Gradski muzej Požega ustanova je koja sakuplja, čuva, istražuje i obrađuje duhovnu i materijalnu baštinu Požege i Požeštine. Predstavlja je javnosti putem izložbi, projekata, kataloga i stručnih publikacija.
Povijest
Gradski kulturno-historijski muzejLjubica Igić, Etnografski postav u Muzeju Požeške kotline, Informatica Museologica, Vol.21 No.1-2, lipanj 1991., Hrčak, pristupljeno 25. studenog 2015. osnovan je 6. prosinca 1924. godine zalaganjem povjesničara, književnika i požeškog gradonačelnika Julija Kempfa, koji je sakupio i prve predmete za budući muzej. U početku je muzej privremeno bio smješten u prostorima franjevačkog samostana, a prva izložba otvorena je u prostorima Građanske škole 1926. godine. Fundus se povećavao donacijama građana.
Kroz povijest muzej je bio smješten na različitim lokacijama u užem dijelu grada. Prvi stalni postav bio je, od 1930. godine, smješten u nekadašnjoj županijskoj palači, a prvi kustos bio je Julije Kempf.Eleonora Geber, Historijat Muzeja Požeške kotline, Muzeologija, No.19, prosinac 1975., Hrčak, pristupljeno 25. studenog 2015.
Krajem Drugog svjetskog rata muzej je bio opljačkan. Zalaganjem profesora Antuna Bauera grad je 1953. za potrebe muzeja kupio reprezentativnu baroknu trgovačku građansku kuću Krauss. Kasnije se muzej proširio na još dvije nekadašnje građanske kuće iz 20. stoljeća.povijest muzeja , Gradski muzej Požega: o nama, www.gmp.hr, pristupljeno 25. studenog 2015. 1961. godine Matko Peić je postavio zbirku slika Miroslava Kraljevića.
Odjeli i zbirke Po svom tipu muzej je zavičajni i opći. Posjeduje oko 30.000 predmeta i podijeljen je na povijesni, arheološki, povijesnoumjetnički (s galerijom), etnološki i dokumentacijski odjel, s ukupno 16 zbirki. 2006. godine otvorena je Spomen soba Domovinskog rata u požeškom kraju. Etnološki odjel provodi i projekt Muzej u loncu kojim se nastoji proučiti i sačuvati baština tradicijske prehrane Požege i Požeštine krajem 19. i početkom 20. stoljeća.Maja Žebčević Matić, Zašto blog "Muzej u loncu" ili baš se nekad dobro jelo?, Informatica Museologica, Vol.43 No.1-4, veljača 2013., pristupljeno 25. studenog 2015. Muzej također izdaje Vjesnik Muzeja, a do sada ih je izdao šest.vjesnik , Gradski muzej Požega: publikacije, www.gmp.hr, pristupljeno 25. studenog 2015.
Arheološki odjel
Prostor Požeške kotline zatvoren gorama Psunjem, Papukom i Krndijom na sjeveru, Požeškom i Dilj gorom na jugu, predstavlja jednu specifičnu geografsku cjelinu. Tijekom gornjeg pleistocena, odnosno trećeg virmskog stadijala (oko 110 000. do 11 500. g. pr. Kr.), postojao je stepski krajolik i relativno hladna klima (Malez, Poje, Rukavina 1977:31). A iz tog razdoblja potječe više kosturnih ostataka izumrlih životinja – mamuta, vunastog nosoroga, bizona, golemog jelena, pećinskog medvjeda, pećinske hijene, stepske zviždare (ove životinje su tipični predstavnici otvorenog stepskog krajolika). Ovi ostaci pronađeni na lokalitetu Zarilac – Grabaračke livade ukazuju na postojanje lovačkog logora paleolitskih lovaca.
Lokalitet Zarilac – Grabaračke livade bio je naseljen i u kasnijem razdoblju. Tijekom mlađeg kamenog doba/neolitika (6. – 5. tis. pr. Kr.) oštra kontinentalna klima postaje blaža, dolazi do porasta oborina i vodenih tokova te formiranja močvarnih površina u niskim regijama. Na gustu naseljenost Požeške kotline kroz sva povijesna razdoblja utjecale su bogate šume i plodna zemlja. Gospodarstvo zasnovano na poljoprivredi uvjetovalo je sjedilački način života i izgradnju trajnih nastambi.
Predstavnik ranog i srednjeg neolitika je starčevačka kultura (6. tis. pr. Kr), a rasprostirala se u međurječju Drave, Dunava i Save sve do Bjelovara na zapadu (Krznarić Škrivanko 2009:53). Među ostacima materijalne kulture najviše je zastupljeno keramičko posuđe. Osim cijepanih litičkih proizvoda najčešće kamene izrađevine su kalupaste sjekire i klinovi. Predstavnik mlađe faze neolitika je sopotska kultura (5. tis. pr. Kr.) koja je naziv dobila prema lokalitetu Sopot udaljenom oko 3 km jugozapadno od Vinkovaca. Pripadnici sopotske populacije mjesto za gradnju kuća birali su na prirodnim uzvišenjima uz obale rijeka, potoka i u močvarama. Kuće su bile pravokutne osnove, veličine oko 6 x 4 m, građene od ispreletenog šiblja koje je bilo oblijepljeno ilovačom. U ovom razdoblju u repertoaru glačanih kamenih alatki prvi put se pojavljuju i sjekire s bušenom rupom za nasad ručke (Krznarić Škrivanko 2009:56).
Na podlozi kasne sopotske kulture formirala se prva eneolitička kultura. Glavna značajka eneolitika ili bakrenog doba je upotreba metala i to bakra i zlata za izradu oruđa i oružja te nakita (Balen 2009:61). Nositelji kultura bakrenog doba (4. – 3. tis. pr. Kr.) bavili su se zemljoradnjom, stočarstvom i lovom. Na prostoru Požeške kotline prisutna je lasinjska kultura koja se okvirno datira od 4200. do 3800. g. pr. Kr., a iz Jakšića potječe jedan od najznačajnih nalaza ove kulture – pet keramičkih posuda. Ove posude pokazuju osnovne karakteristike keramičarske proizvodnje u lasinjskoj kulturi. Među oblicima prevladavaju bikonične zdjele, lonci s izvučenim vratom, vrčevi i šalice s jednom trakastom ručkom te zdjele na visokoj nozi. Vrlo čest su ukras velika jezičasta plastična izbočenja na zdjelama te kombinacija urezanih motiva i nizova uboda ili kratkih zareza koje tvore motive riblje kosti, bodljikave žice, girlande ili jednostavne paralelne crte(Balen 2009:62).
Brončano doba razdoblje je kada legura bakra i kositra – bronca – postaje osnovna sirovina iz koje su se izrađivali predmeti koji su se koristili u svakodnevnom životu (oruđe, oružje, dijelovi nošnje i nakit) (Ložnjak Dizdar 2009:77). Već u ranom brončanom dobu koristili su se kratki bodeži, a u srednjem brončanom dobu pojavili su se bodeži i kratki mačevi s trapezastom pločicom za pričvršćivanje drške koja je najčešće bila od drveta ili nekog drugog organskog materijala. Na prijelazu ranog u srednje brončano doba pojavljuju se bojne sjekire koje ponekad i nemaju uporabnu nego samo statusnu vrijednost. Početkom kasnog brončanog doba promijenio se način borbe; sve značajniji postaju mačevi koji su bili duži, a obrambena oprema ratnika postaje sve raznovrsnija (Ložnjak Dizdar 2009:79).
Razdoblje kasnog brončanog doba (1300. – 800. g. pr. Kr.) obilježila je kultura polja sa žarama čija glavna karakteristika je paljevinski način pokapanja. Ova kultura bila je raširena na prostoru srednje Europe s nizom regionalnih varijanti. Pripadnici kulture polja sa žarama spaljivani su u svojoj nošnji, zbog čega su najčešće poznati dijelovi igala ili brončane dugmadi koji pokazuju tragove deformiranja u plamenu (Ložnjak Dizdar 2009:80). U tom razdoblju prostor Slavonije vrlo je gusto naseljen, naselja su podizana na gredama uz vodene tokove i na uzvisinama, a istodobno s prostora sjevernog Ponta preko donjeg Podunavlja pristižu nova znanja o metalurgiji željeza. Prihvaćanjem novih znanja i vještina o tehnologiji koja će oblilježiti daljnji tijek prapovijesti krajem 9. st. pr. Kr. završava razdoblje brončanog doba (Ložnjak Dizdar 2009:83).
Starije željezno doba (8. – 5. st. pr. Kr.) dobilo je naziv prema novoj kovini koja je potaknula razvoj metalurgije i dovela do njene sve češće upotrebe. Razvoj metalurgije željeza utjecao je na društvene promjene stvaranjem vladajućeg sloja ratnika i trgovaca koji na prostoru od Požeške kotline do jugoistočnog alpskog prostora oblikuju kulturnu skupinu Kaptol (8. – 6. st. pr. Kr.). Stanovnici ovog prostora zadržali su obred spaljivanja pokojnika iz kasnog brončanog razdoblja, ali su kao novost karakterističnu za prostor gotovo čitave središnje Europe uveli pokapanje pod grobnim humcima (tumulima). Pokapanje pod tumulima prvenstveno je namijenjeno pripadnicima bogatog sloja, o čemu nam svjedoče bogati i raznoliki nalazi. „Kneževski tumuli“, grobovi ratnika s bogatom i luksuznom ratničkom opremom i oružjem, najbolje oslikavaju moć i položaj vojničke aristokracije, ali i potvrđuju trgovinu s udaljenim, razvijenim središtima u Italiji i Grčkoj (Potrebica 2013:8).
Lokalitet Kaptol – Gradci, prema kojem je grupa dobila naziv, prostire se na površini veličine oko 10 ha, a obuhvaća utvrđeno gradinsko naselje i nekropolu pod tumulima. Na nekropoli je utvrđeno postojanje 25 tumula od kojih je 15 istraženo (Potrebica 2013:7). U grobove su kao prilozi polagane razne keramičke posude. Neke su imale funkciju urne. Duboki lonac crne glačane površine, premazane grafitom čest je oblik. Ovi lonci imaju usko dno, naglašen trbuh i stožasti vrat te prema van izvučen obod. Među lonce luksuznije izrade ubrajaju se primjerci ukrašeni kositrenim i brončanim lamelama. Česte su i plitke zdjele koničnog oblika, uskog dna te blago uvučenog ruba. Ukrašene su kosim kanelurama ili plastičnim ispupčenjima i ušicama.
Starije željezno doba je razdoblje uzdizanja i jačanja ratničkog sloja. U grobovima se često nalaze dijelovi ratničke opreme – bojne sjekire, koplja, kacige, konjska oprema – košarasti privjesci i križni razvodnici remenja konjske opreme, žvale i psalije, dijelovi nošnje i nakita – igle (sastavni dio nošnje muškaraca), fibule (sastavni dio nošnje žena), metalne perle. Puna oprema jednog ratnika sastoji se od 2-3 željezna koplja, bojnih sjekira, noža i konjske opreme (Potrebica 2011:2).
Razdoblje mlađeg željeznog doba (latena) obilježeno je prevlašću keltskih zajednica. Od kraja 5. do početka 3. st. pr. Kr. keltske zajednice su se iz svoje prapostojbine oko gornjih tokova rijeka Rajne, Rhone i Dunava proširile prema zapadnoj i srednjoj Europi, od Atlantika sve do obala Egejskog i Crnog mora. Tijekom druge polovice 4. st. pr. Kr. naselile su i prostor Slavonije i Srijema. Kelti donose nova tehnološka znanja – uvode lončarsko kolo koje je omogućilo serijsku proizvodnju keramičkih posuda, kvalitetniju proizvodnju željeznih predmeta te novac (Dizdar 2009:90). Jedan od najznačajnih nalaza iz tog razdoblja je ženski grob iz Velike za koji je teško reći je li riječ o pokopu žene autohtonog podrijetla s importiranim ranolatenskim nalazima ili pristigle „Keltkinje“ s vlastitom nošnjom kojoj su pridodani još neki domaći oblici, no bez sumnje je riječ o prvim izravnim latenskim utjecajima u južnopanonsku sredinu (Dizdar 2009:89). Lokalne karakteristike u grobu iz Velike prikazane su prilozima srebrnih tordiranih narukvica koje su mogle prihvatiti keltske žene.
Krajem 1. st. pr. Kr. Rimljani su osvojili Panoniju, no stvarni proces romanizacije ovog prostora započeo je tek u 1. st. nakon Kr. Nakon osvajanja pojedinih krajeva Rimljani su prioritet davali gradnji cesta koje su omogućavale brže kretanje vojske i razvoj trgovine. Vrlo često se tijekom gradnje cesta koristila stara domorodačka mreža putova. Na jednoj od važnijih cesta kroz Panoniju nalazio se i mansio Incero, putnička postaja za koju se pretpostavlja da se nalazila na prostoru današnjeg sela Tekić (Iskra-Janošić 2009:111-112). Na lokalitetu Treštanovačka gradina kod Tekića nađeno je mnoštvo nalaza iz razdoblja kasne antike, iako je vjerojatno to naselje nastalo ranije. Ostaci arhitekture upućuju na postojanje rimske vile rustike i termi koji se datiraju u razdoblje od početka 2. st. pa sve do kraja 4. st.