Rani počeci Pri doseljenju, Hrvati, kao i drugi Slaveni,vjerojatno govore dijalektima slavenskog jezika. O tome razdoblju se malo zna, međutim kako su svi slavenski jezici slični, pretpostavlja se da su govori 7-8. stoljeća dosta slični i povezani. Veće razlike se počinju događati s 9. stoljećem razvojem centraliziranih državnih struktura. Za zapadne Slavene ulogu "matice" ima Velikomoravska kneževina, za istočne Kijevska Rus', a za južne Slavene Bugarsko carstvo i Franačka država sa svojim vazalima (Hrvati). Te državne strukture nisu stvarale svoje jezike, ali su sociolingvistički i kulturno utjecale na njih. Pri tome je važna isoglosa koja razdvaja istočne južne Slavene od zapadnih, odnosno sudbina praslavenskog glasa [t']. Na istoku, u današnjem bugarskom i makedonskom, je taj glas prešao u [št], dok se na zapadu očuvao (kao [t'], [č'], [ć]....). Pri tome je zanimljiv i položaj srpskog (obično se za njega uzimaju dva narječja, istočnoštokavsko i torlačko), kao graničnog koji u nekim riječima isto gubi tu isoglosu (sveštenik, opština....), no to se obično pripuje utjecajima crkvenoslavenskog. Slovenska narječja se kasnije odjeljuju granicom Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, a preostala 3 narječja (kajkavsko, čakavsko i (zapadno)štokavsko) nastavljaju koegzistirati unutar hrvatskog područja Kraljevine Hrvatske i lokalnih poluovisnih kneževina. desno|150px To prodručje uključuje; na sjeveru Panonsku Hrvatsku/Međurječje, ponekad uključujući i cijeli Srijem (kao za Ljudevita i Braslava) na jugu Neretvansku kneževinu, kao i manju vazalnu/polusamostalnu kneževinu Hum/Zahumlje (koja počesto uključuje i Travunju i Konavle, a ponekad i Duklju koji se obično opisuju kao Crvena_Hrvatska) na istoku gorska područja između rijeka Bosne i Drine koja obuhvaćaju i župe Usoru (sa Solima) i Vrhbosnu koje će se kasnije širiti i postati banovine na zapadu područje Istre i njenog nasljednika Pazinske knežije Kasnije će na te prostore utjecati mnoge druge države, što će ostaviti popriličnog utjecaja na dijalekte, što će se moći pratiti kroz tuđice (mletačke talijanizme u čakavštini, hungarizme i germanizme u kajkavštini te turcizme u štokavštini). Kasnijim širenjem Srbije za vrijeme Nemanjića (na prostore istočnog Huma oko Nevesinja i Travunje) mijenja se i vjerska slika (širenjem pravoslavlja), što utječe i na jezik, odnosno pomicanje granica između zapadne i i istočne štokavštine, što rezultira stvaranjem podosta srbiziranog (i)jekavskog istočnohumskog dijalekta. U zapadnoj štokavici (iako s pristunim prijelaznim istočnim utjecajima) ostaje srednjohercegovački ikavsko-jekavski poneretvanski dijalekt, ponajviše radi ostajanja centra tog područja (Ston) pod katoličkom vlašću.
Osnovna obilježja hrvatskih narječja mini|desno|300px|Usporedba hr.narječja Kako je Hrvatska bila dio europskog zapada, gdje je u srednjem vijeku prevladao feudalizam, što je značilo veću vezanost za zemlju i veću razliku u govorima, odnosno narječjima (grupama dijalekata). Osnovne razlike bi bile sljedeće;
Kajkavsko narječje rjeđa vokalizacija slabog šwa u vokal tronaglasni sustav (prisutnost kajkavske metatonije) mijenjanje nenaglašenih duljine šwa=e, spajanje s jatom rjeđi prijelaz prednjeg nazala u [a] stražnji nazal i samoglasno l najčešće (prvotno) daju [o], no postoje odstupanja nema premetanje vse u sve. čuva se protetsko v čuva se [l] na kraju riječi nestanak [t'] (prelazi u [č']) [d']-->[dž]/[đ']/[j] (postoje iznimke) manjak artifikata čuvanje [x], no postoje odstupanja
Čakavsko narječje češća vokalizacija slabog šwa u vokal tronaglasni sustav sačuvane nenaglašene duljine, no postoje odstupanja šwa=[a] češći prijelaz prednjeg nazala u [a] stražnji nazal i samoglasno l najčešće daju [u], no postoje odstupanja nema premetanje vse u sve. čuva se protetsko v čuva se [l] na kraju riječi čuvanje [t'] [d']-->[j] manjak artifikata čuvanje [x], no postoje odstupanja
Štokavsko narječje rjeđa vokalizacija slabog šwa u vokal dva kratka naglaska (ne u svih govora), uz 2 ili 3 duža sačuvane nenaglašene duljine, no postoje odstupanja šwa=[a] rjeđi prijelaz prednjeg nazala u [a] stražnji nazal i samoglasno l najčešće daju [u], no postoje odstupanja premetanje vse u sve [l] na kraju riječi u [a] ili [o] šćakavizam i štakavizam nestanak [t'] (prelazi u [ć], [č']) [d']-->[đ] (postoje iznimke) višak artifikata (potpuni ili nepotpuni sustav parnjaka) gubljenje [x], no postoje odstupanja
mini|desno|300px|osnovna obilježja hr.narječja Šćakavizam, odnosno šćakavska isoglosa označava čuvanje razlike iz starijih govora u kojima su očuvane skupine govora [šk'], [št'] i [žd'], [žg'], odnosno kao neku verziju [št']/[šć]/[šč] i [žd']/[žđ]/[ždž]/[žj]. U štakavskoj verziji ti glasovi prelaze u [št] i [žd]. Seobe u turskim ratovima su označile gubitak nekih prijelaznih govora, kao i promjenu lokacije, pa su na nekim mjestima opreke između narječja jako uočljive. Također, većina hrvatskih govora sadrži izjednačavanje stražnjeg nazala i samoglosnog [l] u istoj glasovnoj vrijednosti.
Razvoj kajkavskog narječja mini|200px|grupe kajkavskih dijalekata Govori i dijalekti kajkavskog narječja se mogu podijeliti u 4 grupe: sjeverozapadni (zagorsko-međimurski) jugozapadni (turopoljsko-posavski) istočni (križevačko-podravski rubni ( prigorski, donjosutlanski i goranski) Svi kajkavski dijalekti su bili vezani za srednjovjekovno područje ili rubove Zagrebačke biskupije. Svi govori su šćakavski (čuvaju šćakavsku isoglosu), a zajedničko za narječje (s iznimkom u govorima rubne grupe) je jednačenje jata i poluglasa (kao i čuvanje izgovora kao zatvoreno e). Glavne grupe se razdvajaju po refleksima parnjaka jata (stražnji nazal, koji se razvio u zatvoreno o) kojima odgovaraju i refleksi [t'] i naglascima (osnovna te dvije izmijenjene), dok rubna sadrži elemente prijelaza prema čakavskom narječju.
Kajkavski sjeverozapadni dijalekti Obuhvaćaju govore Zagorja, Međimurja i krajnjeg sjeverozapada Podravine, te pogranične krajeve Mađarske. Postoji granični kontinuum s govorima slovenskog panonskog i istočnih djelova štajerskog narječja, pogotovo djelovima koji su prije bili dio Zagrebačke biskupije, a za neke od njih se sumnja na hrvatsko ili barem mješovito porijeklo (npr. Prlekija). Očuvala se osnovna kajkavska akcenutacija, refleks [t'] je [č], a stražnji nazal je preko zatvorenog o dao [o]. Nekoć je obuhvaćao i područja (ili barem sjever) koja danas obuhvaća rubni donjosutlanski (vjerojatno isti govor kao u danas gornjosutlanskom poddijalektu). Sadrži samo jedan dijalekt zagorsko-međimurski koji se dijeli na 4 poddijalekta; međimurski, gornjosutlanski, bednjansko-zagorski i varaždinsko-ludbreški koje neki jezikoslovci (Mijo Lončarić) smatraju dijalektima. Granični poddijalekti (gornjosutlanski i međimurski) se više razlikuju od ostalih. Većina govora koje obuhvaća ova grupa se nalaze na području srednjovjekovne Varaždinske županije.
Kajkavski jugozapadni dijalekti Obuhvaćaju govore Posavine i Turopolja, a nekoć se prostirala i više na istok i na jug. Odlikuje se povlačenjem metatonijskoga cirkumfleksa prema početku riječi, refleks [t'] je [č'], a stražnji nazal je preko zatvorenog o dao otvoreno o, a u dijelu govora i [u]. Sadrži samo jedan dijalekt turopoljsko-posavski koji se dijeli na 3 poddijalekta; donjolonjski, turopoljski i vukomeračko-pokupski koje neki lingvisti (Mijo Lončarić) smatraju dijalektima. Misli se da kajkavski govori Gradišća i osnova govora Karaševa potiču iz ove grupe. Većina govora koje obuhvaća ova grupa se nalaze na području srednjovjekovne Zagrebačke županije. Odlikuje ih veća srodnost čakavštini i štokavštini.
Kajkavski istočni dijalekti Obuhvaćaju govore Podravine, Moslavine i Križevaca. Nekoć se pružala daleko na istok do rubova Zagrebačke biskupije i Križevačke županije, kod Donjeg Miholjca. U tom području se nalazio i izumrli zapadnoslavonski dijalekt (sjeverno od Požeškog Gorja, na području Daruvara, Bjelovara Pakraca/Pakrec, i Virovitice/Verofča, prva dva grada nisu postojala prije Turaka, a druga 2 su bila poznata po drugim, kajkavskim imenima). U govorima na području slavonske Podravine i zapadne Slavonije je postajao i kajkavsko-šćakavski kontinuum, odnosno prijelazni govori koji su izumrli u Turskim ratovima. Odlikuje se dalekosežnim promjenama u akcentuaciji – unakrsnom metatonijom cirkumfleksa i novog psl. akuta, s velikim razlikama među govorima. Akcenatsko mjesto ograničeno na posljednja dva sloga riječi. Stražnji nazal je u nekim mjestima zadržao samostalnu vrijednost (zatvoreno o), a u drugima je izjednačen s u. Sadrži samo jedan dijalekt križevačko-podravski koji se dijeli na 4 poddijalekta; gornjolonjski, glovničko-bilogorski, sjevernomoslavački i podravski koje neki lingvisti (Lončarić) smatraju i samostalnim dijalektima. Sjevernomoslavački sadrži i kajkavizirane štokavske govore (slavonske). Većina govora koje obuhvaća ova grupa se nalaze na području srednjovjekovne Križevačke županije. Odlikuje ih srodnost štokavštini, a grupa obuhvaća i kajkavizirane štokavske govore na rubu moslavačkog područja.
Kajkavski rubni dijalekti Obuhvaćaju govore Gorskog kotara, Pokuplja i donjeg Prigorja, odnosno pojas uz hrvatsko-slovensku granicu. Originalno je tu postojao rubni kajkavski dijalekt koji se pružao i u slovensku Belu krajinu (do 13.st-a je to područje Zagrebačke biskupije, a ranije je bilo i dio Slavonije, te obuhvaćao pokupski dio Gorskog kotara. Dijalekt sadrže sličnosti s čakavskim dijalektima radi migracija u doba Turskih ratova, a goranski sadrži i prijelaz prema Dolenjskom slovenskom narječju radi doseljavanja iz područja Dolenjske (južne Kranjske). Obuhvaća 3 dijalekta; prigorski, donjosutlanski i goranski. Akcentuacija je većinom osnovna (osim većeg, zapadnog dijela goranskog dijalekta). Prigorski dijalekt sadrži neizmijenjen jat, s time da se na južnom području nalaze i ikavizmi (govori Ozaljskog kruga), odnosno utjecaj srednjočakavskog. Praslavenski [t'] i [d'] dali su [ć] i [j], a -stj, -skj i -zdj, -zgj (šćakavska izoglosa) dali su -ś i -ź. Stražnji nazal je dao [u]. Obično se dijeli na 2 poddijalekta (izdvaja se samoborski), koje neki lingvisti (Lončarić) smatraju i samostalnim dijalektima. Donjosutlanski dijalekt sadrži ikavski jat, odnosno utjecaj migracija govornika južnočakavskog i rubnih šćakavskih ikavskih, govore slične govorima gradišćanskohrvatskim štokavskima. Stražnji nazal je dao [o]. Goranski obuhvaća pogranično područje uz Kupu, odnosno dobar dio Gorskog kotara. Dijeli se na dva poddijalekta, od kojih manji istočni ima naglašavanje isto kao i drugi dijalekti grupe te posjeduje i neke prijelazne (no novije) čakavske osobine, dok se zapadni, veći dio, u naglašavanju približava slovenskom dolenjskom narječju. Jat je neizmijenjen, no nije provedeno jednačenje s poluglasom, a refleks stražnjeg nazala je [o]. Odlikuje ih srodnost čakavštini, a grupa obuhvaća i kajkavizirane čakavske govore.
Razvoj čakavskog narječja mini|200px|grupe čakavskih dijalekata Govori i dijalekti čakavskog narječja se mogu podijeliti u 3 grupe; sjeverozapadni (sjevernočakavski i buzetski) središnji (srednjočakavski) jugoistočni (južnočakavski, lastovski i jugozapadni istarski)
Svi čakavski dijalekti su bili vezani za srednjovjekovno područje ili rubove Splitske metropolije (iako je njena južna trećina bila štokavska) te rubnih djelova Akvilejske patrijaršije. Većina govora (svi osim jednog) su šćakavski (čuvaju šćakavsku isoglosu), a zajedničko za narječje je pojačana vokalizacija slabog poluglasa i većinske refleks stražnjeg nazala kao [u]. Grupe se razdvajaju po refleksima jata i naglascima, pri čemu sjeverozapad posjeduje sjeverozapadnu čakavsku metatoniju (paralela s kajkavskom), središte djelomočno, a jugoistoku ona nedostaje.
Čakavski sjeverozapadni dijalekti Obuhvaćaju dijalekte s ekavskim refleksom jata sjevernočakavski i s očuvanim jatom (kao zatvoreno e) buzetski, s time da Iva Lukežić pripaja i primorski poddijalekt