Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (srp. Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца), od 1929. godine Kraljevina Jugoslavija (srp. Краљевина Југославија), naziv je za monarhiju koja je obuhvaćala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, nastala je 1. prosinca 1918. godine,Matković, 1998., str. 63. a prestala postojati uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije. Kralju Petru II. Karađorđeviću zabranjen je povratak u zemlju 29. studenoga 1943. godine te je na približno istom području proglašena republika dana 29. studenoga 1945. godine.Matković, 1998., str. 280.
Prigodom nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 29. listopada 1918. godine, nije se niti jedna od tih država proširila na teritorij druge, nego je nastala unija Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije (koja je nekoliko dana ranije bila sebi pripojila Kraljevinu Crnu Goru), povodom čijeg su formiranja u pravnom redu obje te ranije države prestale postojati; kod sklapanja Ugovora u Saint Germainu iz 1919. godineUgovor iz Saint Germaina iz 1919. godine, izdanje 67 zasjedanja Kongresa i Senata Sjedinjenih Američkih Država, 1921. je iz praktičnih razloga bilo ugovoreno da će nova Kraljevina SHS naslijediti ugovore „bivše Kraljevine Srbije”. U Ugovoru iz Saint Germaina se doduše govori o "područjima pripojenima Srbiji od 1913. godine - ali se to odnosi na područja oduzeta Turskoj i Bugarskoj; u pogledu područja koje je nekad bila dijelom Austro-Ugarske (tj., u pogledu Države SHS) i Kraljevine Srbije, govori se o slobodnom sklapanju unije, povodom koje je nastalo („konstituirano”) Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je uspostavilo suverenitet nad teritorijem i stanovništvom ranijih država."Financial Aspects of State Succession: The Case of Yugoslavia" , Ana Stanič, „European Journal of International Law“, sv. 12 (2001.), br. 4, v. str. 766–767.„Identity and Continuity of States in Public International Law“, Krystyna Marek, Ženeva, 1954., str. 245–259.
Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca prošao je u napetoj situaciji, gdje su postojali nemali problemi na granicama s Austrijom (gdje su sporne bile granice u Koruškoj i Štajerskoj, te su postrojbe pod zapovijedanjem Rudolfa Majstera oružanom silom zauzele Maribor), Italijom (čije su snage zauzele znatan dio Dalmacije, a uspostavljena je i paradržava Talijanska uprava za Kvarner), Mađarskom (kojoj su snage Države SHS pod zapovjedništvom Slavka Kvaternika oduzele Međimurje, a srpske snage današnju Vojvodinu i hrvatsku Baranju), Albanijom (gdje su još od ranije bila sporna područja napučena Albancima koja su danas u sastavu Kosova, Crne Gore i Makedonije) i Bugarskom (koja je tijekom Prvoga svjetskog rata bila proglasila priključenje čitave današnje Makedonije). Proces nastanka nove države ipak je prošao bez većeg oružanog sukoba, izuzev krvavo ugušene Božićne pobune u Crnoj Gori.
Za nastavak Kraljevine SHS bile su od presudne važnosti odluke sila Antante nakon njihove pobjede u I. svjetskom ratu. Od geopolitičkih interesa i prosudbi preostalih pobjedničkih sila bitno je odskakala Kraljevina Italija, koja je već na sjednici vlade 3. prosinca 1918. godine donijela odluku da se putem obavještajnih službi talijanske vojske promoviraju skupine unutar nove države koje teže njenom razbijanju; takva će odluka potom voditi talijanskom podupiranju Ustaša i razbijanju Jugoslavije nakon Travanjskog rata 1941. godine."Empire on the Adriatic", Chapter II., "The Paris Peace Conference", H. James Burgwyn, "Enigma Books" New York, 2005. Pristupljeno 5. kolovoza 2022.
Nastanak Kraljevine Jugoslavije bila je u velikoj mjeri plod vanjskopolitičkih nastojanja Francuske, koja se suštinski zauzela za rušenje Austro-Ugarske, kao "slabe točke Centralnih sila". Jugoslavenski projekt trebao je poslužiti kao obrana od ponovnog snaženja Njemačke - ali ujedno i kao nagrada Srbiji za njeno savezništvo u I. svjetskom ratu; granice nove države povučene su na način da zadovolje i apetite Italije koji su bili povod uključivanju te zemlje u rat na francuskoj strani. Zanemarivši britanske prijedloge da se u obzir uzmu mogućnost uspostave federalne države, francuska politika dala je punu potporu ideji srpskih vladajućih krugova da nova država ima predstavljati tek uvećanu Srbiju, te će stoga naposljetku međunarodna zajednica omogućiti Srbiji da trijumfalistički vodi novu državu i u njoj uspostavi unitarnu državnu vlast.Stjepan Matković, prikaz knjige "U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije. Hrvatsko pitanje u očima francuske politike, 1914. – 1929.", (Miro Kovač, Zagreb: Alfa, 2021., 360 str.), "Časopis za suvremenu povijest" br. 3, 1251-1263 (2021)
Napetosti između Srba i drugih naroda stvorili su sljedećih desetak godina, koje je naposljetku kralj Aleksandar Karađorđević 1929. godine pokušao staviti pod nadzor suspendiranjem političkih sloboda i uvođenjem vlastite Šestosiječanjske diktature. Kralj je između ostaloga pristupio upravnoj reformi države, kojom je osnovano 9 banovina."Vremeplov: Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja – 3. listopada 1929.", "Informator", 30. rujna 2022. Diktaturom su problemi samo privremeno riješeni; sljedeći veliki pokušaj rješavanja stanja u državi predstavljalo je sklapanje Sporazuma Cvetković-Maček iz 1939. godine, slijedom kojega se pristupilo osnivanju Banovine Hrvatske, kao de facto federalne jedinice unutar Jugoslavije. Dio srbijanske elite okupljen oko predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića zamišljao je Jugoslaviju - približno prema granicama dotadašnjih banovina podijeliti na slovenski (Dravska banovina), hrvatski (Banovina Hrvatska) i najveći srpski dio, koji bi pod nazivom „Srpska Zemlja” obuhvaćao područje preostalih 6 banovina. Međutim u srpskoj političkoj javnosti nije postojala suglasnost o granicama između Banovine Hrvatske i „Srpske Zemlje” pa do raspada Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. god. nije došlo do službenog oformljavanja „Srpske Zemlje”, nego su nastavile na tom području djelovati banovine."Djelovanje Jugoslavenske radikalne zajednice u doba Banovine Hrvatske (1939–1941)", Krešimir Regan, Studia lexicographica, GOD. 1 (2007) BR. 1 (1), STR. 217–254"Podjela Bosne i borba za cjelovitost", Anto Valenta, "Dom i svijet" b. 288, 20. ožujka 2000.
Kasnijim preimenovanjem Kraljevstva SHS u Kraljevinu Jugoslaviju nije došlo ni do kakve državnopravne promjene: riječ je bila samo o promjeni imena, koja je doduše trebala naznačiti (umjetni) nastanak nove etničke zajednice - Jugoslavena.
Ime države Odgovorom regenta Aleksandra Karađorđevića na Adresu "Narodnog vijeća" nastala je 1. prosinca 1918. godine prva Jugoslavija pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.Horvat, 1992., str. 46.-48. Ustav od 28. lipnja 1921. (Vidovdanski ustav) zove novu državu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je taj naziv uobičajeniji nego prvi. 3. listopada 1929. godine proglašen je Zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna područja, čiji prvi članak glasi: Službeni naziv države Srba, Hrvata i Slovenaca je Kraljevina Jugoslavija.Horvat, 1992., str. 452.
Povijest države
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca mini|400px|right|Ivan Tišov: Proglašenje Kraljevine SHS. Povijesni događaj kada predstavnici Države SHS prezentiraju srpskom regentu Aleksandru Karađorđeviću "Adresu" o bezuvjetnom ujedinjenju u novu državu. Iako su predstavnici Države SHS, na čelu sa Svetozarem Pribićevićem, prije upućivanja u Beograd od Narodnog vijeća Države SHS dobili dokument "Naputak" kojim se uvjetuje ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom okupljanjem ustavne skupštine koja će 2/3 većinom odlučiti buduće uređenje države, dolaskom u Beograd, pod dojmom nasilnog pristupa Crne Gore Srbiji te samovoljnog izlaska Bačke, Banata i Baranje (Novosadska skupština) i hrvatskog Srijema koji je bio pod srpskom vojnom kontrolom iz sastava Države SHS radi priključenja Srbiji, bojeći se talijanske okupacije Dalmacije i Istre te socijalnih nemira, biva odbačen "Naputak" i napisana "Adresa" dokument o bezuvjetnom ujedinjenju Države SHS i Kraljevine Srbije. Delegacija, koju je predvodio Pribičević, predstavila je regentu Aleksandru, koji je zastupao tada bolesnoga oca Petra I., "Adresu". Dokument je pročitao potpredsjednik Narodnog vijeća, dr. Ante Pavelić, a regent ju je ratificirao u kući Krsmanović na Terazijama u Beograd 1. prosinca 1918. godine, proglasivši tako novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca."Na današnji dan 1918. stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca", "Politika" (srpski), 1. prosinca 2021. Pristupljeno 29. srpnja 2025.
Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast bila je bila je koncentrirana u rukama regenta Aleksandra (apsolutizam) i beogradskoga dvora (centralizam). U Crnoj Gori je izbila žestoka oružana pobuna.
Značajni velikosrpski intelektualac Vaso Čubrilović objašnjava u intervjuu 1981. godine da je u vrijeme formiranja zajedničke države postojala znatna volja da se formira suvremena država, ali da Beograd - kao središte nove države, puno volje da profitira od njezinoga stvaranja - nije imao kapaciteta biti suvremeno državno središte, nego tek središte korupcije i nesposobnog upravljanja: "Mislim da od 1918. do 1941. mi grešimo više iz neznanja kako treba urediti državu, nacionalno i kulturno rešenu, nego iz svesne volje da vladamo nad drugim narodima. Mi nismo imali izgrađeni kapitalistički sistem da preko njega možemo eksploatisati druge zemlje. To je vrlo komplikovana metoda, mi toga nismo imali. Imali smo malo birokratije, vrlo slabe, malo čaršije, koja ne ume vladati i nije umela da vlada. Ali je umela brljati. I taj primitivni način uplitanja, preko prljavog upravnog aparata, bila je glavna pogreška našeg upravljanja od 1918. do 1941. godine".
Kralj je sam sastavljao vlade, a represije režima protiv političkih neistomišljenika bile su česte i okrutne (čak je i Svetozar Pribićević, kao Ministar unutarnjih poslova, djelovao protiv političara s kojima je nekad radio u Narodnom vijeću SHS). Narodna skupština nije se sastajala, a službeni je Beograd sve dekrete i zakone donosio preko obznana, odnosno kraljevih samodonesenih odluka. Jasno da je takva politika izazivala burne reakcije i stvarala sve veću oporbu protiv režima. Prva reakcija došla je već 2. prosinca 1918. godine, dakle samo dan nakon ujedinjenja, u obliku Proglasa HSP-a u kojem se protivi načinu ujedinjenja pozivajući se na ranije Svibanjsku i Krfsku deklaraciju, dogovore Narodnoga vijeća SHS, ali i činjenicu da Hrvatski sabor nikada nije ratificirao "Adresu". Sljedeći veliki izljev nezadovoljstva dogodio se 5. prosinca 1918. godine. Na trgu u Zagrebu su se, tijekom prijepodneva, okupili pristaše kraljevstva na skupu u čast novoj državi na kojemu su se, između ostalog, mogle čuti i brojne protuhrvatske parole. Hrvatski je narod, nezadovoljan policijskom tolerancijom takvog ponašanja, poslijepodne održao sličan skup na kojemu je kritizirao Kraljevstvo. No, reakcija policije bila je drugačija. Naime, za razliku od prijepodneva, policija je napala okupljene građane, ranila, uhitila i odnijela nekoliko života, čime je, po prvi puta, demonstrirana sila beogradskog dvora nad političkim oponentima. Taj je događaj znan kao Prosinačke žrtve. Srpska hegemonija ogledala se i u gospodarskom smislu. Iako su krune bile približno jednakog omjera s dinarom (1:1), a cijeli zapadni dio zemlje koristio je upravo krune, službeni je Beograd ubrzo izdao zakon kojim je omjer razmjene bio 4:1 u korist dinara. Naime, svi oni koji su željeli mijenjati krune za dinare, a morali su jer je Beograd ukinuo krune kao valutu, morali su dati 4 krune za 1 dinar, što je bilo i više nego nerealno. Slično je bilo i s agrarnim reformama i oporezivanjima - podjela zemlje išla je u korist srpskim seljacima, a velik broj hrvatskih seljaka morao je sakrivati stoku kako im država ne bi naplaćivala velike poreze na posjedovanje stoke.