mini|300px|desno|Cijeloga života Bošković je ostao vezan uz rodni grad za koji je obavljao diplomatske poslove, a u njemu je za života bio samo jedanput (1747.). mini|300px|desno|Bazilika sv. Petra u Rimu.
Ruđer Bošković, S.J. ili punim imenom Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.) bio je hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar, pjesnik i filozof; isusovac. Nobelovac i fizičar Werner Heisenberg nazvao ga je hrvatskim Leibnizom, engleski fizikalni kemičar Sir Harold Hartley nazvao ga je jednim od najvećih intelektualaca svih vremena ("one of the great intellectual figures of all ages"), a njegovu teoriju prirodne filozofije njemački filozof Friedrich Nietzsche smatrao je "najvećim trijumfom nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut".Ruđer Josip Bošković. Pomrčine Sunca i Mjeseca, prir. Stipe Kutleša, matica.hr, pristupljeno 30. kolovoza 2020. Školovanje je započeo u Dubrovniku u Collegium Ragusinum, a nastavio u isusovačkom zavodu Collegium Romanum u Rimu. Studirao je retoriku (od 1727. – 1729.), filozofiju (od 1729. – 1732.) i teologiju (od 1738. do 1741.). Kao student teologije počeo je (1740.) predavati matematiku u Collegium Romanum. Za svećenika je zaređen 1744. godine i preuzima katedru matematike do 1760. godine.
Godine 1735. počinje proučavati Newtonova djela, a već 1736. godine objavljuje rasprave. Utemeljio je egzaktni znanstveni pristup rješavanju statičkih pitanja u graditeljstvu rješavajući statičke probleme sakralnih i kulturnih objekata (crkava sv. Petra u Rimu i sv. Genoveve u Parizu, katedrale u Milanu i carske knjižnice u Beču). U razdoblju od 1751. do 1782. godine bavio se i hidrotehničkim poslovima. Prilično se rano počeo baviti problemima oblika i veličine Zemlje (O dokazima starih za kuglasti oblik Zemlje – lat. De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, 1739.; Rasprava o obliku Zemlje – lat. Dissertatio de telluris figura, 1739.) te problemima u vezi s Newtonovom teorijom gravitacije (O nejednakosti sile teže na raznim dijelovima Zemlje – lat. De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, 1741.). Za rješavanje tih problema, trebao je, uz teorijska istraživanja, provesti mjerenja meridijanskih stupnjeva na različnim mjestima Zemlje. Papa Benedikt XIV. povjerio mu je da, zajedno s isusovcem Christopherom Maireom, u Papinskoj državi obavi mjerenja meridijanskih stupnjeva između Rima i Riminija i izradu zemljopisne karte Papinske države. To je bila prva Boškovićeva znanstvena (geodetsko-kartografska) ekspedicija (od 1750. do 1752. godine). Morao je poboljšati postojeće mjerne instrumente ili konstruirati nove. Rezultate mjerenja i opažanja objavio je pod naslovom O znanstvenom putovanju po Papinskoj državi… (lat. De litteraria expeditione per Pontificiam…, 1755.). Uz djelo se nalazio zemljovid Papinske države Nova zemljopisna karta Crkvene države (lat. Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico, 1755.), koji je na temelju zajedničkih podataka izradio Christopher Maire. Zbog novih ideja u geoznanostima taj je rad utjecao na kasniju kartografiju. Na Boškovićev poticaj provedena su geodetska mjerenja u Austriji, Ugarskoj, Pijemontu i Pennsylvaniji (SAD).
Zbog uspješnosti u rješavanju spora oko pograničnih voda između grada-republike Lucce i Toskanskoga vojvodstva, Lucca je Boškovića proglasila plemićem (1757.). Za boravka u Beču završio je i tiskao svoje glasovito djelo Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (lat. Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758.; hrvatski prijevod 1974.). Zbog kritike njegovih znanstvenih nazora, putovao je po europskim znanstvenim središtima od Pariza i Londona preko Carigrada i Varšave do Rima i Pavije (od 1759. do 1763. godine). Kraljevskom društvu (eng. Royal Society) posvetio je spjev u latinskim stihovima O pomrčinama Sunca i Mjeseca (lat. De Solis ac Lunae defectibus, 1760.; francuski prijevod 1779.) u kojem iznosi teoriju pomrčine. Godine 1761. izabran je za člana Kraljevskog društva. Na poticaj tog društva otišao je u Carigrad motriti prolazak Venere ispred Sunca (Venerin prijelaz). Kako nije stigao motriti prolazak Venere, vrijeme je iskoristio za istraživanje ruševina Troje. Poricao je tada prihvaćenu tezu da se ruševine Troje nalaze na maloazijskoj obali nasuprot otoku Tenedu tvrdeći da su one dublje u unutrašnjosti, a to su poslije potvrdila iskapanja H. Schliemanna. O tome je napisao djelo Izvješće o ruševinama Troje… (tal. Relazione delle rovine di Troja…, 1784.). Putovanje od Carigrada do Poljske opisao je u dnevniku Dnevnik putovanja iz Carigrada… (tal. Giornale di un viaggio da Constantinopoli…, 1784.).
Nakon povratka u Italiju izabran je za profesora matematike na Sveučilištu u Paviji (1763.). Povjerene su mu i pripreme za osnutak zvjezdarnice u Breri kraj Milana. Usporedno s tim poslovima preuzeo je katedru za optiku i astronomiju u Milanu. Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773.), Bošković se, na poziv prijatelja, 1774. godine preselio u Pariz, primio francusko državljanstvo i bio imenovan upraviteljem optike za mornaricu (trebao je usavršiti teoriju akromatskih dalekozora i olakšati njihovu primjenu). U Parizu je dovršio radove iz optike i astronomije, a zbog lošeg zdravlja 1782. godine dobio je dvogodišnji dopust (produživan do 1787. godine) kako bi tekstove pripremio za tisak. U Bassanu su mu izašla djela u pet svezaka pod nazivom Djela koja se odnose na optiku i astronomiju (lat. Opera pertinentia ad opticam et astronomiam, 1785.). Zbog naporna rada na redigiranju tekstova zdravlje mu se jako pogoršalo. Umro je od upale pluća u Milanu, gdje je pokopan u crkvi Santa Maria Podone. Cijeloga života Bošković je ostao vezan uz rodni grad za koji je obavljao diplomatske poslove, a u njega se je od odlaska vratio samo jedanput (1747.). Poznat je i kao pisac prigodnih latinskih stihova i bio je članom rimskog literarnog društva Arcadije. Po njemu je nazvana dubrovačka zračna luka i Mjesečev krater Boscovich.
Životopis mini|desno|300px|Philosophiae naturalis theoria, 1758. mini|300px|desno|Prvi Boškovićev znanstveni rad bio iz astronomije je O Sunčevim pjegama… (lat. De maculis solaribus…, 1736.). mini|300px|desno|Stranica iz Boškovićeve knjige Teorija prirodne filozofije s crtežima krivulja koje se danas nazivaju Boškovićeve krivulje sile. mini|desno|300px|Bošković je odredio nepravilan oblik Zemlje, poslije nazvan geoid 1. Ocean, 2. Referentni elipsoid, 3. 3. Lokalni visak, 4. Kontinent,5. Geoid. mini|desno|300px|Astronomski opservatorij Brera. mini|desno|300px|Bohrov model atoma je izravna posljedica Boškovićeva modela atoma.
Ruđer Bošković rođen je u Dubrovniku 1711. godine, kao šesti sin i osmo dijete u obitelji koju su osnovali Nikola Bošković (preselio iz sela Orahova Dola u Dubrovnik oko 1688. – Dubrovnik, 1721.) i Paola Bettera (Dubrovnik, 1674. – Dubrovnik, 1776.).Ivica Martinović, Ljetopis života i djela Ruđera Boškovića , Dubrovački horizonti, 35 (1995), str. 41–48. Posebni otisak (pristupljeno 21. siječnja 2017.) Bošković je imao tri sestre (Marija Ruse, Marija Dumna i Anica) i petero braće (Božo (Natalis), Bartolomej Ignacije (Baro), Ivan Dominik, redovničkim imenom Ignacio Česlav Marija, Petar (Pero) umro je mlad, a Marko Antun kao dijete).Stipe Kutleša, Ruđer Bošković , Hrvatska revija, br, 3, godište XII, 2012., str. 14., pristupljeno 3. srpnja 2017. Boškovićeva obitelj s očeve strane vodi podrijetlo iz Hercegovine, iz katoličke župe Ravno u Popovu polju, iz sela Orahov Do, koje je tada bilo potpuno katoličko. Njegov pradjed bio je Boško Pokrajčić (ili Podkrajčić) i po njemu je obiteljska loza koja se odvojila od plemićke loze Pokrajčića dobila prezime Bošković. Bošković je isticao svoje plemićko podrijetlo, a grbom obitelji Pokrajčić koristio se za pečaćenje svojih pisama. Osnovno obrazovanje je stekao u Dubrovniku, a s 15 godina odlazi u Rim, gdje stupa u isusovačko Papinsko sveučilište Gregorianu i 1732. godine završava filozofiju, a nedugo potom i teologiju. Za vrijeme studija predavao je u nižim razredima kolegija u Fermu i Rimu sukladno s tadašnjim isusovačkim pravilima.Stipe Kutleša, Ruđer Bošković , Hrvatska revija, br, 3, godište XII, 2012., str. 15., pristupljeno 3. srpnja 2017. Po svršenom studiju teologije zaređen za svećenika i stupio je u isusovački red no bio je oslobođen redovničkih dužnosti kako bi se mogao posvetiti znanstvenom radu i nastavi.
Pastoralnu aktivnost vršio je najviše u kolegijskoj crkvi sv. Ignacija. Na pokrajnom oltaru sv. Alojzija Gonzage služio je svoju Mladu misu.
Godine 1740. postaje profesor matematike. Njegova slava je zasjenila njegove, za hrvatsku kulturu vrijedne spomena braću i sestre: Petra, Bara i Anicu. Pritom valja napomenuti da je Ruđer Bošković i među predcima imao hrvatske pjesnike: unuk je religijskog pjesnika Bara Bettere.
Matematika Ruđer Bošković se bavio mnogim matematičkim problemima, beskonačno malim veličinama, logaritmima negativnih brojeva, problemom tijela maksimalne atrakcije i tako dalje. U svojoj knjizi Elementa matheseos universae, Rim 1754., daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug. U raspravi De aestu maris (1747.), prvi među matematičarima govori o neeuklidskoj geometriji, u kojoj se s krivuljama radi isto kao i s pravcima, te predlaže geometriju s tri i više prostornih i jednom vremenskom veličinom, koja se i danas upotrebljava.
U prvom matematičkom radu uvodi u sfernu trigonometriju grafičku metodu za rješavanje trokuta Izgradnja sferne trigonometrije (lat. Trigonometriae sphaericae constructio, 1737.). Izveo je četiri osnovne jednadžbe diferencijalne trigonometrije. U djelu Osnove sveukupne matematike (lat. Elementorum universae matheseos, 1754.) donosi teoriju transformacija geometrijskih mjesta i izvornu teoriju čunjosječnica ili konika utemeljenu na sintetskoj metodi. Istraživanje temelja matematike u vezi s pitanjima i pojmovima neprekinutosti i beskonačnosti objavio je u djelu O naravi i upotrebi beskonačno velikih i beskonačno malih veličina (lat. De natura et usu infinitorum et infinite parvorum, 1741.). Konačne i beskonačno daleke točke tretirao je ravnopravno kao i tvorac projektivne geometrije Jean-Victor Poncelet (1820.). Dopuštao je mogućnost postojanja različitih geometrija. Istražujući načelo neprekidnosti došao je do izričite formulacije kontinuuma realnih brojeva (O zakonu neprekinutosti… – lat. De continuitatis lege…, 1754.; hrvatski prijevod 1996.) prije njemačkih matematičara Richarda Dedekinda i Georga Cantora. Naslućivao je mogućnost konstrukcije neprekinute krivulje koja nema tangente ni u jednoj svojoj točki, a to je dokazano tek 1904. godine (Kochina krivulja). Budući da je naslutio probleme geometrije prirode, Boškovića se može smatrati praocem teorije fraktala, matematičkog temelja teorije determinističkoga kaosa.
Mehanika U mehanici je proučavao gibanje materijalne točke (O gibanju tijela bačenih u prostor bez otpora… – lat. De motu corporum projectorum in spatio non resistente…, 1740.). Metodom njihala određivao je veličinu gravitacije i utvrdio njezinu nejednakost na Zemlji (1741.). Rješavao je problem tijela najvećeg privlačenja (Mehanički problem o čvrstom tijelu najvećeg privlačenja… – lat. Problema mechanicum de solido maximae attractionis…, 1743.) i problem središta gravitacije (O središtu teže... – lat. De centro gravitatis…, 1751.).
Astronomija