Hrvatsko-mletački ratovi, višestoljetni niz periodičnih oružanih sukoba, koji su se na sjeveroistočnoj obali Jadranskog mora s duljim ili kraćim prekidima i s različitim intenzitetom vodili između Primorske Hrvatske (do 10. stoljeća), Hrvatskog Kraljevstva (do 12. stoljeća samostalnog, a nakon toga u personalnoj uniji s Ugarskom) i Mletačke Republike. U te su sukobe na protumletačkoj strani bili uključeni i pripadnici hrvatskog naroda izvan teritorija kojeg je obuhvaćalo Hrvatsko Kraljevstvo, i to na području samostalnih Neretvanske Kneževine i Humske Zemlje na jugu, te na sjeveru, u Istri, koja je tada bila u sklopu njemačko-austrijskih državnih tvorevina (Pazinska knežija, odnosno šire, Istarska marka).
I hrvatska i mletačka povijest općenito su zapravo velikim dijelom obilježene ratovanjima. Međusobni hrvatsko-mletački sukobi javljaju se već od uspostave država tih dvaju naroda (7. i 8. stoljeće), pojačavaju u 9., znatno smanjuju u 10., pa opet počinju jače u 11. stoljeću, i s različitom silinom (uz povremena zatišja ili primirja) traju sve do 1358. godine kada dolazi do sklapanja Zadarskog mira. Tada započinje nešto mirnije razdoblje, ali već početkom 15. stoljeća, uz drukčije odnose snaga i u drukčijim uvjetima, vojni se sukobi Hrvata i Mlečana nastavljaju sve do ukinuća Mletačke Republike.
Uzroci hrvatsko-mletačkih ratova leže u težnji obiju strana da ovladaju dalmatinskim gradovima u kojima je bilo pretežno romansko žiteljstvo i koji su, kao bizantska Tema Dalmacija, bili dio Bizantskog Carstva. Mlečani su uz to imali niz drugih motiva, od uspostave slobodne plovidbe Jadranskim morem (bez plaćanja danka hrvatskim vladarima), do korištenja mnogih resursa koji su im bili potrebni, a nalazili su se na hrvatskoj obali, kao što su sirovine (npr. šume bogate drvom), radna snaga i tržište za prodaju njihovih proizvoda.
Nakon prvih pokušaja Mletačke Republike da preuzme kontrolu nad sjeveroistočnom stranom Jadrana, prekretnica je bio poraz njezinih pomorskih snaga u bitki kod Makarske 18. rujna 887. godine u kojoj je poginuo dužd Petar I. Kandijan. Sukobi su odonda smanjeni ili su prestali, jer je Republika svetog Marka od tada (ili pak nešto kasnije) počela plaćati godišnji danak za slobodan prolaz Jadranskim morem, i to je trajalo skoro do samog kraja 10. stoljeća. Slijedila su burnija razdoblja u kojima su Mlečani na kraća ili dulja razdoblja ovladali većim ili manjim brojem hrvatskih priobalnih gradova, te obalom i otocima. Najprije je dužd Petar II. Orseolo oko 1000. g., prestavši plaćati danak, svojom ratnom mornaricom zauzeo mnoge dalmatinske gradove (među kojima Rab, Zadar, Biograd, Trogir, Split, Vis, Korčulu, Lastovo i Dubrovnik) od kojih se zatim većina uskoro oslobodila mletačke vlasti. U prvoj polovici i sredinom 11. stoljeća oslobađali su ih hrvatski kraljevi Stjepan I. i njegov sin Petar Krešimir IV., pa je Dalmacija u vrijeme potonjeg bila pod hrvatskom krunom.
U 12. stoljeću Mlečani su ponovno zavladali dijelom hrvatske obale, ali su je hrvatsko-ugarski kraljevi (npr. Koloman, Bela I. (II.)) uspijevali povremeno vratiti pod svoju vlast. Nestabilno stanje, ratne operacije i prelaženje hrvatskog obalnog teritorija iz ruke u ruku nastavilo se kroz 12., 13. i 14. stoljeće. Pritom je protiv Mlečana posebno mnogo ratovao grad Zadar, pa su se najintenzivniji zadarsko-mletački ratovi vodili u razdobljima 1115-1118., 1159-1180., 1181-1202., 1242-1247., 1311-1313. i 1345-1346. godine. Kada je kralj postao Ljudevit (Ludovik) Anžuvinski, odlučio je Mlečane u potpunosti izbaciti iz svog kraljevstva. Nakon prvih neuspješnjih ratnih pohoda, skupio je dovoljno vojne moći da ih u ratu 1356-1358. g. pobijedi i Zadarskim mirom pripoji hrvatsku stranu Jadrana Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu 1358. g., te osigura 50-godišnje mirnije razdoblje s Mlečanima.
Kupnjom Dalmacije od kralja Ladislava Napuljskog 1409. godine Mletačka je Republika, od 1420. g. pa nadalje, ponovno uspostavila kontrolu nad najvećim dijelom hrvatske obale Jadranskog mora, ali ni tada ratovanja Hrvata i Mlečana ne prestaju, nego postaju sve više dio širih vojno-političkih previranja i sukoba, ulaskom novih velikih sila na područje šire južnoeuropske regije: Habsburške Monarhije i Turskog Carstva. Počinje razdoblje Mletačko-osmanskih i Habsburško-mletačkih ratova (u potonje su uključeni npr. Rat Svete lige i Uskočki rat). U tim su ratovima sudjelovali, ponekad i na suprotnim stranama, dijelovi hrvatske feudalne vojske, odnosno pojedine hrvatske postrojbe.
Padom Mletačke Republike 1797. godine hrvatske vojne snage sudjeluju u sklopu vojske Habsburške Monarhije u ratovima protiv država sljednica propale republike – Napoleonove revolucionarne Francuske i Talijanskog Kraljevstva.
Uzroci Već na samom početku postojanja država koje su formirali Hrvati, odnosno Mlečani, nalazimo na stanje koje je prouzročilo njihove međusobne ratove. Stvaranje i razvoj primorske hrvatske države (najprije kneževine, a onda i kraljevine) i početci Mletačke Republike odvijali su se otprilike u isto vrijeme. Isto se zbilo i sa susjednim samostalnim državama naseljenim Hrvatima. Tako se dolazak Hrvata sa sjevera i postupno stvaranje, najprije vazalne, a zatim i nezavisne države na jadranskoj obali i u njenom zaleđu zbio u 7. stoljeću, a godina kada se spominje prvi mletački dužd je 697.
U to je vrijeme, nakon raspada Zapadnorimskog Carstva, na sjeveroistočnoj obali Jadranskog mora bilo mnogo gradova Pula, Krk, Osor, Rab, Zadar, Biograd, Trogir, Split, Vis, Korčula, Lastovo, Dubrovnik, Kotor itd. u kojima je živjelo pretežno romansko pučanstvo, koje je priznavalo vrhovnu vlast Bizantskog Carstva. Hrvati su, izbivši seobom na morsku obalu, htjeli sebi podvrgnuti i te gradove, ali je taj proces bio vrlo dug i polagan. Razmjerno sporo je tekao proces naseljavanja hrvatskog žiteljstva u gradove, pa tako i njegovo miješanje sa starosjediocima. Pojedinim hrvatskim vladarima uspjelo je ponekad spletom okolnosti dobiti odobrenje bizantskog cara za preuzimanje vlasti u tim gradovima, koji su bili u sastavu bizantske Teme Dalmacije.
Uz to, Hrvati dolaskom na Jadran nisu htjeli dopustiti da galije drugih država slobodno plove uz njihovu obalu, a oni da od toga nemaju nikakve koristi, pa su stoga poduzimali gusarske napade na njih, otimajući im robu koju su prevozile.
250px|mini|desno|Prikaz mletačke galije kakve su plovile Jadranskim morem u Srednjem vijeku Na suprotnoj strani mora mletačka je država dugo priznavala vrhovnu vlast bizantskog cara, ali je vodila prilično samostalnu politiku. Glavnu riječ pritom je imala pomorsko-trgovačka građanska oligarhija, koja je svoju perspektivu vidjela u stjecanju bogatstva trgovinom po Sredozemlju. Zato je u prvom redu trebala nesmetan prolaz Jadranom za svoje galije, čemu su na putu stajala hrvatska plemena, čiji su brodovi napadali mletačke.
Mlečani su, međutim, imali i druge motive. Hrvatska obala imala je mnoge resurse i potencijale potrebne Veneciji, od sirovina (npr. šume bogate drvom za mletačku brodogradnju), preko radne snage (npr. pomorci i zanatlije), do tržišta na kojem bi prodavali svoje proizvode (žitarice, ribu, sol, vino, začine, drvo i dr.).
Povijesni slijed po razdobljima
Do 887. godine
Sukobi Hrvata i Mlečana javljaju se vrlo rano, već nakon uspostave njihovih država, što seže u 7. i 8. stoljeće. U 9. stoljeću zabilježeno je da je mletački dužd Ivan I. Particijak, nakon što se sukobio s Neretvanima, godine 830. sklopio mir s njima, koji je trajao nekoliko godina. Zatim je slijedilo par ratnih godina, da bi novi sporazum o nenapadanju bio sklopljen 839. g. između mletačkog dužda Petra Tradenika, hrvatskog kneza Mislava i neretvanskog kneza Družaka. Ubrzo je, međutim, opet došlo do sukoba, u kojima su Mlečanima plijenjeni brodovi, i to je na taj način trajalo dulje vrijeme.
Značajni sukob Hrvata i Mlečana bio je na pomolu u doba početka vladavine kneza Domagoja (vladao Hrvatskom 864-876.). Budući da je Domagoj svrgnuo Trpimiroviće s vlasti, što nije bilo po volji Bizanta, Mlečani su, kao bizantski vazali, u vrijeme dužda Ursa Particijaka 865. godine svojom ratnom mornaricom napali Hrvatsku. Nije, međutim došlo do izravne pomorske bitke, jer ju je Domagoj izbjegao, a na kraju je stvar riješena sporazumno, i to tako da su Hrvati prihvatili da, kao i u vrijeme kneza Mislava, ne napadaju mletačke trgovačke brodove koji plove sjeveroistočnom obalom Jadrana.
To, međutim, nije dugo trajalo, jer su Neretvani uskoro opet počeli presretati mletačke galije. Istodobno se situacija u Sredozemlju dodatno usložnila osvajanjima Arapa, koji su svojim brodovljem ulazili i u Jadransko more. Spletom okolnosti to je 872. g. prouzročilo prestanak dogovorenog primirja između Mlečana i Hrvata (uključujući Neretvane), odnosno opet dovelo do njihovog pomorsko-trgovačkog rata, koji se najviše manifestirao gusarskim napadima. Intervenirao je 874. godine čak i papa Ivan VIII., tražeći od Domagoja da utječe na gusare kako bi njihovi napadi prestali. Oni jesu najprije smanjeni, ali 875. g. ponovno intenzivirani, pa je mletački kroničar Ivan Đakon nazvao Domagoja najgorim knezom Slavena (Hrvata).
Sukobi su se nastavili i poslije Domagojeve smrti, ali uglavnom između Mlečana i Neretvana, ali i Domagojevih sinova, koji su pustošili istarskim gradovima. Slično je bilo i kad je 879. g. na hrvatsko prijestolje stupio knez Branimir.
Presudna bitka u ovom razdoblju odigrala se kod Makarske 18. rujna 887. godine kada su Neretvani pobijedili Mlečane na čelu kojih je bio sam dužd Petar I. Kandijan, koji je to prigodom i poginuo. Neretvani su čak sakrili njegovo mrtvo tijelo, pa su ga Mlečani praktički ukrali da bi ga pokopali na svoj način. Postoje tumačenja da je Mletačka Republika već od tada plaćala Hrvatskoj i Neretvanskoj Kneževini danak za slobodnu plovidbu morem, dok druga govore da je to bilo tek kasnije, u 10. stoljeću (vjerojatno nakon 948. godine).
Od 887. do 1000. g.
minijatura|250px|lijevo| Dužd Petar II. Orseolo (na slici lijevo, sa sinom i nasljednikom Otonom) vodio je oko 1000. godine pohode svoje mornarice u hrvatskom priobalju, osvojivši nove mletačke teritorije, pri čemu je jedan od najvećih okršaja bila Lastovska bitka
Poslije presudnog mletačkog poraza kod Makarske, nastupilo je razmjerno mirno razdoblje koje je potrajalo skoro do 1000. godine, i u kojem su veće ratne operacije izostale, premda da je manjih pomorskih sukoba bilo, osobito između Mlečana i Neretvana. Zabilježeno je da se 948. godine mletački dužd Petar III. Kandijan, unuk dužda poginulog u bitki kod Makarske, sukobio s Neretvanima negdje na njihovu teritoriju (između Omiša i ušća Neretve), i da je izvukao kraći kraj, te se morao povući.
Nakon tog sukoba Mlečani redovno plaćaju danak Neretvanima za prolaz kroz njihov teritorij skoro sve do samog kraja stoljeća (996. ili 997. godine), kada je dužd Petar II. Orseolo odlučio prestati plaćati i poduzeo vojni pohod na hrvatsko jadransko priobalje.
Od 1000. do 1085. g.
Na duždevsko prijestolje Petar II. Orseolo stupio je godine 991. i vladao do 1008. Bio je čvrste ruke i odlučio je da, nakon što je umro hrvatski kralj Stjepan Držislav (oko 997.), zauzme hrvatske krajeve uz more. Skupio je veliku ratnu flotu, te ju poveo prema jugu. Otoke Vis, Hvar i Korčulu zauzeo je uz negdje veći, a negdje manji otpor, dok se neka druga područja nisu opirala.
U to se vrijeme događala i dinastička kriza za hrvatsko prijestolje, jer su dva mlađa sina kralja Držislava, Krešimir i Gojslav, osporili najstarijemu Svetoslavu pravo na krunu. Dužd Orseolo iskoristio je povoljnu priliku i sve više zaposjedao hrvatsku obalu, uključujući gradove i otoke. Prema dostupnim podacima, najveći otpor pružali su Lastovčani, pa je bitka za njihov otok, koja se odvijala 1000. godine, bila najkrvavija. Na kraju je Orseolo zauzeo velik dio gradova na otocima i obali, od Raba do Dubrovnika.