Socijalistička Republika Hrvatska, skraćeno SR Hrvatska bila je konstitutivna republika i savezna država jedinica SFR Jugoslavije. Nakon ukidanja jednopartijskog sustava SR Hrvatska je 1990. godine promijenila ime u Republika Hrvatska te je donošenjem Odluke o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ od 8. listopada 1991. postala je Republika Hrvatska neovisnom državom – u istim granicama, s istim tijelima vlasti, s istim zakonima i kao univerzalni pravni sljednik SR Hrvatske. Prema svom ustavu, Republika Hrvatska je izravna nasljednica SR Hrvatske.
SR Hrvatska je bila druga po veličini i mnogoljudnosti (nakon SR Srbije), a druga i po razvijenosti (poslije SR Slovenije) republika SFRJ. Glavni grad bio je Zagreb sa stanovnika (1971.)Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857. - 2001.
SR Hrvatska je preimenovana iz Narodna Republika Hrvatska (u nestabilnom vremenu pri kraju II. svjetskog rata i ranom poraću koristilo se ime Federalna Država Hrvatska,TREĆE ZASJEDANJE ZAVNOH-A U TOPUSKOM 08.05.1944 - 09.05.1944, Antifašistički vjesnik. Pristupljeno 4. siječnja 2023. da bi se od 29. studenoga 1945. počelo koristiti naziv „Narodna Republika”) u „Socijalističku Republiku” Ustavom SFRJ iz 1963. godine i Ustavom SRH iz 1963.; u vrijeme kad je promijenjen i naslov preostalih pet jugoslavenskih republika.
Na kraju II. svjetskog rata, vraćeni su SR Hrvatskoj oni njeni krajevi koji su bili oteti i predani nakon I. svjetskog rata u sastav Kraljevine Italije: Istra, Rijeka, Zadar, Lastovo, Cres, Lošinj i brojni drugi manji otoci. Na drugoj strani, Boka kotorska je završila u sastavu Crne Gore, a dio Srijema u sastavu Srbije. Baranja se, pak, našla u sastavu Hrvatske.
U narednim desetljećima će SFRJ, kao država u čijem je ustavnopravnom okviru SR Hrvatska postojala, pristupiti brojnim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Međutim, sve se zakone pa i one kojima se implementiralo te međunarodne konvencije primjenjivalo s jakom ideološkom notom, te su pred zakonom bili ravnopravni samo oni građani koji izražavaju od režima prihvaćeno političko mišljenje. Svi drugi su bili i de facto i de iure neravnopravni. Umjesto javno deklarirane jednakosti, u praktičnom životu je vladala diskriminacija i nejednakost.
Tijekom desetljeća komunističke vladavine, u Hrvatskoj je provedena agrarna reforma, kolektivizacija i urbanizacija, te je zemlja iz pretežno poljoprivredne i ruralne postala više industrijaliziranom i pretežno urbanom. Međutim je komunistička ideologija sprječavala ustrojavanje gospodarstva na posve suvremeni način: privatna inicijativa bila je vrlo sputavana (nije se dopuštalo pojedincima da se prekomjerno bogate, čime je gospodarski učinak stanovništva znatno umanjivan), a poduzeća u „društvenom sektoru” uglavnom su bila onoliko uspješna koliko bi im se politički dogovorilo unosnih poslova na području Jugoslavije i drugih komunističkih zemalja.
Prije razdruženja od Jugoslavije, a sukladno promjenama društveno-političkoga sustava, iz naziva SRH je 25. srpnja 1990. uklonjen pridjev „socijalistička”: naziv države koja je još uvijek bila dijelom SFRJ bio je sada Republika Hrvatska. Istodobno su bila promijenjena i državna obilježja: uklonjena je zvijezda petokraka sa zastave, proglašen je grb Republike Hrvatske sastavljen od crveno-bijelog šahiranog polja s 5 redaka i 5 stupaca (s prvim poljem u prvom redu crvene boje), ukinute su zajednice općina, ukinuto je nazivlje bivšeg društveno-političkog sustava, zajamčeno je pravo građanina na poljoprivredno zemljište.
Naziv Federalna Država Hrvatska – 8. i 9. svibnja 1944. bio je naziv kojega je Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom komunista dao u Topuskom na trećem zasjedanju ZAVNOH-a Hrvatskoj kao federalnoj jedinici Nove Jugoslavije u nastajanju: ZAVNOH je u to vrijeme držao vlast samo na manjem dijelu teritorija Hrvatske, a AVNOJ koji je kao jugoslavenska federalna vlast u nastajanju držao zasjedanja po gradićima u obližnoj BIH nije bio međunarodno priznata vlast – makar su saveznici od 1943. godine priznavali njene vojne formacije – Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije – kao jednu od savezničkih vojski. Međutim su u kasnijim godinama djelovanja međunarodno priznatih komunističkih vlasti u Jugoslaviji svi akti ZAVNOH-a i AVNOJ-a u cijelosti priznati kao pravno valjani, posve odbacujući valjanosti odluka i ugovora koje su u isto vrijeme donosile ili sklapale bilo izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije u Londonu, bilo vlade NDH, Nedićeve Srbije i Kraljevine Crne Gore."Jugoslavija: unitarna država ili federacija povijesne težnje srpskoga i hrvatskog naroda – jedan od uzroka raspada Jugoslavije", Davorin Rudolf, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 2009, Broj 2 (92)
Među aktima ZAVNOH-a važnošću se ističe Odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj od 20. rujna 1943. godine, kojom ZAVNOH prihvaća Pazinske odluke Okružnog NOO-a za Istru, kojima je to tijelo oružane pobune hrvatskog naroda u Istri protiv talijanskog fašizma izrazilo narodnu volju za sjedinjenje s Hrvatskom.
Narodna Republika Hrvatska – novo ime proglasilo je Predsjedništvo Narodnog sabora Hrvatske Zakonom o imenu Narodne Republike Hrvatske 26. veljače 1946.
Socijalistička Republika Hrvatska – novo ime proglašeno Ustavom SFRJ od 7. travnja 1963. i Ustavom SRH od 9. travnja 1963.
25. srpnja 1990. su u Saboru prihvaćeni amandmani na ustav Socijalističke Republike Hrvatske, kojima je – između ostalog – iz njenoga imena izbačena riječ "Socijalistička": od tada se država zove Republika Hrvatska; uskoro je ona postala neovisnom od SFRJ.
Ustavno određenje mini|Grb SRH uklesan u spomenik poginulim partizanima na Hvaru
Prvi Ustav Narodne Republike Hrvatske donio je Ustavotvorni sabor NRH 18. siječnja 1947., dok je 5. veljače 1953. Sabor NRH usvojio Ustavni zakon o društveno-političkom uređenju NRH i republičkim organima vlasti koji je zapravo bio novi ustav prilagođen idejama radničkog samoupravljanja. Novi Ustav kojim je, između ostaloga, naziv Narodna Republika Hrvatska promijenjen u Socijalistička Republika Hrvatska, Sabor je donio 9. travnja 1963., a 1972. uslijedili su i opsežni ustavni amandmani. Zadnji "socijalistički" Ustav Sabor SRH usvojio je 22. veljače 1974., a izmijenjen je brojnim amandmanima među kojima su najvažniji amandmani LIV. – LXIII. (14. veljače 1990.) kojima je ustanovljen višestranački sustav i omogućeno raspisivanje prvih slobodnih poslijeratnih izbora, te amandmani LXIV. – LXXV. (25. srpnja 1990.), doneseni nakon izbora, a kojima je Socijalistička Republika Hrvatska postala Republika Hrvatska, vraćen je hrvatski povijesni grb kao službeni grb, zastava je ostala hrvatska trobojnica, ali bez zvijezde petokrakake i s povijesnim grbom u bijelom polju itd. Ovi amandmani bili su zapravo uvod u donošenje novog Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990.
Prema definiciji iz Ustava iz 1974. godine: Član 1. Socijalistička Republika Hrvatska je država utemeljena na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi te socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.
Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive.
Socijalistička Republika Hrvatska je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Član 2. Radni ljudi i građani Hrvatske ostvaruju svoja suverena prava u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji kad je to u zajedničkom interesu dogovorom svih republika i autonomnih pokrajina utvrđeno Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.Valković, Ljubomir (prir.) Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, 10. izd., Narodne novine, Zagreb, 1989., → Ustav SRH, str. 330. i 592. (Amandman). / Ustav SFRJ: čl. 1., 2.
Ustavom SR Hrvatske je utvrđeno, da je cilj odgoja i obrazovanja "stjecanje marksističkog pogleda na svijet"....(prir.) Ustav SRH, Osnovna načela V.
Usprkos gore citiranoj odredbi čl. 1. Ustava SRH, u praksi svakodnevnog života bi osoba koja bi u doba komunističke vladavine Hrvatsku nazvala "država" mogla imati ozbiljnih problema: to bi se smatralo za nedopustivi izljev nacionalizma. Također bi teške probleme – čak i odlazak u zatvor – riskirao građanin koji bi ondašnji socijalistički sustav nazvao "totalitarnim" – što je on definitivno bio, po svakom razumnom kriteriju.Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., "Narodne novine" 76/2006"VL Biografije: Marko Veselica , mrežne stranice "Večernjeg lista", pristupljeno 20.08.2014."VL Biografije: Vlado Gotovac , mrežne stranice "Večernjeg lista", pristupljeno 20.08.2014.
Nastanak: komunistička revolucija
Socijalistička Republika Hrvatska nastala je u sklopu nastanka Titove Jugoslavije, države koja je nastala u tzv. Narodnooslobodilačkoj borbi protiv njemačkog, talijanskog i drugih okupatora na području bivše Kraljevine Jugoslavije, a u Hrvatskoj i protiv Nezavisne Države Hrvatske koja je nastala 1941. godine voljom fašističke Italije i nacističke Njemačke. Već 1943. godine je pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske uspostavljeno Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, kao civilna vlast koja je upravljala dijelom ruralnog područja Hrvatske koje je bilo pod kontrolom NOVJ. U listopadu 1944. godine su partizani zauzeli Split, te je ondje uspostavljena vlast provizorne Federalne Države Hrvatske.
Snage pod vodstvom komunista su uspostavu vlasti nad čitavom Hrvatskom (i Jugoslavijom) provodili s vizijom komunističke revolucije i s njom povezane tzv. "klasne borbe" – prema doktrini komunističke ideologije;"Boljkovčeva obrana: ubojstva civila u Dugoj Resi posljedica su klasne borbe", HINA (kod "Jutarnji list"), 05. veljače 2014. diljem Hrvatske se bilježe djela komunističkog terora, kojega prikazivalo kao "pravedna odmazdu" nad zločincima."Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944. - 1946. DOKUMENTI: Zagreb i Središnja Hrvatska", dokument 116, str. 422 - 425, Hrvatski institut za povijest, 2008. Kasnijih desetljeća će važni dio komunističke propagande u SR Hrvatskoj biti obnavljanje sjećanja na zločine ustaškog režima NDH, pri čemu se nerijetko – osobito u slučaju Sabirnog logora Jasenovac – prikazivalo s nekritički uvećanim brojevima žrtava. O žrtvama iz reda vojnika, vojnih zarobljenika i civila povezanih s NDH – čiji je broj bio posve usporediv broju žrtava "na antifašističkoj strani" – nije se uopće smjelo govoriti, čak niti prikupljati podatke o njima i o tim žrtvama bilo što istraživati ili pisati."Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi)", Vladimir Geiger, Časopis za suvremenu povijest, Vol.45 No.2 Listopad 2013. Sustavno se prikrivalo grobišta (masovne grobnice, uglavnom) na kojima su bile pokopane te žrtve, a na javnim grobljima zatečeni grobovi "neprijatelja" poginulih tijekom II. svjetskog rata odlučno su uništeni odmah nakon rata.