Rat u Vijetnamu (vijetnamski: Chiến tranh Việt Nam, također poznat i pod nazivom Drugi indokineski rat, a u Vijetnamu poznat pod nazivima Rat za otpor protiv Amerike ili jednostavnije Američki rat) bio je oružani sukob u eri tzv. hladnoga rata koji se odvijao na prostorima država Vijetnama, Laosa i Kambodže u razdoblju od 1. studenoga 1955. pa sve do pada Sajgona 30. travnja 1975. godine. Taj rat zapravo je nastavak Prvog indokineskog rata (1946. – 1954.), a vodio se između Sjevernog Vijetnama – čiji su saveznici bili tadašnji Sovjetski Savez, Kina i ostale komunističke države – te vlade Južnog Vijetnama – čiji su najjači saveznik bile Sjedinjene Američke Države i druge antikomunističke zemlje. Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama (Vietkong) koja je surađivala sa Sjevernim Vijetnamom učestalo je vodila gerilski rat protiv antikomunističkih snaga u regiji dok je vojska Sjevernog Vijetnama ulazila u konvencionalnije sukobe i često slala satnije s velikim brojem vojnika u bitke.
Kako je rat trajao tako se uloga Vietkonga smanjivala, a uloga vojske Sjevernog Vijetnama povećavala. Američke snage i snage Južnog Vijetnama oslanjale su se na svoju zračnu nadmoć i veliku borbenu moć zahvaljujući kojoj su pronalazili i uništavali razne operacije uključujući pješaštvo, topništvo i zračne napade. Tijekom rata, SAD su se koristile strategijom bombardiranja Sjevernog Vijetnama, a kao posljedica toga zračni prostor te države postao je najstrože branjeno područje u svijetu.
Američka vlada gledala je na američko uplitanje u rat kao na sprečavanje razvoja komunizma u Sjevernom Vijetnamu. To je bio dio veće strategije čiji je cilj bio spriječiti razvoj komunizma općenito. Prema američkoj domino teoriji, kada bi jedna zemlja postala komunistička, ostale zemlje regije bi je slijedile, a američka politika smatrala je komunističku prevlast nad cijelim Vijetnamom neprihvatljivom. S druge strane, vlada Sjevernog Vijetnama i Vietkong borili su se za ujedinjenje Vijetnama pod komunističkom vladavinom. Oni su na sukob gledali kao na kolonijalni rat kojeg su u početku morali voditi s Francuskom, a nakon toga sa SAD-om jer je Francusku podupirala vlada SAD-a, a kasnije i Južni Vijetnam koji su smatrali američkom marionetskom državom.
Od 1950. godine američki vojni savjetnici počeli su dolaziti u područje koje je tada bilo poznato kao Francuska Indokina. Ranih 60-ih godina prošlog stoljeća američka umiješanost u sukob je eskalirala s utrostručenjem vojnih trupa 1961. te ponovno 1962. godine.Vietnam War Statistics and Facts 1 , 25th Aviation Battalion website. Nakon incidenta u Tonkinškom zaljevu 1964. godine tijekom kojeg se američki vojni brod sukobio s brzim gliserima Sjevernog Vijetnama, a nakon kojeg je donijeta Rezolucija o Tonkinškom zaljevu koja je američkom predsjedniku dala autorizaciju za povećanje vojne prisutnosti SAD-a u tom području, broj trupa SAD-a ponovno je povećan. Redovne američke borbene jedinice raspoređivane su od 1965. godine. Operacije su prešle međunarodne granice: pogranična područja Laosa i Kambodže američke snage učestalo i snažno su bombardirale pogotovo na vrhuncu svoje umiješanosti u sukob 1968. godine, iste godine kada su komunističke snage započele s velikom ofenzivom Tet. Ta ofenziva čiji je cilj bio svrgnuti vladu Južnog Vijetnama pokazala se neuspješnom, ali označila je prekretnicu rata budući je od tada američka javnost počela ozbiljno sumnjati u izjave svoje vlade o uspješnom progresu rata.
Američka razočaranost ratom dovela je do velikog povlačenja američkih kopnenih snaga kao dio politike poznate pod nazivom Vijetnamizacija čiji je cilj bio okončanje američke umiješanosti u rat te prebacivanje borbe s Komunistima na južne Vijetnamce. Unatoč mirovnom sporazumu iz Pariza kojeg su potpisale sve zaraćene strane u siječnju 1973. godine, sukobi su se nastavili. U SAD-u i većem dijelu zapadnog svijeta razvio se veliki antiratni pokret. Taj pokret postao je dijelom Kontrakulture 60-ih godina 20. stoljeća.
Direktna američka umiješanost u sukob službeno je završila 15. kolovoza 1973. godine kao rezultat novog zakona Case-Church kojeg je donio i proveo američki Kongres.. Nakon što su u travnju 1975. godine snage Sjevernog Vijetnama zauzele Sajgon, sukob je službeno okončan, a sljedeće godine Sjeverni i Južni Vijetnam postali su ujedinjeni. Tijekom rata ljudski gubitci na svim stranama bili su masovni. Procjenjuje se da se broj poginulih Vijetnamaca (vojnika i civila) kreće između 800 tisućaCharles Hirschman et al., "Vietnamese Casualties During the American War: A New Estimate," Population and Development Review, prosinac 1995. i 3,1 milijun.Associated Press, 3. travnja 1995., "Vijetnam kaže da je u borbi za sjever poginulo 1,1 milijun ljudi." Uz to procjenjuje se da je poginulo 200 do 300 tisuća Kmera,Heuveline, Patrick (2001). "The Demographic Analysis of Mortality in Cambodia." In Forced Migration and Mortality, eds. Holly E. Reed and Charles B. Keely. Washington, D.C.: National Academy Press..Banister, Judith, and Paige Johnson (1993.). "After the Nightmare: The Population of Cambodia." In Genocide and Democracy in Cambodia: The Khmer Rouge, the United Nations and the International Community, ed. Ben Kiernan. New Haven, Conn.: Yale University Southeast Asia Studies. 20 do 200 tisuća pripadnika Lao narodaWarner, Roger, Shooting at the Moon (1996.), str. 366, procjenjuje 30,000 Hmong.Obermeyer, "Fifty years of violent war deaths from Vietnam to Bosnia", British Medical Journal, 2008., procjenjuje ukupno 60,000 mrtvih.T. Lomperis, From People's War to People's Rule, (1996.), procjenjuje 35,000 mrtvih.Small, Melvin & Joel David Singer, Resort to Arms: International and Civil Wars 1816–1980, (1982.), procjenjuje 20,000 mrtvih.Taylor, Charles Lewis, The World Handbook of Political and Social Indicators, procjenjuje 20,000 mrtvih., koji procjenjuje 200,000 žrtava do 1973. te preko 58 tisuća američkih vojnika.
Nazivi za sukob Ratni sukob u Vijetnamu ima nekoliko različitih imena. Najčešći u upotrebi na hrvatskom jeziku je Vijetnamski rat ili Rat u Vijetnamu odnosno Vietnam War na engleskom jeziku. Rat se također naziva i Drugim indokineskim ratom te Vijetnamskim konfliktom.
Budući se u samoj Indokini dogodilo nekoliko različitih sukoba, ovaj rat je prvenstveno poznat po imenima njegovih protagonista kako bi ga se razlikovalo od ostalih.Moore, Harold. G and Joseph L. Galloway We Are Soldiers Still: A Journey Back to the Battlefields of Vietnam (str. 57). Na vijetnamskom jeziku rat je poznat pod imenom Kháng chiến chống Mỹ (Rat za otpor protiv Amerike). Također je poznat i pod nazivom Chiến tranh Việt Nam (Vijetnamski rat).
Primarne sukobljene strane u ratu su s jedne strane bile vojska Republike Vijetnam i američka vojska te, s druge strane, narodna vojska Vijetnama (najčešće nazivana vojska Sjevernog Vijetnama) i Vietkong, južno-vijetnamska komunistička gerilska vojska.
Pozadina sukoba do 1949. godine Francuska je kasnih 50-ih godina 19. stoljeća započela s okupiranjem Indokine, a situacija se smirila tek 1893. godine.Ooi, Keat Gin. Southeast Asia: a historical encyclopedia, from Angkor Wat to East Timor. ABC-CLIO; 2004. . str. 520.Rai, Lajpat. Social Science. FK Publications; . str. 22.Dommen, Arthur J.. The Indochinese experience of the French and the Americans: nationalism and communism in Cambodia, Laos, and Vietnam. Indiana University Press; 2001. . str. 4–19. Prema mirovnom sporazumu Huế iz 1884. godine Francuska je ustanovila kolonijalnu vlast nad Vijetnamom sljedećih sedam desetljeća. Unatoč vojnom otporu, do 1888. godine područja današnjih država Kambodže i Vijetnama postala su francuska kolonija pod imenom Francuska Indokina (Laos je kasnije također postao dijelom te kolonije).. Tijekom ovog perioda oformilo se nekoliko različitih vijetnamskih pokreta otpora poput Vijetnamske nacionalističke stranke koja je pokrenula propalu pobunu Yên Bái 1930. godine, ali nitko nije bio uspješan sve do pojave Viet Minha, organizacije osnovane 1941. godine koju je kontrolirala Komunistička stranka Vijetnama, a koju su zajednički financirale SAD i Kuomintang u svojoj borbi protiv japanske okupacije..
Godine 1940., tijekom Drugog svjetskog rata, Njemačka je porazila Francusku. Francuska država (u to vrijeme poznata pod nazivom Višijska Francuska) bila je marionetska država Nacističke Njemačke. Francuske kolonijalne vlasti u Francuskoj Indokini brzo su se podložile Višijskom režimu. U rujnu 1940. godine, Japan je napao Indokinu. Nakon prekida ratovanja i početka japanske okupacije, francuske kolonijalne vlasti počele su surađivati s Japanom. Iako je Francuska nastavila voditi poslove u Indokini, u konačnici se sva moć odlučivanja nalazila u rukama Japanaca.
Koalicija Viet Minh osnovana je kao organizacija koja će se boriti za neovisnost od Francuske, ali koja se također protivila i japanskoj okupaciji 1945. godine iz istih razloga. SAD i Kuomintang podupirali su koaliciju u njihovoj borbi protiv Japana. Međutim, u početku nisu imali dovoljno vojne snage kako bi se upuštali u prave bitke. Za vođu Viet Minha, Ho Ši Mina sumnjalo se da je komunist pa ga je Kuomintang pritvorio na godinu dana.
Francuska i japanska dvostruka okupacija Indokine nastavila se sve dok njemačke trupe nisu bile izbačene iz Francuske pa su kolonijalne vlasti Francuske Indokine započele tajne razgovore sa slobodnim Francuzima. Bojeći se da više neće moći vjerovati francuskoj vlasti, japanska vojska zarobila je francuske vlasti i snage dana 9. ožujka 1945. godine. i kreirala marionetsku državu Vijetnamsko carstvo pod vladavinom Baoa Đaija.
Tijekom 1944. i 1945. godine Sjeverni Vijetnam pogodila je masovna glad zbog kombinacije lošeg vremena i francusko-japanske eksploatacije (Francuska Indokina trebala je opskrbljivati Japan žitom). Procjenjuje se da je u to vrijeme od gladi umrlo između 400 tisuća i 2 milijuna ljudi (od sveukupne populacije od 10 milijuna ljudi na tom području).. Iskoristivši administracijsku rupu. koja je nastala francuskim zarobljeništvom, organizacija Viet Minh je u ožujku 1945. godine nagovorila stanovništvo da započne s pljačkanjem skladišta hrane te odbijanjem plaćanja poreza.. Sve to rezultiralo je pljačkom između 75 i 100 skladišta.. Ova pobuna protiv masovne gladi i vlasti koja je dijelom bila odgovorna za njezin nastanak učvrstila je popularnost Viet Minha pa su u tom periodu prikupili izrazito veliki broj članova.
Dana 22. kolovoza 1945. godine, nakon japanske kapitulacije, agenti Ureda za strateške usluge Archimedes Patti i Carleton B. Swift Jr. u pratnji predstavnika francuske vlade Jeana Saintenyja došli su u Hanoi na milosnu misiju kako bi oslobodili zarobljene francuske vojnike.Interview with Carleton Swift, 1981, http://openvault.wgbh.org/catalog/vietnam-9dc948-interview-with-carleton-swift Iako su se japanske trupe neslužbeno predale (službena kapitulacija dogodit će se 2. rujna 1945. godine u Tokiju) oni su još uvijek bili jedina sposobna snaga koja je mogla održavati zakon i red pa su ostali na vlasti te zatvorili francuske kolonijalne trupe i Saintenyja.
Tijekom mjeseca kolovoza japanske trupe ostale su neaktivne pa su Viet Minh i ostale nacionalističke skupine preuzele javne zgrade i oružja čime je započela tzv. Kolovoška revolucija. Agenti Ureda za strateške usluge nekoliko su se puta sastali s Ho Ši Minom i drugim članovima Viet Minha tijekom ovog razdoblja,Interview with Archimedes L. A. Patti, 1981, http://openvault.wgbh.org/catalog/vietnam-bf3262-interview-with-archimedes-l-a-patti-1981 a dana 2. rujna 1945. godine Ho Ši Min je pred mnoštvom od 500 tisuća ljudi u Hanoiju proglasio ustanovljenje Demokratske Republike Vijetnam. Na početku svog govora Ho Ši Min je parafrazirao američki Ustav: "Svi ljudi rođeni su jednakima. Kreator nam je svima dao nepovrediva prava: pravo na život, pravo na slobodu i pravo na ostvarenje sreće."