Maurice de Vlaminck (Pariz, 4. travnja 1876. – Rueil-la-Gadeliere, 11. listopada 1958.), francuski fovistički slikar, grafičar i književnik, podrijetlom Flamanac.Vlaminck, Maurice de, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 23. srpnja 2026.
Život i djelo mini|lijevo|200px|André Derain, Portret Mauricea de Vlamincka, 1905., Muzej umjetnosti u Chartresu. Maurice de Vlaminck, izvorno Maurice Edmond Devlaminck, bio je sin glazbenog para u Le Vésinetu blizu Pariza. Njegov otac, rođeni Flamanac, organizirao je mladom Mauriceu prve sate slikanja od 1888. do 1891. godine. Godine 1892. preselio se u Chatou, susjedni grad popularan među mnogim umjetnicima, gdje je postao profesionalni biciklist i mehaničar. Međutim, morao je odustati od ove karijere 1896. zbog bolesti i raditi kao glazbenik, violinist.
U srpnju 1900. de Vlaminck je imao slučajan susret s Andréom Derainom. Obojica su bili u vlaku koji je putovao od Chatoua do Pariza kada je vlak iskočio iz tračnica. Tijekom pješačenja do Pariza, započeli su razgovor i Derain je potaknuo Vlamincka da postane slikar. Zajedno s Derainom je unajmio kolibu u Chatouu u kojoj su radili. Pored slikanja, de Vlaminck je pisao za novine i romane, za koje je Derain stvarao ilustracije.
Godine 1901. ma izložbi van Gogha u Galeriji Bernheim je upoznao i Henrija Matissea, čijim se posredovanjem 1905. pridružio fovizmu. Tada upotrebljava radikalno novu paletu boja sa svojim slikama, te velike plohe intenzivnih, čistih boja.
Godine 1906., nakon jedne vrlo uspješne samostalne izložbe seli se na selo, gdje počinje slikati pejzaže pod jakim utjecajem van Gogha. Na platno nanosi boje izravno iz tuba i postiže snažna ekspresionistička ostvarenja. Najprije tamnim bojama slika krajolike i mrtve prirode bliske ekspresionizmu, a u potonjem razdoblju prelazi na svjetliju i bogatiju kromatiku bližu impresionizmu.
Njegovi rijetki portreti podsjećaju na konstrukcije kubista (Autoportret, 1911.). Nakon umjetničke stanke povezane s ratom, ekspresionistički utjecaji ponovno su postali izraženiji 1918. godine. Ponovno je smanjio upotrebu boja i pronašao svoj jedinstveni pejzažni stil, što ga jasno smješta u krug postimpresionista.
Izložba u Dreutu 1919. donijela mu je uspjeh i konačno priznanje. Tijekom tog vremena, de Vlaminck se povukao u ruralni Valmondois, a zatim u Rueil-la-Gadelière. Od tada su njegova umjetnost i knjige zauzele strogo anticivilizacijski stav, baveći se uništavanjem prirode od strane ljudi i tehnologije. Od 1918. nadalje, kjaroskuro je igrao sve važniju ulogu u njegovom slikarstvu.
Radio je i u grafičkim tehnikama (bakropis, drvorez, litografija), ilustrirao knjige (R. Radiguet, G. Duhamel, J. Green i svoje vlastite knjige). Radio je scenografiju i predloške za tapiserije; bavio se i keramikom.
God. 1928. razveo se i oženio Berthe Combe, koja mu je rodila dvije kćeri: Edwige i Godelieve (1927.-2021.).
U mladosti je napisao dva romana, a kasnije se vratio pisanju i napisao je više od 20 knjiga i autobiografskih tekstova. Opasan zavoj: uspomene iz mojega života (Tournant dangereux: souvenirs de ma vie, 1929.) njegov je autobiografski roman.
Iako je nacistički režim njegova djela osudio kao „izopačenu umjetnost” Vlaminck je ipak dopustio da bude pod utjecajem nacističke propagande te je po povratku s putovanja u Njemačku, u studenome 1941., u novinskim člancima hvalio nacističku umjetničku i kulturnu politiku, posebno djela Arna Brekera (Hitlerovog omiljenog kipara), čiji je portret kasnije načinio.Ingeborg Ruthe, Maurice de Vlaminck im Barberini Potsdam: Farben, die Krach machen, 24. rujna 2024. Pristupljeno 23. srpnja 2026. U drugom tekstu polemizirao je protiv avangarde u Francuskoj, osobito slikarstva Picassa. Na koncu, njegovo ime se pojavilo na popisu suradnika u kulturnom sektoru tijekom godina njemačke okupacije Francuske, koji je 4. rujna 1945. objavila Nacionalna fronta francuskog pokreta otpora.Jean-Christophe Buisson, 1945, Éditions Perrin, Pariz, 2024., str. 228.
Godine 1955. Maurice de Vlaminck sudjelovao je na prvoj izložbi pokreta Documenta u Kasselu.
Preminuo je i pokopan je na gradskom groblju u Rueil-la-Gadelièreu 1958., u dobi od 82 godine. Na njegovom nadgrobnom spomeniku piše: „Nikada nisam ništa tražio, život mi je sve dao. Učinio sam što sam mogao, slikao sam što sam vidio”. Njegova supruga također je tamo umrla, 1974. (u dobi od 82 godine).
Literatura Roland Mönig i dr., Maurice de Vlaminck. Rebell der Moderne („Maurice de Vlaminck. Buntovnik modernosti”), Prestel, München, 2024. Pierre Assouline, Der Mann, der Picasso verkaufte – Daniel-Henry Kahnweiler und seine Künstler, Gustav Lübbe Verlag, Bergisch Gladbach, 1990.
Izvori
Ovaj članak je djelomice preuzet iz članka na njemačkoj Wikipediji pod naslovom Maurice de Vlaminck (vidi povijest promjena).
Vanjske poveznice Izbor slika
Kategorija:Francuski slikari Kategorija:Slikari fovizma