar u jedinici za film i fotografiju. Tijekom bitke za Francusku, u lipnju 1940. u Saint-Dié-des-Vosges, zarobili su ga njemački vojnici te je proveo 35 mjeseci u radnom logoru. Dvaput je pokušao pobjeći za što je bio smješten u samicu. Treći bijeg je bio uspješan te se sakrio na farmi u Touraineu prije nego što je dobio krivotvorene dokumente koji su mu omogućili da putuje Francuskom. U Francuskoj je radio za podzemlje, pomažući drugim bjeguncima i tajno dokumentirajući s ostalim fotografima okupaciju i zatim oslobođenje Francuske. Godine 1943. iskopao je svoju Leicu na farmi blizu Vogezija. Krajem rata ga je američki ured za ratne informacije pozvao da snimi dokumentarac Le Retour o povratku francuskih zarobljenika i prognanika.