Baltičko more nalazi se na sjeveru Europe i sa Sjevernim morem povezano je tjesnacima Sunda, Veliki Belt, Mali Belt, Skagerrak, Kattegat i Kielskim kanalom. Baltičko more jest rubno more Atlantskoga oceana koje zatvaraju Danska, Estonija, Finska, Njemačka, Latvija, Litva, Poljska, Rusija, Švedska te Pribaltička nizina. Proteže se od 53°N do 66°N geografske širine i od 10°E do 30°E geografske dužine. Izmjena vode između Baltičkoga mora i Atlantskog oceana ograničena je i odvija se kroz danske tjesnace u Kattegat kroz Øresund te Veliki i Mali Belt. Najznačajniji zaljevi Baltičkoga mora jesu Botnički zaljev, Finski zaljev, Riški zaljev i Gdanjski zaljev.
Administrativnu granicu Baltika na njezinu sjevernom rubu, na geografskoj širini 60°N, čine Ålandski i Botnički zaljevi, a na sjeveroistočnom rubu Finski zaljev, na istočnome Riški zaljev, a na zapadu švedski dio južnoga Skandinavskog poluotoka.
Baltičko more povezano je umjetnim vodenim putovima s Bijelim morem preko Bijelomorsko-baltičkoga kanala i s Njemačkim zaljevom Sjevernoga mora Kielskim kanalom.
Definicije poveznica=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/cd/Belte_inter.png/220px-Belte_inter.png|mini|Danski tjesnaci i jugozapadno Baltičko more. poveznica=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/84/Karta_%C3%B6fver_%C3%85land.png/220px-Karta_%C3%B6fver_%C3%85land.png|mini|Åland između Baltičkoga mora i Botničkoga zaljeva.
Upravna definicija Helsinška konvencija o zaštiti morskog okoliša područja Baltičkoga mora obuhvaća Baltičko more i tjesnac Kattegat, ne nazivajući Kattegat dijelom Baltičkog mora, Za potrebe ove Konvencije 'područje Baltičkoga mora' bit će Baltičko more i ulaz u Baltičko more, omeđeno paralelom Skaw u Skagerraku na 57°44.43'N.
Povijesna definicija Povijesno gledano, Kraljevina Danska prikupljala je pristojbe za prolazak brodova na granici između oceana i kopnenoga Baltičkog mora u Øresundu, u dvorcu Kronborg u blizini Helsingøra; u Velikom Beltu u Nyborgu; a u Malom Beltu na dijelu gdje je smješteno utvrđeno uporište Fredericia. Najuži dio Maloga Belta je Middelfart Sund u blizini Middelfarta.
Oceanografska definicija Geografi se uglavnom slažu da je fizička granica Baltika crta povučena kroz južne danske otoke, kroz tjesnac Drogden Sill i otok Langeland. Tjesnac Drogden Sill nalazi se sjeverno od Køge Bugta i povezuje Dragør na jugu Kopenhagena s Malmöom. Preko njega prolazi most Øresund i tunel Drogden. Prema ovoj definiciji, danski tjesnaci predstavljaju ulaz u Baltičko more, ali nisu dio njega, dok su zaljev Mecklenburg i zaljev Kiel dijelovi Baltičkoga mora. Još jedna uobičajena granica je linija između Falsterba u Švedskoj i Stevns Klinta u Danskoj, što je ujedno i granica između plitke vode južno od Øresunda (s tipičnom dubinom od samo 5 – 10 metara) i znatno dublje vode.
Etimologija i nazivlje Tacit je Baltičko more nazivao Mare Suebicum po germanskome narodu Suebi (Svevi),Tacitus, Germania(text): Ergo iam dextro Suebici maris litore Aestiorum gentes adluuntur, quibus ritus habitusque Sueborum, lingua Britannicae propior. a Ptolemej ga je nazivao Sarmatski ocean po Sarmatima,Ptolemej, Geografija III, glava 5: "Sarmatia in Europe is bounded on the north by the Sarmatian ocean at the Venedic gulf" (text) no prvi koji ga je nazvao Baltičko more (lat.: Mare Balticum) bio je njemački kroničar Adam Bremenski u 11. stoljeću. Podrijetlo potonjega naziva je nerazjašnjeno i usvojeno je u slavenske i baltofinske jezike, vrlo vjerojatno zbog uloge srednjovjekovnoga latinskog jezika u kartografiji. Moglo bi biti povezano s germanskom riječi Belt (pojas), koja se koristi za dva danska tjesnaca (Belte), dok drugi tvrde da je izravno izvedeno iz latinizirane germanske riječi za pojas balteus. Balteus Nordisk familjebok. Sam Adam iz Bremena usporedio je more s pojasom, navodeći da je tako nazvan jer se kao pojas proteže kroz kopno (Balticus, eo quod in modum baltei longo tractu per Scithicas regiones tendatur usque in Greciam).
Na njega je također moglo utjecati ime legendarnoga otoka koji se spominje u Naturalis historia Plinija Starijeg. Plinije spominje otok po imenu Baltia (ili Balcia) pozivajući se na izvješća Piteja i Ksenofonta. Moguće je da Plinije spominje otok po imenu Basilia (kraljevski) u Pitejevom djelu O oceanu. Baltia bi također mogla biti izvedena iz riječi „pojas” i tu bi imala značenje „blizu pojasa mora, blizu tjesnaca”.
Drugi su predlagali etimologiju od proto-indoeuropskoga korijena *bʰel što znači „bijel”, što može biti posljedica običaja imenovanja mora prema bojama (usp. Crno more i Crveno more). Ovaj korijen *bʰel i osnovno značenje zadržani su u litavskome (kao baltas), letonskome (kao balts) i slavenskim jezicima (kao beli). Na temelju toga, srodna pretpistavka tvrdi da je naziv nastao iz ovoga indoeuropskoga korijena preko baltičkih jezika kao što je litavski. Drugo objašnjenje je da, iako je izvedeno iz gore spomenuta korijena, ime mora povezano je s nazivima za razne oblike vode i srodnih tvari u nekoliko europskih jezika, koji su možda izvorno bili povezani s bojama koje se nalaze u močvarama (usporediti praslavenski *bolto – močvara). Još je jedno objašnjenje da je naziv izvorno značio „zatvoreno more, zaljev”, za razliku od otvorenoga mora.
U srednjemu vijeku more je bilo poznato pod raznim imenima. Naziv Baltičko more revladao je tek nakon 1600. godine. Korištenje baltičkih i sličnih izraza za označavanje zemalja na istočnim obalama Baltičkoga mora počelo je tek u 19. stoljeću.
Ime na drugim jezicima Baltičko more bilo je poznato u drevnim latinskim izvorima kao Mare Suebicum ili čak Mare Germanicum. Stariji domaći nazivi u jezicima koji su se govorili na obalama mora ili blizu njih obično označavaju geografski položaj mora (u germanskim jezicima), ili njegovu veličinu u odnosu na manje zaljeve (u starolatvijskome), ili povezana plemena s njim (na staroruskome je more bilo poznato kao Varjaško more). U različitim suvremenim jezicima poznato je po nazivima Baltičko more, Istočno more ili Zapadno more:
'Baltičko more' naziv je koji se rabi u baltičkim jezicima kao što je letonski (Baltijas jūra; u staroletonskome se nazivalo 'Veliko more', dok se današnji Riški zaljev nazivao 'Malo more') i litavski (Baltijos jūra); na latinskom (Mare Balticum) i romanskim jezicima, kao što su francuski (Mer Baltique), talijanski (Mar Baltico), portugalski (Mar Báltico), rumunjski (Marea Baltică) i španjolski (Mar Báltico); na grčkom ( Valtikí Thálassa); na albanskom (Deti Balltik); na engleskom (Baltic Sea), velškom (Môr Baltig); u slavenskim jezicima: poljski (Morze Bałtyckie ili Bałtyk), češki (Baltské moře ili Balt), slovenski (Baltsko morje), bugarski ( Baltijsko More), kašupski (Bôłt), makedonski (Baltičko More), ukrajinski ( Baltijs′ke More), bjeloruski (Балтыйскае мора Baltijskaje mora), ruski ( Baltijskoje more), hrvatski i srpski (Baltičko more), te na mađarskom (Balti-tenger). U mnogim germanskim jezicima koristi se naziv 'Istočno more' kao u afrikaansu (Oossee), danskom (Østersøen), nizozemskom (Oostzee), njemačkome (Ostsee), niskonjemačkome (Oostsee), islandskom i ferojskom (Eystrasalt), norveškom (bokmål: Østersjøen; nynorsk: Austersjøen) i švedskom (Östersjön). U staroengleskom bio je poznat kao Ostsǣ; također je na mađarskom prijašnje ime bilo Keleti-tenger ('Istočno more' zbog njemačkoga utjecaja). Osim toga, finski jezik koristi izraz Itämeri ('Istočno more'), vjerojatno prevedenica iz germanskoga jezika. Kako Baltik nije osobito istočniji u odnosu na Finsku, uporaba ovoga izraza mogla bi biti ostatak iz razdoblja švedske vladavine. Na drugome finskom jeziku, estonskom, naziva se 'Zapadno more' (Läänemeri), s ispravnim zemljopisnim opisom položaja (more je zapadno od Estonije). U južnoestonskom, izraz ima značenje i 'Zapadno more' i 'Večernje more' (Õdagumeri).
Povijest
Antika U vrijeme Rimskoga Carstva Baltičko more bilo je poznato kao Mare Suebicum ili Mare Sarmaticum. Tacit u svojim djelima Agricola i Germania 98. godine opisao je Mare Suebicum, nazvanome po plemenu Suebi, kao bočato more u kojem se tijekom proljetnih mjeseci led raspada i komadi plutaju na površini. Suebi su kasnije migrirali na jugozapad, te privremeno boravili u području Rajne u modernoj Njemačkoj, gdje je njihovo ime opstalo u povijesnoj regiji poznatoj kao Švapska. Jordanes ga je u svom djelu Getica nazvao Germanskim morem.
Srednji vijek poveznica=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/19/Putgarten%2C_Kap_Arkona_%282011-05-21%29_3.JPG/220px-Putgarten%2C_Kap_Arkona_%282011-05-21%29_3.JPG|mini|Rt Arkona na otoku Rügen u Njemačkoj, bio je sveto mjesto plemena Rani prije pokrštavanja. U ranom srednjem vijeku, nordijski (skandinavski) trgovci izgradili su trgovačko carstvo diljem Baltika. Kasnije su se nordijski narodi borili za kontrolu nad Baltikom protiv vendskih plemena koja su živjela na južnoj obali. Norvežani su također koristili ruske rijeke za trgovačke rute pronalazeći svoj put do Crnog mora i južne Rusije. Ovo razdoblje kojim su dominirali nordijski narodi naziva se vikinško doba.
Od vikinškoga doba, Skandinavci su Baltičko more nazivali Austmarr ('Istočno jezero'). 'Istočno more' pojavljuje se u srednjovjekovnoj sagi Heimskringla i Eystra sol, pojavljuje se i u rukopisu Sörla þáttr. Saxo Grammaticus zabilježio je u Gesta Danorum starije ime, Gandvik (-vik je staronordijski izraz za 'zaljev') što implicira da su ga Vikinzi ispravno smatrali ulazom u more. Drugi oblik imena, "Grandvik", potvrđen u barem jednome engleskom prijevodu Gesta Danorum, vjerojatno je pogrešno napisan.
Osim ribe, Baltičko je more i važni izvor jantara, osobito s njegovih južnih obala unutar današnjih granica Poljske, Rusije i Litve. Prvi spomeni nalazišta jantara na južnoj obali Baltičkoga mora datiraju iz 12. stoljeća."The History of Russian Amber, Part 1: The Beginning", Leta.st Susjedne su zemlje u prošlosti brodovima preko Baltika izvozile drvnu građu, katran, lan, konoplju i krzno. Švedska je od ranoga srednjeg vijeka izvozila željezo i srebro, dok je Poljska imala i još uvijek ima bogate rudnike kamene soli. Baltičko more je dugo bio važan pomorski trgovački put.
Zemlje na istočnoj obali Baltika bile su među posljednjima u Europi koje su se preobratile na kršćanstvo. To se konačno dogodilo tijekom Sjevernih križarskih ratova: Finsku su dvanaestom stoljeću pokrstili Šveđani, a današnju Estoniju i Latviju u ranom trinaestom stoljeću pokrstilo je Livonsko bratstvo mača. Teutonski red preuzeo je kontrolu nad dijelovima južne i istočne obale Baltičkoga mora, gdje je osnovao svoju monašku državu. Litva je bila posljednja europska država koja se preobratila na kršćanstvo.
Poprište sukoba poveznica=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/d0/Haupthandelsroute_Hanse.png/220px-Haupthandelsroute_Hanse.png|mini|Glavni trgovački putovi Hanze (Hanse). poveznica=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c2/Curonians_kursenieki_in_1649.png/220px-Curonians_kursenieki_in_1649.png|mini|Godine 1649. područje naseljavanja naroda Kursenieki koji su govorili latvijski protezalo se od Klaipėde do Gdańska duž obale Baltičkog mora. U razdoblju između 8. i 14. stoljeća na Baltiku je bila snažna prisutnost gusara koji su imali svoja uporišta na obalama Pomeranije i Pruske, a njemačka gilda gusara Vitalienbrüder imala su utočište na otoku Gotland.
Počevši od 11. stoljeća uglavnom njemački doseljenici naselili su južnu i istočnu obalu Baltika u migracijskome valu poznatom kao Ostsiedlung ('naseljavanje na istok'). Ostali su doseljenici bili iz Nizozemske, Danske i Škotske. Nijemci su postupno asimilirali Polapske Slavene.Wend – West Wend. Danska je postupno stekla kontrolu nad većim dijelom baltičke obale, sve dok nije izgubila velik dio svojih posjeda nakon poraza u bitci kod Bornhöveda 1227. godine.