Dubrovačka Republika bila je patricijska državica nastala iz srednjovjekovne dubrovačke komune. Nalazila se na jugu današnje Hrvatske, na prostoru Dubrovnika i njegove neposredne kopnene i otočne okolice. Obuhvaćala je veći dio današnje Dubrovačko-neretvanske županije, povremeno Boku kotorsku i sjeverno od Neuma. Ukinuta je 31. siječnja 1808. godine upadanjem Francuskog Carstva u Dubrovnik.
Bila je država vrlo jakog pomorstva i sačuvala je svoju neovisnost trgovinom s velikim silama, primjerice Osmanskim Carstvom. Dubrovnik, teritorijalno malen kao država, morao je trgovati sa silama i davati im dio teritorija te je tako uspio opstati do ranog 19. stoljeća. U 15. i 16. stoljeću Dubrovnik je na vrhuncu gospodarske moći. Ubraja se među najrazvijenije zemlje ondašnjeg svijeta. Njegovi brodovi putuju po svim europskim i sredozemnim morima, te Atlantskom i Indijskom oceanu.
Temelj dubrovačkoga bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo. Dubrovačka Republika nabavljala je sirovine i rude u jugoistočnoj Europi i izvozila ih na Zapad. Tehničku i luksuznu robu kupovala je na Zapadu i izvozila u susjedne države.
Povijest
Povijest Dubrovačke Republike može se podijeliti na tri povijesna razdoblja. Prvo (bizantinsko) razdoblje traje do 1205. To je razdoblje u kojem je Dubrovnik uglavnom pod vrhovnom vlašću Bizanta, povremeno mletačkom i normanskom, a u jednom razdoblju i pod vlašću hrvatskog vladara Tomislava.Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.) U 12. stoljeću počinje se oblikovati dubrovačka komuna (lat. Communitas Ragusina) s vlastitim institucijama vlasti, koja je povremeno uspijevala ostvariti i znatniji stupanj unutarnje autonomije.
Drugo (mletačko) razdoblje obuhvaća razdoblje od 1205. do 1358., kada Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast Venecije i mletačkog dužda.
Treće razdoblje započinje 1358., nakon što Ludovik I. Anžuvinac Zadarskim mirom stavlja pod vlast cijelu mletačku Dalmaciju te Višegradskim ugovorom potvrđuje Dubrovačkoj Republici sve atribute državnosti. To razdoblje, u kojem je Dubrovačka Republika doživjela svoj vrhunac, traje sve do 1808., kad ju Napoleonove okupacijske snage službeno ukidaju.
Početci
Grad je osnovan u 7. stoljećuAndrew Archibald Paton (1861.). Researches on the Danube and the Adriatic; Or Contributions to the Modern History of Hungary and Transylvania, Dalmatia and Croatia, Servia and Bulgaria, Brockhaus (oko 614.) nakon što su Avari i Slaveni uništili rimski grad Epidaur (današnji Cavtat). Preživjeli su se pomakli na maleni otok udaljen 25 km sjeverno od Cavtata zvan Lausa. Pretpostavlja se da su Hrvati izveli drugi napad na grad Epidaurum i potpuno ga uništili.
mini|desno|200px|Dubrovački trgovac Prema drugoj teoriji, Epidaur su uništili Goti oko 265., po engleskom piscu Johnu Gardneru Wilkinsonu, "Dubrovnik je, vjerojatno, osnovan daleko prije nego što je Epidaur konačno uništen, i da su razne barbarske smetnje, u trećem i četvrtom stoljeću, dovele do osnivanja ovog mjesta kao zakloništa".John Gardner Wilkinson (1848.). Dalmatia and Montenegro, J. Murray
Nova je lokacija nudila više zaštite, no Rimljani su ubrzo uspostavili trgovačku i političku vezu sa Slavenima na kopnu.
Izbjeglice iz rimskog Epidauruma sagradili su novo naselje na malom otoku (neki izvori kažu poluotoku) Lausa, dok su drugi narodi (pretežito Hrvati) naselili obalu i svoje naselje nazvali Dubrovnik. U početku su Rimljani i Hrvati bili skeptični prema jedni drugima. S vremenom su se zbližili, pa su tako dva naselja u 12. stoljeću postali jedno. Kanal koji je razdvajao dva naselja popunjen je i danas je najpoznatija gradska ulica (Placa ili Stradun), koja je ujedno postala i gradsko središte. Tako je Dubrovnik postao hrvatski naziv za ujedinjeni grad.
Novija teorija temelji se na arheološkim iskapanjima. Novi pronalasci (uključujući nalaze vjerojatno bizantske ranoromaničke katedrale ispod današnje barokne katedrale izgrađene na mjestu, u potresu 1667., srušene romaničke i dio gradskih zidova) datirani su u razdoblje od 5. do 7. stoljeća, što je u sukobu s prvom teorijom. Veličina prve katedrale navodi da se u to vrijeme tu nalazio veliki broj ljudi. Danas se smatra da je na mjestu (polu)otoka Lausa još od 5. stoljeća postojala bizantska utvrda (castrum) koja se postupno širila obuhvativši i dio današnje gradske luke (pokraj koje su i pronađeni spomenuti arheološki nalazi).Željko Peković, Urbani razvoj Dubrovnika do 13. st., Časopis Dubrovnik, (4), 1997.
Pojavila se i još jedna teorija, koja se, među povjesničarima, sve više i više prihvaća, a govori da grad Dubrovnik vuče korijene još iz grčkog vremena. "Grčka teorija" se pojavila s pronalascima nekoliko grčkih artefakata u vrijeme iskapanja u dubrovačkoj luci. Također, bušenje kamene ceste otkrilo je pijesak, što dovodi u pitanje je li Lausa bila otok ili poluotok. Tako Antun Ničetić, u svojoj knjizi Povijest dubrovačke luke objašnjava teoriju u kojoj stoji da su grčki pomorci osnovali Dubrovnik. Ključni dio teorije je objašnjenje da su antički brodovi morali putovati od 45 do 50 milja dnevno, stoga im je trebala luka za odmor. Idealna kombinacija bi bila i da je postojao izvor pitke vode. Dubrovnik je imao oboje, a nalazio se u sredini između dva grčka naselja, Budve i Korčule, koja su na razmaku od 95 nautičkih milja.Antun Ničetić, Povijest dubrovačke luke, Zavod za povijesne znanosti HAZU Dubrovnik i Pomorski fakultet u Dubrovniku, Dubrovnik, 1996.
Rano razdoblje Dubrovnik je bio grad bizantinske Dalmacije, plaćajući za svoje vinograde i maslinike godišnji danak od po 36 zlatnika susjednim knezovima zahumskom i travunjskom, na čijem su se zemljištu oni nalazili.
Izrijekom se Dubrovnik prvi put spominje 867. godine, kad su ga Saraceni od 866. do 867. opsjedali. Opsada je nakon petnaest mjesecu završena zahvaljujući bizantskom caru Baziliju I. Makedoncu, koji je poslao flotu pod zapovjedništvom Niketasa Orifasa prema Dubrovniku.H. T. Norris: Islam in the Balkans, C. Hurst & Co. Publishers, 1994., Slabljenjem Bizanta, Mletačka Republika počela je gledati na Dubrovnik suparnički, i smatrala je da treba doći pod njezinu upravu, no pokušaj Mlečana 948. da zauzmu grad bio je bezuspješan. Dubrovčani su zasluge pobjede pripisali Svetom Vlahu koji je postao svetac zaštitnik grada. Za ratova između careva Bazilija II. i Samuila koncem 10. i početkom 11. stoljeća bizantinski car prepustio je zaštitu nad Dubrovnikom mletačkom duždu Petru II. Orseolu, koji primi poklonstvo grada 1000. godine, ali već za cara Romana III. (1028. – 1034.) opet su Dubrovčani postali bizantinski podanici, te sa svojim lađama pomažu bizantinskoj mornarici u ratu s Arapima.
1050., hrvatski kralj Stjepan I., vladar Bosne i Dalmacije, dao je Dubrovčanima zemlju duž obale, pa se Dubrovnik proširio do Zatona, 16 km od grada Dubrovnika, time je Dubrovnik uzeo kontrolu nad izvorom pitke vode. Stjepan je također dao i luku Gruž, koja je danas trgovačka luka Dubrovnika. Tako je prvobitni teritorij Dubrovačke komune obuhvaćao sam grad Dubrovnik, Gruž, Župu dubrovačku, Brgat, Omblu, Šumet, Zaton i otoke Koločep, Lopud, Šipan, te manje otoke u blizini grada (Lokrum, Mrkan, Bobara).
U 11. stoljeću, Dubrovnik i okolica opisani su u djelu slavnog arapskog zemljopisca Muhameda Al-Idrisija. U svom djelu, za Dubrovnik je rekao da je najjužniji grad "zemlje Hrvatske i Dalmacije".G. Oman, Al-Idrīsī: Encyclopaedia of Islam | vol. 3, 1971., pretiskano 1986., Brill Publishers, str. 1032.–1035.,
Godine 1191., gradski trgovci su dobili slobodu trgovanja u Bizantu od cara Izaka II. Anđela. Slične povlastice imao je Dubrovnik ranije u Srbiji (1186.) i Bosni (1189.). Sporazum s bosanskim banom Kulinom je prvi službeni dokument u kojem se grad naziva Dubrovnik.
Mletačka vlast 1205. – 1358. mini|desno|300px|Širenje Dubrovnika
Mletačka osvajanja Carigrada u Četvrtom križarskom ratu (1204.) sasvim je promijenilo političke odnose na Istoku. Bizantinsko carstvo je osim neznatna dijela bilo uništeno, a Venecija je postala prva pomorska vlast na Sredozemnom moru. Nakon zarobljavanja i samoubojstva kneza Damjana Jude 1205. godineSukno, Đ., Po dragome kraju, Ulicama moga grada // Dubrovački horizonti godina XVIII, br. 26. / ur. Josip Lučić, . Zagreb : Društvo Dubrovčana i prijatelja dubrovačke starine u Zagrebu, 1986., str. 135. Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast mletačkog dužda.Opća enciklopedija JLZ, sv. 2, Zagreb, 1977. Iako je i dalje ostao autonomna gradska komuna, u Dubrovniku je stolovao mletački comes (hrv. knez), počevši od 1237. Bio je imenovan na dvije godine, no potknez i magistrati bili su domaća vlastela. Isto tako nije ni mletačke vojske bilo u gradu. Tješnja veza s Venecijom za doba njezine najveće moći bila je po Dubrovnik od znatnoga utjecaja, jer je on u to doba uredio svoju upravu, proširio zemljište i udario sigurne osnove svojoj istočnoj trgovini.
Unutrašnja uprava uređena je posebnim statutom 1272. godine. Istodobno se Dubrovniku priključio otok Lastovo, dok su Dubrovčani grad Ston i Stonski rat (poluotok Pelješac) 1333. kupili od bosanskog bana Stjepana Kotromanića i srpskoga kralja Stjepana Dušana, a 1345. pod dubrovačku vlast dolazi i Mljet.
Svoju pomorsku trgovinu su pak proširili do Tunisa, Egipta, Sirije i Crnog mora, a sklopili su ili obnovili trgovačke ugovore s Bosnom, Srbijom, Bugarskom i Bizantom. I s talijanskim gradovima Dubrovnik je u to doba imao trgovačke veze, naročito s Anconom, Firencom, Napuljem i Sicilijom. Glavni dio dubrovačke trgovine bilo je u jednu ruku prevoženje istočnih sirovina na zapad, a uvoženje zapadnih industrijskih proizvoda na istok.
Priznavanje vlasti hrvatsko-ugarskih kraljeva Zadarskim mirom 1358. Venecija je izgubila sve otoke i gradove na istočnoj obali Jadranskoga mora od Kvarnera do Drača. Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca prihvativši i ugarski grb kao grb Republike. Odnosi između Dubrovnika i kralja regulirani su Višegradskim ugovorom od 27. svibnja 1358.Zdenka Janeković Römer, Višegradski ugovor temelj Dubrovačke Republike, Golden marketing, Zagreb, 2003. Kralj ugarsko-hrvatski primao je od Dubrovčana godišnji danak od pet stotina dukata, a za slučaj rata morali su ga pomagati na moru, dok se u njihove unutarnje poslove nije miješao. U političkim poslovima općega državnoga interesa bio je Dubrovnik doduše podređen hrvatsko-dalmatinskomu banu, ali samo prividno, jer je zapravo bio sasvim slobodna republika (naziv republika učestalo se koristi od 15. stoljeća, no to ne prejudicira dubrovačku državnost nakon 1358.) Sve institucije vlasti i knez (lat. rector) kao formalni državni poglavar, nakon 1358. birani su isključivo među Dubrovčanima bez ikakave kraljeve potvrde. Dubrovnik je 1399. stekao i Dubrovačko primorje (lat. Terrae nove) kupovinom od bosanskog kralja Stjepana Ostoje za 2000 perpera.