Bitka u Ardenima, njemačka ofenziva u prosincu 1944. godine bila je posljednji pokušaj da se preokrene tijek rata na zapadnom bojištu i zadnja je ozbiljna njemačka napadna operacija u II. svjetskom ratu. Ambiciozna njemačka ofenziva 1944. godine kodnog imena Wacht am Rhein (Straža na Rajni) kasnije preimenovana u Jesenja magla, a u povijesti ratovanja zapamćena kao Bitka na izbočini poduzeta je na Hitlerovu inicijativu uz žestoko protivljenje njemačkih časnika.

Plan za ardensku ofenzivu bio je u cijelosti Hitlerova zamisao. Još od ljetnih mjeseci 1944. godine nosio se mišlju da još jednom prijeđe u veliku, uspješnu ofenzivu, jer bi jedna ratna pobjeda bila važan uvjet za moguće pregovore oko svršetka rata. Postoje mnogi razlozi za pretpostavku da je Hitler izabrao Ardene za odlučujući napad zato što je na tom terenu u proljeće 1940. godine postigao svoje prve senzacionalne vojne uspjehe.

Makar je Njemačka uspjela prikupiti snage za protuudar, tijekom priprema se očitovao tadašnji ključni njemački nedostatak: nije bilo ni izbliza dovoljno goriva, a nedostajalo je i motornih vozila potrebnih za mobilno ratovanje. Tijekom prvih 10 mjeseci 1944. godine isporučeno njemačkoj vojsci u cjelini 45.917 kamiona, u koje vrijeme se bilježe gubitci od čak 117.719 vozila; proizvodnja goriva je uslijed savezničkih bombardiranja objekata naftne industrije tijekom 1944. god. opala za oko 3/4. Na svakodnevne savezničke bombarderske napade na Njemačku, Luftwaffe je mogao odgovoriti akcijama u 4 dana mjesečno. Zapovjednici njemačkih divizija uključenih u Ardensku ofenzivu su i prije njenog početka ocijenili da će im gorivo predstavljati težak problem, što su nastojali riješiti planiranjem osvajanja savezničkih skladišta. Premda je za ofenzivu bilo raspoređeno dovoljno hrane i strjeljiva, te prikladne količine oružja i ljudstva, nedostatak motornih vozila i osobito nedovoljne količine goriva su ozbiljno ograničavale pokrete njemačkih trupa od samog početka. Divizije koje su trebale štititi bokove snaga u napadu, jedva da su imale goriva čak i za najnužnije potrebe."THE FAILURE OF GERMAN LOGISTICS DURING THE ARDENNES OFFENSIVE OF 1944", James L. Kennedy, 2000., Str. 9, 20, 21, 32, 53, 56, 58, 60, 82, 83, 84, 103, 104

Taktika

Hitler je 22. listopada 1944. godine pozvao načelnike štaba Zapad i grupe armija B, Westphala i Krebsa, u vrhovnu komandu da bi ih upoznao s predviđenom ofenzivom. Pošto je generalima objasnio plan napada, izjavio je da Njemačka, s obzirom na situaciju napokon treba prekinuti s tom vječitom defenzivom. Pošto je objasnio planove za napad, Hitler je odredio 25. studenog kao početak napada. U štabu grupe armija B i u komandi Zapad Gerd von Rundstedt i Walther Model odmah su iznijeli svoje ozbiljne zamjerke zamišljenom planu operacije.

Njihov prijedlog plana je bio provedba ograničenog cilja ofenzive – mali cilj. Odlučili su se za napad iz dvaju rajona: Eifela i Roermonda. Obojica su smatrala da je Hitler s obzirom na raspoložive snage postavio preambiciozan cilj. No njemačka je vrhovna komanda još uvijek bila za rizik većih ciljeva. 1. studenog 1944. godine načelnik generalštaba oružanih snaga general Jodl poslao je načelniku štaba Zapad prvu naredbu za ofenzivu, koja je šifrirano nazvana Wacht am Rhein (Straža na Rajni), kako se zvala stara njemačka himna. Studeni je protekao u znaku prepirki između Modela i von Rundstedta s jedne strane te Hitlera i Alfreda Jodla s druge strane. Radilo se o tome može li se veliki cilj vrhovne komande ostvariti ili bi imalo više smisla prvo težiti malom cilju, za što su se zauzimali feldmaršal von Rundsted i Model.

Hitler je ostao neumoljiv, odbacio je mali cilj. 11. i 12. prosinca pozvao je sve generale i zapovjednike divizija iz grupa armije B u svoj glavni štab Alderhorst kod Bad Nauheima da bi im saopćio svoju nepokolebljivu odluku. Motivirao ju je političkim i vojnim razlozima. Pitanje je da li je mogao uvjeriti svoje slušatelje.

U međuvremenu su od početka rujna 1944. godine počele sustavne pripreme za napad. Da bi se predviđenim jedinicama i vojnicima koji idu u napad ulilo samopouzdanje, divizije su dobile potpuno novu opremu. Vježba se protunapad i borba noću. Potkraj listopada načelnik generalštaba oružanih snaga naredio je nabave velike rezerve goriva. Sve to nije išlo bez nesuglasica i problema, s obzirom na to da su neprestane borbe na zapadnoj fronti često desetkovale postrojbe i smanjile njihovu borbenu vrijednost.

Od studenog je posebnu ulogu imala još i stroga tajnost i razne mjere maskiranja. Izdavane su zapovijedi koje su trebale unijeti zabunu kod protivnika. Lažnim znakovima i prebrojavanjem skloništa imitiran je napad 25. armije na sektoru Gladbach–Koln–Dusseldorf, a provedene su i druge mjere da bi se ofenziva prikrila od protivnika. Prije svega, bio je malen broj časnika u štabu koji su o tome znali. Tek polovicom studenog obaviješteni su zapovjednici i njihovi načelnici štabova. Na početku prosinca upoznat je divizijski kadar, dok su kadri puka i bataljuna obaviješteni tek 12. prosinca 1944. godine. Jasno je da je stroga tajnost bila jedna od preduvjeta za uspjeh cijele ofenzive. Ali nesumnjivo su s tim bili povezani i nedostatci. Postrojbe nisu mogle prije napada izvidjeti svoje mjesto na fronti. Na dan napada nisu imale pojma o stanju zemljišta. To se tokom borbi pokazalo kao nedostatak. Napad armija određenih za ofenzivu bio je potpuno spreman 15. prosinca 1944. godine.

Cilj ofenzive

Cilj ofenzive bio je da se savezničke postrojbe što dalje odbace od njemačke granice te da se odsjeku savezničke postrojbe sjeverno od linije Bastogne–Bruxelles–Antwerpen i unište. Još je važnije bilo onemogućiti da Antwerpen i dalje bude saveznička luka za dovoz ljudi i robe. To je u stvari bio radikalan cilj ofenzive, tj. veliki cilj. Zadatak grupe armija B bio je da s trima armijama probije savezničku frontu, pošto be se prethodno vatrenim sredstvima neutralizirale savezničke snage u zoni proboja.

Provedba ofenzive mini|250px|lijevo|Mrtvi belgijski civili tijekom ofenzive 1944. U 5.30 ujutro, 16. prosinca 1944. godine dvije tisuće njemačkih topova otvorilo je vatru na američke položaje između Monschaua i Echterncha. Kroz maglu je krenulo četrnaest njemačkih divizija iz Schnee-Eifela prema nedovoljno zaposjednutim američkim linijama. Američki general Omar Bradley, zapovjednik 12. grupe armije, mogao je tog trenutka raspolagati 31. divizijom na zapadnoj granici Njemačke. Šesnaest od tih divizija nalazilo se sjeverno od Ardena između Gelsenkirchena i Monschaua. Deset divizija nalazilo se preko rijeke Saar južno od Ardena, a u samim je Ardenima duž fronte od oko 200 kilometara bilo samo pet divizija.

Odvijanje bitke u početku

Od rujna se na ovom ratištu nije mnogo događalo. Amerikanci su zato u Ardene smjestili svoje borbeno manje sposobne postrojbe kao što je 106. divizija, koja je imala samo četiri dana borbenog iskustva, zatim 4. i 28. divizija, koje su obje pretrpjele teške gubitke i Hurtgenwaldu, pa su se sad odmarale. Nijemci su koncentrirali svoj najžešći napad na položaje ovih triju divizija. Amerikanci su zatečeni potpuno nespremni. Mnoge njihove prednje postrojbe shvatile su značenje teškog topničkog bombardiranja tek kad su se iz magle pojavili njemački tenkovi i vojnici. Vrijeme je bilo baš onakvo kakvo je Hitler želio. Nisko nad zemljom valjali su se teški oblaci, tako da se kretanje njemačkih postrojbi nije moglo vidjeti iz zraka. Savezničke zrakoplovne snage ostale su nemoćne na zemlji. Samo u sjevernim i južnim sektorima napadači su naišli na žestoki otpor. Između Monschaua i Butgenbacha pješaštvo i tenkovi 6. SS oklopne armije naišli su na borbeno potpuno spremni američki 5. korpus generala Gerowa, koji je pripremao napad na brane u Ruhru. Na ovom dijelu fronte Nijemci su jurišali na nepokolebljiv zid. Na južnom krilu američka 4. divizija također nije izgubila mnogo terena, ali je zato u srednjem sektoru fronta široko probijena. Duž rijeke Our je američku 28. diviziju, koja je morala braniti položaje dugačke šezdeset kilometara, bez mnogo muke svladala peta njemačka divizija. U Schnee-Eifelu bila su opkoljena dva puka neiskusne 106. divizije. Amerikanci su izdržali još tri dana, ali nisu uspjeli probiti obruč, pa su se 19. prosinca predali. Više od 7000 vojnika otišlo je u zarobljeništvo. Pometnja iz fronte bila je velika. U štabovima divizija i u štabu 8. korpusa u Bastogneu tog prvog dana uglavnom još nisu uviđali ozbiljnost situacije. Vijesti s ratišta bile su nejasne, zbrkane i često kontradiktorne. Cilj Nijemaca niko nije bio potpuno jasan. Zbog nedostatka točnih informacija generali su podcjenjivali situaciju. Tek kasno popodne Eisenhower je naredio da dvije oklopne divizije, i to 7. iz 9. armije na sjeveru i 10. iz 3. armije na jugu Ardena, priteknu u pomoć 8. korpusu.

Za nedostatak informacija u štabovima djelomično su krivi Skorzenyjevi komandosi, koji su se u noći prije napada u američkim uniformama i džipovima infiltrirali iza fronte i pokidali mnoge telefonske linije, te u pozadini izazivali paniku i nerede. Iz tih razloga Amerikanci su provodili sigurnosne mjere koje su još više izazvale kaos i usporile dolazak rezervi na bojište. Panika je postala još veća kad je u noći 16. i 17. prosinca još 1200 njemačkih padobranaca sletjelo na dosta velikom teritoriju iza fronte južno od Mamedyja. Ali to je sve što su Nijemci uspjeli postići ovom padobranskom akcijom.

Zahuktavanje borbe

U sumrak 17. prosinca tenkovi 6. SS oklopne armije već su ušli 40 kilometara u Belgiju, te se jedna borbena grupa nalazila 16 kilometara od komadnog mjesta američke 1. armije u Spau i u blizini dvaju velikih skladišta benzina. Tokom dana naišli su na postrojbe američke 7. oklopne divizije koja je iz okoline Aachena žurila prema St. Vithu, i tada se SS-ovcima predalo 160 Amerikanaca koji su pobijeni. Ostatak američke 7. oklopne divizije stigao je u toku popodneva i večeri u St. Vith. Otad je taj grad postao uporište na koje su Nijemci uzalud jurišali. I na drugim sektorima fronte otpor Amerikanaca je sve više rastao. Liniju Monschau–Butgenbach Amerikanci su još uvijek držali čvrsto u svojim rukama. Navečer 17. prosinca američke 101. i 82. zračno-desantna divizija koje su se kao rezerve nalazile kod Reisa, prebačene su na ardensku frontu da bi pomogle zaustaviti njemački proboj. Za Amerikance je situacija još uvijek bila krajnje kritična. Bradley nije imao rezervi iza Ardena i zato je bio primoran da 18. prosinca odgodi saarsku ofenzivu Pattonove 3. armije. Patton je ustupio jednu diviziju za borbu u Ardenima, a potom još tri divizije te je napravio plan o protunapadu na južno krilo, a Eisenhower ga je odmah odobrio. Ali prije nego što je dotle došlo situacija u Ardenima dosta se pogoršala za Amerikance.

U noći 19. prosinca sektori na sjeveru i jugu još su se uvijek držali, ali u sredini se neprijatelj gotovo nesmetano probijao dalje prema Massu. I St. Vith je još bio u rukama Amerikanaca, ali su se Nijemci duboko probili s obiju strana ovo uporišta. Približili su se Liegu na trideset kilometara. Osim toga na jugu su zauzeli Houffalize i približavali se Bastogneu.U pravcu u kojem su Nijemci napredovali Amerikanci više nisu imali rezervi, i kad bi Nijemci jednom prešli Maas, Bradley ne bi mogao spriječiti njihov proboj do Bruxellesa. Srećom, tu je još bio Bernard Montgomery, koji je uvidio potencijalnu opasnost praznog prostora između Massa i belgijskog glavnog grada te je na vlastitu inicijativu prebacio na to područje britanski 30. korpus, koji se sprema da zajedno s kanadskom 1. armijom napadne Reichswald.