Rustavi (gru. რუსთავი) je grad i administrativno središte provincije Kvemo Kartli u Gruziji, osnovano 19. siječnja 1948. godine. Od glavnoga grada Tbilisija udaljen je 25 km, drugo je industrijsko središte u zemlji. Rustavi je grad bogate prošlosti obilježene perzijskom, arapskom i Sovjetskom vlašću te čestim provalama Mongola i Seldžuka, snažnom industrijalizacijom u Staljinovo doba i slabljenjem nakon raspada SSSR-a. Naziv "Rustavi" je perzijska riječ i znači "ruralno područje" ili "selo", što pokazuje dugoročnu prisutnost Perzijanaca u ovoj regiji. Uz porast broja stanovnika i povoljan položaj, Rustavi je i dalje industrijsko, prometno i telekomunikacijsko središte jugoistočnog dijela Gruzije.
Geografski smještaj Rustavi je najveći grad u administrativno-upravnoj jedinici Kvemo Kartli na jugoistoku Gruzije. Grad se nalazi na prosječnoj nadmorskoj visini od 350 m, a zauzima površinu od 6000 hektara neplodne kavkaske stepe. Administrativna granica grada su općine Marneulia i Gardabaniგეოგრაფიული მდებარეობა — „რუსთავის თვითმართველობა“ na jugu i zapadu, te je okružen planinama na istoku. Rijeka Kura dijeli grad na "lijevi" i "desni" (često zvani "stara" i "nova" obala), a gradom teče i manji broj gradskih potoka odnosno Kurinih pritoka. Rustavijem prolazi autocesta S4 "Tbilisi-Red Bridge" (granica s Armenijom), čijih je 28 km dio europske ceste E60, koja prati nekadašnji put svile.
Povijest Prapovijest lijevo|mini|Predmet iz brončanog doba nađen u Rustaviju lijevo|mini|Prikaz starog staklenog vrča kakav se rabio u željeznom dobu lijevo|mini|Prikaz Herakla u borbi s kretskim bikom, koji u svom ludilu hara otokom Na području današnjeg Rustavija ljudi su se naselili još u brončano doba, što je potvrđeno otkrivanjem ljudskog kostura, koji je ležao u crvenoj glini na desnoj obali grada tijekom arheoloških iskapanja, a kosti pronađenog kostura bile su pokopane uz keramiku i nakit. Tijekom kasnog starijeg željeznog doba povećava se broj stanovnika, a okolo današnjeg Rustavija osnivaju se brojna manja naselja, koja procvat doživljavaju uzgajanjem pšenice, ječma, povrća, vinove loze, stoke i intenzivnim bavljenjem poljoprivredom. mini|Spomenik koji prikazuje mladence je jedan od vrijednijih arheoloških iskopina u Rustaviju
Osnivanje grada lijevo|mini|Antički prikaz berbe grožđa Rustavi je jedan od najstarijih gruzijskih gradova, iako je moderan grad osnovan 1940-ih. Gruzijski kroničar Leonti Mroveli prvi put grad spominje u 11. stoljeću, te ga povezuje s imenom slavnog pretka Gruzijaca. U svom djelu Opis Kraljevine Gruzije spominje da je Rustavi bio poznat i kao Bostan-Kalaki, a smješten je na rijeci Kuri (gru. Mtkvari). U to vrijeme supruga vladara Kartlosa je sagradila dvorac na istoku planine Iagluji. Povjesničar Leonti Mroveli, koji je opisao život prvih gruzijskih kraljeva, spominje grad Rustavi među onim utvrdama, koje su prosvjedovale protiv snaga Aleksandra Velikog. Na području Rustavija pronađeni su brojni arheološki ostatci oružja, oruđa i prikaza događaja iz osobnog života (vjenčanje, berba grožđa i sl.), što potvrđuje činjenicu da je na ovom području bujao život u prapovijesti i antici.
Rana povijest mini|Stočarstvo i ovčarstvo su bile važne poljoprivredne djelatnosti od Srednjeg vijeka, a važne su i danas. lijevo|mini|Ulaz u grad U svom djelu Životi gruzijskih kraljeva Mroveli spominje da je kralj Trdat, 28. po redu kralj provincije Kartli, dao u 4. stoljeću izgradio crkvu i kanal za navodnjavanje. Gruzijski akademik Nikoloz Berdzenishvili napisao je da se od tog vremena Rustavi smatra velikim političkim i administrativnim središtem. Tijekom vladavine Vakhtanga I. od Iberije u 5. stoljeću Rustavi počinje zauzimati važnu ulogu u političkom životu u Gruziji, a i sam Vakhtang je potaknuo osnivanje biskupije i poticao razvoj trgovine i obrtništva. Biskupija je ubrzo pala pod perzijsku vlast i biskup je pod pritiskom prekinuo sve veze s Vakhtangom, koji je zbog toga odbio financijski pomoći obnovi tog kraja. Biskupija Rustavi postojala je sve do 13. stoljeća, kad su je uništili Mongoli. Kasnije je biskupija prebačena u Martkopi, ali svaki je biskup Martkopija nosio crkveni naslov biskupa "Rustavelia" (odn. Rustavija). Godine 503., gruzijske snage udružile su se protiv perzijskog kralja, a u krvavoj borbi je kralj Vakhtang Gorgasali smrtno ranjen. Ostavši tako bez svojih zapovjednika gruzijske ratnike porazili su Perzijanci, čime je uništeno Kraljevstvo Kartli, a Rustavi postaje dio Perzijskog Carstva. Vladarom grada imenovan je vezir Mirzahan-šah. Osim rukopisa, iskopine dvorca Rustavi dokazuju da je Rustavi bio veliko političko i administrativno središte. Tijekom arheoloških iskopavanja pronađeni su ostatci drevnih kuća kavkaskih naroda, a većina osataka građevina datira iz 4. i 5. stoljeća. Poznato je da su u 4. stoljeću Rustavi i Ujarma bili promaknuti u Kakheti. Ujarma je glavna rezidencija kralja Vakhtanga, a njezino ime dolazi od perzijske riječi "Ostan" ili "Vostan" što označava kraljevstvo. Upravo je to razlog antičkog imena za Rustavi koje glasi Bostan-Kalaki. Uz ovo objašnjenje, mnogi smatraju da je u Rustaviju bila rezidencija gruzijskih kraljeva.
Srednji vijek Tijekom provala Arapa i nasilnog širenja islama Rustavi je ostao važno gruzijsko obrambeno uporište. Kvirike Veliki, poglavar povijesne pokrajine Kakheti-Hereti, dobio je naslov "Eristavia" (glave naroda) te je jedan od trojice koji su nosili tu titulu. Nakon protjerivanja Arapa iz Gruzije, Rustavi je doživio napade turskih Seldžuka. Prvi napad Seldžuka zbio se 1068. pod vodstvom sultana Alpa Arslana. Vodila se teška bitka u kojoj su gruzijski kralj Bagrat IV. i plemstvo teško poraženi. I nakon pobjede su Seldžuci često pljačkali i napadali sela u pokrajini Kartli. Zbog hladne i nepovoljne klime te malo plodnoga tla Seldžuci su napustili Tbilisi i Rustavi, te se povukli iz Gruzije pljačkajući okolna naselja i uništavajući poljoprivredne površine. Vladavina Seldžuka u Rustaviju je obilježena visokim nametima i uništavanjem ekonomije, uz velika ulaganja u vojsku, koja je na kraju napustila grad, jer je Rustavi imao važan geopolitički položaj. Godine 1069. kralj Bagrat IV. je nadogradio tvrđave u Rustaviju, Partskhisi i Agarani, a od izgradnje obrabenog zida i pojačavanja bedema se odustalo zbog kraljeve smrti 24. studenoga 1072. Gruzijsko prijestolje naslijedio je kralj George II., koji je održavao dobre veze sa susjednim zemljama, a mnogo je pozornosti posvetio razvoju trgovinske razmjene dobara. Svojom slatkorječivošću stekao je naklonost mnogih država, a mnogo je radio i na poboljšavanju obrambenog sustava u Gruziji. Zbog smaknuća izdajnika i "državnog neprijatelja" Ivane (Ohanes) Orbeliani Samshvilde izgubio je povjerenje cijele kraljevske obitelji i dobrog dijela gruzijskog plemstva. Godine 1089. bio je prisiljen abdicirati, a kraljem je postao njegov šesnaestogodišnji sin David IV. često zvani i "David graditelj". Za njegove vladavine Gruzijsko kraljevstvo je jako napredovalo, te je bilo glavna pomorska i trgovačka sila na Crnom moru. Godine 1097. kralj David prestao je plaćati danak Seldžucima, te se s dijelom plemstva udružio i porazio 1105. vođu Seldžuka Amira od Ganje i svu neprijateljsku vojsku. Godine 1110. osvojio je i Gruziji vratio Samshvilde, a pet godina poslije je potpuno preuzeo kontrolu nad Rustavijem i otjerao neprijatelje, čime se oslobodio velikih poreza i vojnih prijetnji. U poznatoj bitci kod Didgoria 12. kolovoza 1121. 55600 gruzijskih vojnika porazilo je muslimane, čija je vojska imala četvrt milijuna ratnika. Alexander Mikaberidze, Miraculous Victory:’ Battle of Didgori, 1121, izdano 14. svibnja 2008. 1222. David IV. je u trima velikim bitkama oslobodio sva okupirana poručja, a Rustavi je kao vojno središte odigralo važnu ulogu u oslobađanju Gruzije. U međuvremenu su 1220. Mongoli napali Gruziju, a do 1265. osvojio je područja do Kavkaza. Iako se Gruzija oslobodila Seldžuka, sada se borila protiv Irana (Ilhanidsko Carstvo) i Mongolije. U naletima Mongola Rustavi je potpuno uništen, a stanovništvo protjerano, te je grad zarastao u stepu.
Suvremena povijest lijevo|mini|Sjedište nekadašnje čeličane i dalje radi mini|Zgrada bivšeg komiteta Komunističke patrije lijevo|mini|Raspadom SSSR-a mnoga su industrijska postrojenja u Rustaviju napuštena mini|Napušteni kemijski pogon u kojem se tijekom 20. stoljeća dobivao amonijak Tijekom razdoblja industrijske revolucije Rustavi se ponovno obnavlja kao industrijsko središte Gruzijskog dijela Ruskog Carstva. Dolazi do snažnog priljeva stanovništva u Rustavi, a broj poljoprivrednog stanovništva se smanjujue, čime dolazi do deagrarizacije, deruralizacije i depopulacije. Mnoga okolna sela izgubila su velik dio mladog stanovništva, koji su svoju budućnost otišli živjeti u gradu. Rider, Christine, Encyclopedia of the Age of the Industrial Revolution, 1700–1920 (2 vol. 2007) Dolaskom Staljina na vlast i uspostavljanjem SSSR-a ubrazava se proces Industrijalizacije otvaranjem čeličana, željezara, kemijskih postrojenja i izgradnjom željezničke pruge Tbilisi-Baku, čiji je dio prolazio i Rustavijem. Između dva svjetska rata Rustavi je bio snažan industrijski grad s 90 malih i srednjih poduzeća. Jezgra gradske industrijske aktivnosti bilo je metalurško postrojenje. Postrojenje je radilo 9 godina (1941. – 1950.) a obrađivalo je željeznu rudu koja se željezničkom linijom Baku-Tbilisi dopremala iz Azerbajdžana. Većinu radnika Staljin je zaposlio iz siromašnijih i rubnijih dijelova zapadne Gruzije. Time je na zapadnim dijelovima raselio Gruzijce na istok, a na njihovo mjesto je naseljavao Ruse kako bi u svakoj republici SSSR-a održao vlast. Industrijalzacijom je Rustavi postao industrijsko središte Zakavkaske regije (Zakavkazja). Kasnije se industrijska aktivnost proširila i na proizvodnju cementa, kemikalija i sinetičkih vlakana. U svibnju 1944. geolozi su otkrili velike količine metalurških ruda, zbog čega je mnogo ljudi, iz različitih dijelova Gruzije, došlo raditi u Rustavi. Prve radničke novine u Rustaviju zvale su se Metallurgiisatvis (hrv. Za metalurgiju), a prvi je broj izašao 30. kolovoza 1944. Snažni priljev stanovništva označio je i razvoj građevinskog sektora u Rustaviju. Grad se počeo planski širiti, a prva ulica ("Ulica Mlade komunističke lige") otvorena je i "krštena" 1948. Dana 19. siječnja 1948. godine dekretom Vrhovnog sovjeta od gruzijske sovjetske Socijalističke Republike Rustavi je proglašen grad republikanskog značaja, čime je suvremeni Rustavi rođen. 27. travnja 1950. cijeli je grad slavio prvo ispješno lijevanje čelika, koje je označilo industrijski procvat grada. Zanimljivo je da su većinu prvih ulica i industrijskih pogona u Rustaviju gradili njemački ratni zarobljenici iz Drugog svjetskog rata. Moderni Rustavi podijeljen je u dva dijela, čija je granica rijeka Kura; Dzveli Rustavi ili Stari Rustavi i Akhali Rustavi ili Novi Rustavi. U starom dijelu rustavija prevladava industrijski i staljinistički arhitektonski stil, dok novi dio odiše modernim arhitektonskim pravcima 20. i 21. stoljeća. Raspad SSSR-a 1991. godine pokazao se pogubnim za Rustavi, jer je izazvao kolaps integriranog sovjetskog gospodarstva čiji je grad Rustavi bio ključni dio. Većina gradskih industrijskih postrojenja je zatvorena, a 65% gradskog stanovništva je postalo nezaposleno, s popratnim društvenim problemima visokog kriminala i akutnog siromaštva kojima pridonose takve situacije. Stanovništvo se smanjio sa 160.000, koliko ih je grad imao sredinom 1990-ih, na 116.000 2002. godine, zbog velikog iseljavanja stanovništva u potrazi za poslom. Ipak, 2014. dolazi do gospodarskog oporavka i smanjenja nezaposlenosti, a broj stanovnika je porastao za gotovo osam tisuća, pa Rustavi sada ima 124.908 stanovnika.
Stanovništvo mini|Američki ambasador Bass podučava gruzijsku mladež demokraciji i etici, 18. svibnja 2010. mini|Posjet avanturističkog američkog pisca Tima Cahilla u veljači 2015., koji je sponzoriralo veleposlanstvo SAD-a