thumb|Grbovi britanske monarhije mini|Karlo III., britanski monarh od 2022. Britanska monarhija odnosi se na ustavnu monarhiju Ujedinjenog Kraljevstva i njegovih prekomorskih posjeda. Trenutačni monarh je kralj Karlo III., koji je stupio na prijestolje nakon smrti svoje majke, kraljice Elizabete II., 8. rujna 2022. godine.
Monarh i njegova bliska obitelj obavljaju različite službene, ceremonijalne i diplomatske dužnosti. Kako je britanska monarhija ustavna, monarh je neutralan u odnosu na politiku. Među dužnostima monarha je dodjeljivanje odličja i imenovanje predsjednika Vlade, a također obavlja i dužnost vrhovnog zapovjednika britanskih oružanih snaga. Premda teoretski britanski monarh, putem kraljevskog prerogativa, i dalje posjeduje vrhovnu izvršnu vlast, on tu vlast vrši samo u skladu sa zakonima usvojenim u parlamentu i uz ograničenja koja nameću ustavne konvencije i presedani. Osobne pričuvne ovlasti monarha obično se mogu rabiti samo u slučaju ozbiljne izvanredne situacije ili ustavne krize.
Britanska monarhija vuče podrijetlo iz malih kraljevstava koja su se u ranom srednjem vijeku razvila u Škotskoj i anglosaksonskoj Engleskoj, koja su se do 10. stoljeća ujedinila u jedno englesko i jedno škotsko kraljevstvo. Godine 1066. posljednji okrunjeni anglosaksonski monarh, Harold II., poražen je i ubijen u Bici kod Hastingsa tijekom normanskog osvajanja Engleske, nakon čega je engleska monarhija prešla u ruke pobjedničkog vođe Normana, Vilima Osvajača i njegovih nasljednika.
U 13. stoljeću Wales je kao kneževina postao klijentska država engleskog kraljevstva, dok je Magna Carta započela proces smanjivanja političkih moći engleskog vladara.
Od 1603., kad je škotski kralj James VI. naslijedio englesko prijestolje kao James I., engleskim i škotskim kraljevstvom vladao je isti monarh. Od 1649. do 1660. tradiciju monarhijskog poretka prekinuo je republikanski Engleski Commonwealth, ustanovljen nakon tzv. rata triju kraljevina. Zakon o naslijeđu 1701., koji je i danas na snazi, uskratio je rimokatolicima i onima koji s njima stupe u brak pravo naslijediti englesko prijestolje. Godine 1707., usvajanjem Zakona o uniji, englesko i škotsko kraljevstvo ujedinili su se u Kraljevstvo Velike Britanije, kojem se 1801. priključilo Irsko Kraljevstvo, čime je stvoreno Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske. Britanski je monarh postao šef države golemog Britanskog Carstva, koje je na svom vrhuncu 1921. obuhvaćalo četvrtinu planeta Zemlje.
Tijekom 1920-ih godina pet šestina ozemlja Irske odvojilo se od Ujedinjenog Kraljevstva i postalo posebna Irska Slobodna Država, a Balfurova deklaracija 1926. priznala je evoluciju dominiona Britanskog Carstva u zasebne, samoupravne države u okviru Commonwealtha. Nakon Drugog svjetskog rata najveći broj britanskih kolonija i teritorija stekao je neovisnost, čime je nestalo i Britanskog Carstva. Đuro VI. i njegova nasljednica, Elizabeta II., ponijeli su naslov poglavara Commonwealtha, što je simbol slobodnog udruživanja njegovih članica kao neovisnih država.
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i petnaest drugih komonveltskih kraljevstava priznaju istu osobu za svog šefa države. Premda se termini "britanska monarhija" i "britanski monarh" i danas često koriste da bi se označili različiti položaji ove osobe i institucije koju ona predstavlja, ipak je svaka od tih šesnaest država neovisna i samostalna u odnosu na ostale, a monarh u svakoj od njih nosi poseban naslov i ima posebna zaduženja.
Ustavni položaj
U nepisanom britanskom ustavu monarh (ili suveren), koji nosi naslov "Njeno veličanstvo", odnosno "Njegovo veličanstvo", zauzima položaj šefa države. Zakletve vjernosti polažu se Kraljici i njenim zakonitim nasljednicima.Npr. Bože čuvaj Kraljicu (ili Bože čuvaj Kralja) britanska je državna himna, a lik monarha pojavljuje se i na poštanskim markama i novcu.
Monarh rijetko izravno sudjeluje u državnoj upravi. Odluka o uporabi kraljevskih prerogativa delegirana je, bilo zakonskim aktima bilo konvencijom, s monarha na ministre i druga državna tijela javne uprave. U tom smislu postupci države, kao što su imenovanja na položaje u službi Krune,Crown Appointments Act 1661 c. 6. čak i kad ih izvodi sam monarh, kao npr. u slučaju Kraljičinog govora tijekom otvaranja parlamenta, zapravo ovise o odlukama koje su donijete na drugim mjestima: Zakonodavnu vlast u teoriji vrši "Kraljica u parlamentu", odnosno monarh proglašava zakone usvojene u parlamentu, sastavljenom od Doma lordova i Doma građana. Izvršnu vlast posjeduje Vlada Njenog veličanstva, koja se sastoji od ministara, prvenstveno predsjednika Vlade i kabineta, koji tehnički predstavlja samo odbor Kraljičinog Privatnog vijeća. Vlada upravlja oružanim snagama, državnom upravom i drugim javnim tijelima, kao što su diplomatska i obavještajna služba (Kraljica neka obavještajna izvješća iz inozemstva prima prije nego što ih dobije predsjednik Vlade"U Londonu su otkrića Pasečnika [sovjetskog prebjega iz 1989.] na brzinu sažeta u jednu bilješku za Zajednički obavještajni odbor. Takva se izvješća uvijek prvo šalju Njenom veličanstvu Kraljici. Drugi primatelj je predsjednik Vlade, u to doba Margaret Thatcher." Hoffman, David E. (Emanuel), The Dead Hand: The Untold Story of the Cold War Arms Race and Its Dangerous Legacy, Doubleday, New York, 2009, str. 336, .). Sudsku vlast vrši pravosuđe, koje je ustavno i zakonskiConstitutional Reform Act 2005, s. 3. neovisno o vladi. Engleska crkva, na čijem se čelu nalazi monarh, ima vlastita zakonodavna, sudska i izvršna tijela. Ovlast koje ne ovise o vladi zakonski se prenose na druga javna tijela zakonskim ili podzakonskim aktima, kao što su uredbe donijete u Privatnom vijeću (Order in Council), kraljevske komisije i slično.
Walter Bagehot, teoretičar britanskog ustava, nazvao je 1867. monarhiju "dostojanstvenim dijelom" državne uprave, za razliku od vlade kao njenog "djelatnog djela".Bagehot, str. 9.
left|thumb|Engleska Povelja o pravima 1689. smanjila je ulogu monarha u izravnom upravljanju državom
Postavljanje predsjednika Vlade
Uvijek kad je to potrebno, monarh je odgovoran za postavljanje novog predsjednika Vlade, koji po konvenciji postavlja sve druge ministre i može ih smijeniti, pa tako ima moć sastavljati i nadzirati vladu. U skladu s nepisanim ustavnim konvencijama, monarh mora za predsjednika Vlade postaviti onu osobu koja uživa povjerenje Doma komuna, a to je obično vođa stranke ili koalicije koja raspolaže većinom glasova u tom Domu. Predsjednik Vlade preuzima dužnost kad posjeti monarha u privatnoj audijenciji i nakon ceremonije "ljubljenja ruku" to postavljenje stupa na snagu bez bilo kakve druge formalnosti ili isprave.Brazier, str. 312.
U slučaju blokiranog parlamenta, kad niti jedna stranka ili koalicija ne raspolaže većinom, monarh ima širi opseg mogućnosti pri izboru osobe za koju vjeruje kako će osigurati najširu podršku u parlamentu, premda bi se i tu najčešće radilo o vođi stranke s najviše zastupnika.Waldron, str.59–60. Od 1945. izbori su samo dva puta ishodovali blokiranim parlamentom. Prvi put je to bilo nakon općih izbora u veljači 1974., kad je Harold Wilson postavljen za premijera nakon što je Edward Heath podnio ostavku jer nije uspio formirati koaliciju. Premda Wilsonovi laburisti nisu imali većinu, bili su pojedinačno najveća stranka u parlamentu. Drugi put je do blokiranog parlamenta došlo nakon općih izbora u svibnju 2010., nakon kojih su se konzervativci (kao najveća stranka u parlamentu) i liberalni demokrati (koja je po broju zastupnika bila treća) dogovorili o koalicijskoj vladi, prvoj u Velikoj Britaniji nakon Drugog svjetskog rata.
Monarh teoretski može samoinicijativno smijeniti predsjednika Vlade, ali u današnje se vrijeme premijerov mandat završava samo ako premijer bude poražen na izborima, ako podnese ostavku ili ako umre na dužnosti. Vilim IV. bio je posljednji monarh koji je smijenio premijera, kad je 1834. s te dužnosti uklonio lorda Melbournea.
Raspuštanje parlamenta
Godine 1950. osobni tajnik kralja Đure VI. objavio je pod pseudonimom u Timesu jedno pismo, kojim je definisana ustavna konvencija, poznata kao Lascellesova načela: ako manjinska vlada zatraži raspuštanje parlamenta i raspisivanje izvanrednih izbora da bi osnažila vlastiti položaj, monarh takav zahtjev može odbiti. Kad je predsjednik Vlade Harold Wilson krajem 1974. zatražio raspuštanje parlamenta, Kraljica se s tim zahtjevom složila, jer su Heathova nastojanja formirati koalicijsku vladu već ranije doživjela neuspjeh. Na izvanrednim parlamentarnim izborima u listopadu 1974. Wilson je uspio osvojiti malu, ali ipak apsolutnu većinu u parlamentu. Zakon o trajanju saziva parlamenta 2011. ukinuo je monarhu ovlast raspustiti parlament.
Kraljevski prerogativ
Neke od izvršnih ovlasti vlade formalno pripadaju monarhu i zajedno su poznate kao kraljevski prerogativ. Monarh djeluje u skladu s ograničenjima koja nameću konvencije i presedani, te svoje prerogative koristi samo na preporuku ministara, koji za svoj rad odgovaraju parlamentu, prvenstveno na preporuku premijera i Privatnog vijeća. Monarh jednom tjedno prima predsjednika Vlade u audijenciju; kako bi se očuvala apsolutna povjerljivost, tom susretu ne prisustvuje nitko drugi i ne postoje zapisnici ili bilješke s tih sastanaka. Monarh može premijeru iznijeti svoje vlastite poglede i mišljenja, ali kao vladar u ustavnoj monarhiji naposljetku mora prihvatiti odluke premijera i njegovog kabineta, pod uvjetom da on uživa podršku Doma komuna. Prema Bagehotovim riječima, "suveren, u ustavnoj monarhiji, ima tri prava ― pravo da bude konzultiran, pravo ohrabriti i pravo upozoriti".Bagehot, str. 75.
Premda kraljevski prerogativ obuhvaća širok spektar ovlasti, koje se mogu rabiti bez odobrenja parlamenta, on je ipak ograničen. Mnoge ovlasti prestale su se koristiti, a druge su za stalno prenijete na parlament. Na primjer, monarh ne može nametnuti ili uvesti nove poreze, kao nekada, jer je sada za to potrebna parlamentarna zakonska regulativa. Prema jednom parlamentarnom izvješću, "Kruna ne može uvoditi nove prerogativne ovlasti", a parlament može oboriti svaku postojeću prerogativnu ovlast usvajanjem odgovarajuće zakonske regulative.
Kraljevski prerogativ uključuje ovlast monarha postavljati i smjenjivati ministre, upravljati državnom upravom, izdavati putovnice, objavljivati rat, sklapati mir, zapovijedati oružanim snagama, dogovarati i sklapati međudržavne ugovore, saveze i sporazume. Međutim, takvim sporazumom ne može se mijenjati unutarnje zakonodavstvo Ujedinjenog Kraljevstva, za što je potrebno da parlament usvoji odgovarajući zakon. Monarh je vrhovni zapovjednik oružanih snaga (u koje spadaju Kraljevska mornarica, Britanska vojska i Kraljevsko ratno zrakoplovstvo), on izdaje akreditive britanskim visokim komesarima i veleposlanicima te prima diplomate iz drugih država.
U monarhov prerogativ spada i ovlast sazivati i prorogirati parlament. Svake godine monarh formalno saziva parlament na novo zasjedanje, a zatim prilikom otvaranja parlamenta u dvorani Doma lordova čita govor, u kojem u glavnim crtama iznosi zakonodavni program vlade. Do prorogacije (tj. suspenzije zasjedanja parlamenta) dolazi obično otprilike godinu dana nakon početka zasjedanja i njome se to zasjedanje formalno završava. Raspuštanjem parlamenta završava se mandat tog saziva, nakon čega slijede opći izbori za sve zastupnike u Domu komuna. Prema Zakonu o trajanju saziva parlamenta 2011., opći parlamentarni izbori po pravilu se održavaju pet godina nakon prethodnih, ali se mogu održati i ranije ako predsjednik Vlade izgubi povjerenje Doma komuna ili ako dvije trećine zastupnika u tom Domu glasuje za održavanje izvanrednih izbora.