Francuska Republika (fra. République Française) je država u zapadnoj Europi, s nekoliko prekomorskih teritorija i otoka. Kontinentalna Francuska (France métropolitaine) graniči s Belgijom, Luksemburgom, Njemačkom, Švicarskom, Italijom, Monakom, Andorom i Španjolskom. Prekomorski posjedi uključuju Francusku Gvajanu u Južnoj Americi, te otoke poput Martinika, Réuniona i Nove Kaledonije u Atlantskom, Indijskom i Tihom oceanu.
Francuska je jedna od zemalja osnivačica Europske unije, i njena teritorijem najveća članica. Također je zemlja osnivačica Ujedinjenih naroda, i jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti; pored toga je i članica grupa G7 i G-20, NATO-a, OECD-a, Frankofonije i niza drugih međunarodnih organizacija.
Glavni ideali Francuske izraženi su u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Ustavom je definirana kao nedjeljiva, sekularna, demokratska i socijalna država. Jedna je od najrazvijenijih, najbogatijih i najprepoznatljivijih država svijeta, a s 82 milijuna turista godišnje i najposjećenija.
Povijest
Antika i Srednji vijek
Teritorij današnje Francuske ljudi su nastanjivali od prapovijesnih vremena. Iz tog doba ostaju mnoge oslikane spilje, uključujući jednu od najpoznatijih i najbolje očuvanu, onu u Lascauxu.
Grčka kolonija Masalija osnovana je oko 600. godine prije Krista, na mjestu današnjeg grada Marseillea. Istovremeno, unutrašnjost Francuske nastanjuju galska plemena. Granice današnje Francuske, od Rajne do Atlantika, i od Pireneja i Sredozemnog mora do kanala La Manche otprilike odgovaraju granicama keltske države Galije.
Galiju su postupno pokorili Rimljani između 125. i 52. godine prije Krista. Sjeveroistočna granica Rimskog Carstva na rijeci Rajni pokazala se nebranjivom u 4. stoljeću nakon Krista, kada su započele Barbarske invazije, a rimske provincije u Galiji počeli nastanjuvati Germani.
Sjeverni dio Galije nastanili su Franci, koji su uspjeli pokoriti ostala plemena. Njihov se kralj Klodvig I. preobratio na kršćanstvo 498. godine. Franci su prihvatili galsko-rimsko nasljeđe i romanske jezike. Klodvig je proglasio Pariz svojim glavnim gradom i osnovao dinastiju Merovinga.
Merovinška dinastija vladala je 270 godina, dok ju nije zamijenila dinastija Karolinga, koju je osnovao Pipin Mali. Njegov sin Karlo Veliki ujedinio je franačka kraljevstva i osnovao golemo carstvo u zapadnoj i srednjoj Europi. Papa Lav III. okrunio je Karla Velikog za cara Svetog Rimskog Carstva, čime je uistinu započela duga povijesna veza Francuske i Katoličke crkve.
Karlovo carstvo se raspalo nakon smrti njegova sina i nasljednika, Luja I. 843. godine je, Verdunskim ugovorom, carstvo podijeljeno između Lujeva tri sina. Istočna Franačka pripala je Ludvigu Njemačkom, središnji dio Lotaru, a Zapadna Franačka Karlu II. "Ćelavom". Upravo se Zapadna Franačka nalazila na teritoriju koji otprilike odgovara području današnje Francuske, te je bila prethodnicom moderne Francuske.
Karolinška dinastija nastavila je vladati do 987. godine, kada je kraljem postao Hugo Capet. Dinastije Capet (Kapetovići), Valois i Bourbon postupno su ujedinile zemlju, prethodno oslabljenu vikinškim upadima u 9. i 10. stoljeću.
1066. godine je Vilim I. Osvajač, normanski vojvoda, pokorio Englesku i postao engleskim kraljem. Uveo je francuski kao službeni jezik (što je utjecalo na evoluciju staroengleskog u srednjeenglski jezik), feudalni sustav i imovinski katastar. Miješanjem Normana i Anglosasa počinje se formirati engleska nacija.
Francuski su vitezovi igrali značajnu ulogu u Križarskim ratovima, do te mjere da je arapska riječ za križara Al-Franj, što znači Franak.
1328. godine bez nasljednika umire Karlo IV. "Lijepi". Prema Salijskom zakoniku, kruna nije mogla pripasti ženi, niti rođaku po ženskoj liniji. U skladu s time, krunu umjesto engleskog kralja Edvarda III. nasljeđuje Karlov rođak Filip IV. Edvard je osporio njegovo nasljedstvo, pa su Engleska i Francuska 1337. godine započele sukob koji je kasnije prozvan Stogodišnjim ratom. Iako su tijekom rata izgubili značajnu količinu teritorija, Francuzi su pod vodstvom Ivane Orleanske uspjeli vratiti većinu izgubljenih posjeda.
U to je doba Francuska, kao i ostatak Europe, bila zahvaćena epidemijom kuge, koja je prepolovila Francusku populaciju od 17 milijuna ljudi.
Od Renesanse do Napoleona Za vrijeme Renesanse, Francuska je vodila ratove sa Svetim Rimskim Carstvom, poznate pod imenom Talijanski ratovi. Došlo je do standardizacije francuskog jezika, koji će postati jezikom europske aristokracije.
Francuska moć u Europi je postupno rasla, da bi kulminirala za vrijeme kralja Luja XIV. u 17. stoljeću. Francuska je tada imala najbrojniju populaciju na kontinentu i enorman utjecaj na europsku politiku, ekonomiju i kulturu. Francuski je postao jezikom diplomacije, znanosti i književnosti, te je ostao najznačajniji svjetski jezik sve do 20. stoljeća. Francusko se kraljevstvo prostiralo Sjevernom Amerikom, Afrikom i Azijom, te je bilo manje samo od Britanskog Carstva.
Pod vladavinom Luja XV. Francuska je pretrpila poraz u Sedmogodišnjem ratu i izgubila dio prekomorskih posjeda, ali je stekla nove teritorije u Europi, poput Korzike i pokrajine Lorraine. Luj XV. je svom unuku i nasljedniku Luju XVI. zemlju ostavio u financijski, politički i vojno nepovoljnoj situaciji. On je pak podržavao američku borbu za neovisnost, što je dodatno produbilo francuske dugove. Financijska kriza i primjer Američke revolucije bili su među glavnim povodima njene francuske inačice.
Francuska revolucija započela je Padom Bastilje 14. srpnja 1789. Apsolutna monarhija je zamijenjena ustavnom monarhijom. Donesena je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, kojom su definirana ljudska prava građana Francuske i svih ljudi bez iznimke. Deklaracija utvrđuje prirodna ljudska prava na slobodu, vlasništvo, sigurnost i otpor opresiji. Poziva na ukidanje aristokratskih privilegija poput izuzetaka kod oporezivanja, te jamči mogućnost rada u javnim službama na osnovi zasluga, a ne roda. Također proglašava slobodu govora i tiska, te zabranjuje neosnovana uhićenja. Ukidanjem privilegija plemstva i svećenstva uvodi se socijalna jednakost.
Iako je Luj XVI. uživao popularnost kao ustavni monarh, javno mnijenje se polako počelo okretati protv njega, što je samo pogoršano njegovim bijegom u Varenne. Istovremeno, ostale europske monarhije bile su užasnute razvojem događaja u Francuskoj. 1792. godine je austro-pruska koalicija donijela Manifest u Braunschweigu, kojim prijeti razaranjem Pariza u slučaju da kraljevska obitelj Francuske nastrada. To dovodi do proglašenja rata s Austrijom u travnju, te ukidanja ustavne monarhije i proglašenja Republike u rujnu 1792.
Godinu dana kasnije, Luj XVI. i njegova žena Marija Antoaneta osuđeni su za izdaju i smaknuti na giljotini. Pod utjecajem stranih monarhija izbijaju mnoge proturevolucije i unutarnji ratovi, te nastupa Vladavina terora. Unutar godine dana smaknuto je između 16 i 40 tisuća ljudi u sukobima suprotstavljenih revolucionarnih frakcija, Žirondinaca i Jakobinaca. Tek je Termidorskom reakcijom 1794. i pogubljenjem Maximiliena Robespierrea nasilju došao kraj.
Na vlast 1799. godine stupa Napoleon Bonaparte, prvo kao Konzul, a zatim i kao car. Napoleon je pokorio većinu kontinentalne Europe, usprkos različitim koalicijama europskih zemalja koje su mu se suprotstavljale. Tim pobjedama svijetom su pronešeni francuski revolucionarni ideali i reforme, poput metričkog sustava. Napoleon je poražen nakon katastrofalnog pohoda na Rusiju, te je Burbonska dinastija 1815. vraćena na vlast.
Od monarhije do Republike Do političkih promjena ponovno dolazi 15 godina kasnije, kada su Burbonci svrgnuti i uspostavljena ustavna Srpanjska monarhija; ona je pak trajala do proglašenja Druge republike u jeku europskih revolucija 1848. Odluke o ukidanju ropstva i univerzalnom muškom pravu glasa, donesene za vrijeme Revolucije pa kasnije ukinute, su ponovno stupile na snagu. Predsjednik Louis-Napoleon Bonaparte se proglasio carem Drugog carstva pod imenom Napoleon III.; 1870. je izgubio vlast nakon Francusko-pruskog rata i njegov je režim zamijenila Treća republika.
Francuski kolonijalni posjedi su rasli u 19. i 20. stoljeću, da bi kulminirali 1920-ih i 30-ih godina, kada je Francuska pod kontrolom držala oko 13 milijuna četvornih kilometara teritorija, odnosno 8,6% svjetske kopnene površine.
Uoči Prvog svjetskog rata Francuska je bila članica Antante. Rat je odnio živote 1,4 milijuna francuskih državljana. Međuratno razdoblje obilježile su napetosti u međunarnodnim odnosima i različite socijalne reforme, poput godišnjeg odmora, smanjenja broja radnih sati, te prisutsva žena u politici.
Ubrzo nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, Kontinentalnu je Francusku osvojila Njemačka, te ju podijelila na okupacijsku zonu na sjeveru i Višijsku Francusku — marionetsku državu koja je surađivala s Hitlerom — na jugu. U suradnji sa Saveznicima, Slobodna Francuska pod vodstvom generala de Gaullea i Francuski pokret otpora uspjeli su izvojevati pobjedu nad Silama Osovine i vratiti francuski suverenitet.
Nakon rata osnovana je Četvrta republika, na čelu s predsjednikom de Gaulleom. Uslijedilo je trideset godina spektakularnog gospodarskog rasta (Les Trente Glorieuses). Žene su pravo glasa dobile 1944. Francuska je bila jedna od osnivačica NATO-a 1949.
U 50-im i 60-im godinama Francuska je vodila dva kolonijalna rata. 1954. poražena je u pokušaju da zadrži kontrolu nad Francuskom Indokinom. Samo nekoliko mjeseci kasnije izbili su je sukob u Alžiru, kojeg je tada nastanjivalo oko milijun Europljana, uglavnom Francuza. U intenzivnoj debati o neovisnosti Alžira, koja je gotovo dovela do građanskog rata, 1958. dolazi do ustavnih promjena i uspostave Pete republike, s osnaženom ulogom predsjednika. To je de Gaulleu omogućilo da rat u Alžiru privede kraju 1962., proglašenjem alžirske neovisnosti. Preostale francuske kolonije postupno su dobivale neovisnost, posljednja među njima Vanuatu 1980.
Prosvjedi 1968. godine značajno su utjecali na socijalna pitanja u Francuskoj. Bio je to prijelomni trenutak kada se konzervativna Francuska, s izraženom ulogom religije, patriotizma i respekta prema autoritetu, okrenula liberalnijim idealima.
Francuska je od početka bila među glavnim protagonistima europskog ujedinjenja. Put prema Europskoj uniji započeo je povijesnom deklaracijom francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana, 9. svibnja 1952. Francuska se i danas zalaže za čvršće ujedinjenje europskih država i uspostavu snažnijeg političkog i obrambenog europskog aparata.
Zemljopisna obilježja
Kontinentalna Francuska leži na zapadnom kraju Europe, između 41° N i 51° N zemljopisne širine, i 6° W i 10° E zemljopisne dužine. Nalazi se u sjevernom umjerenom klimatskom pojasu. Površina joj iznosi 547.030 km², što znači da je teritorijem najveća članica Europske unije.
Zbog tako velike površine, u Francuskoj postoje mnogi reljefni oblici i različita klimatska obilježja. Na sjeveru i zapadu Francuske nalaze se goleme ravnice, na jugozapadu Pireneji, u južnom središnjem dijelu izdiže se Središnji masiv, dok jugoistokom dominiraju Alpe. 4810 metara visok Mont Blanc, dugo smatran najvišim vrhom Europe, nalazi se na granici Francuske i Italije. Francusku ispresijecaju njene četiri najveće rijeke: Seine, Loire, Garonne i Rhône. U Kontinentalnu Francusku spada i otok Korzika.
Južnim dijelom Francuske prevladava mediteranska klima, u središnjem kontinentalna s toplim ljetima i oštrim zimama, dok sjeverni i zapadni dio imaju oceansku klimu s blažim ljetima i zimama, i s više oborina. Alpe i ostala planinska područja imaju alpsku klimu.
Francuski prekomorski posjedi dodaju njenom teritoriju još 127.813 km², čime se ukupna površina penje na 674.843 km². Francuska ima drugi najveći isključivi gospodarski pojas na svijetu, koji pokriva 11.035.000 km², odmah iza američkih 11.351.000 km².
Administrativna podjela